19 January 2019

Skrad na Korani

Na istaknutom brijegu zvanom Gradina (282 m n/v), istočno iznad rijeke Korane, smjestio se burg Skrad. Iako nevelike visine, brijeg je posve nepristupačan sa sjeverne, zapadne i južne strane pa je pristupni put dolazio s istoka odvajajući se od stare, moguće rimske, ceste koja prolazi ispod njega. Sam burg je vjerojatno sagrađen na mjestu prapovijesne (ilirske) gradine na što upućuju nalazi megalitskih kamenih blokova u bližoj okolici. Također se, u literaturi, spominju i zidovi u šumama oko Skrada koji bi se mogli pripisati Ilirima. Na rimsko razdoblje, osim spomenute ceste, upućuje nalaz novčića s područja burga te više njih iz okolice. Na suprotnoj strani Korane je poznato više lokacija villa rustica – ladanjsko-gospodarskih imanja. Postojali su i brojni kamenolomi gdje su se proizvodili sarkofazi, i druga kamena plastika, koji su potom, niz Mrežnicu, Kupu i Savu, otpremani do Siscije. Ondje su mogli biti dorađeni te otpremani dalje Savom prema ostalim (istočnim) dijelovima Rimskog carstva. Poklopac jednog takvog sarkofaga može se vidjeti u zaseoku Vujaškovići, iz kojeg kreće put prema burgu, gdje služi kao potpora kukuruzari. Info tabla postavljena u Vujaškovićima kaže kako su u okolici nađeni brojni rimski ostaci iz 2. i 3. st., a pogotovo sarkofazi, urne i žrtvenici, te da se na rubnom istočnom dijelu zaselka nalazila nekropola.


poklopac rimskog sarkofaga kao potpora kukuruzari

poklopac rimskog sarkofaga kao potpora kukuruzari

kukuruzara sa sarkofagom

Od zadnje (od dvije) kuće u Vujaškovićima treba krenuti putem u pravcu sjevera (ta je kuća napuštena dok u drugoj stanuje ljubazna baka koja rado pokaže put). Put je širok, uglavnom dobro prohodan, a do burga ima oko 1.3 km. Njime ide i trasa biciklističke rute pa se održava i čisti tijekom mjeseci kad buja vegetacija.


tradicijska kuća u Vujaškovićima, put ide lijevo pored kuće


put od Vujaškovića prema Skradu

Manji problem nastaje dvjestotinjak metara prije burga gdje se put račva lijevo i desno. Nekako se automatski krene lijevo jer je u tom pravcu Skrad, no taj put vodi ravno u kupine. Desni put na prvi pogled vodi u posve suprotnom pravcu, no zapravo zaobilazi neprohodan teren te zaokreće prema zapadu, spaja se s putem koji dolazi iz zaseoka Bolići (Donji Skrad) i nastavlja kratko dalje do podnožja brijega Gradine. Krajem 19. st., kad je Radoslav Lopašić pisao svoju knjigu „Oko Kupe i Korane“, još je u podnožju burga bio vidljiv stari, popločani put no danas mu više nema traga (iako bi se možda našlo njegovih ostataka uklanjanjem sloja humusa s puta). Put iz zaseoka Bolići je trenutno neprohodan (takva je situacija već par godina). Jednom smo probali doći do Skrada iz tog pravca, no „prašuma“ kupina nas je zaustavila niti 5 minuta od zaselka pa je bolje ni ne pokušavati prići ovim putem (to su nam potvrdile i ljubazna baka i njezina kćer).


prašuma kupina


~track puta do/od burga iz Vujaškovića s označenom "pozicijom" kupina~
~detalj Topo 4Umaps s ucrtanom stazom od Vujaškovića do burga~

Približavajući se burgu, prvo dolazimo do „terasastog“ terena ispod istočnih zidina. Brzinskim pregledom uočene su najmanje tri ili četiri uže terase koje su mogle biti iskorištene u neke gospodarske svrhe. Nije isključeno da one potječu još iz prapovijesnog razdoblja, ako je na istom mjestu zaista bila prapovijesna gradina (no to u konačnici mogu potvrditi ili opovrgnuti samo arheološka istraživanja).


prva (najniža) "terasa"

druga "terasa"

Prešavši terase, put se dalje kratko uspinje do vanjskog bedema koji je sa sjeverne, istočne i južne strane opasavao podgrađe nepravilnog šesterokutnog oblika dok su bedem oko glavnog dijela burga i sama gradska jezgra građeni u obliku nepravilnog trokuta s kraćom stranom na istoku, a dužim stranama na sjeveru i jugu koje se spajaju u šilj na zapadu.


tlocrt (na osnovu tlocrta iz: G. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji)

Skrad je bio razmjerno velik burg s varoši/podgrađem. U prošlosti su se takva podgrađa nazivala trgovi – oppida, a njihovi stanovnici cives – oppidani. Podgrađe je donosilo dohodak burgu kojem je pripadalo, a vlasnik burga bio je i vlasnik podgrađa. Položaj oppidana je u starije doba bio prilično povoljan – na ovom je području bila razvijena uredba o plemićkim općinama te su stanovnici bili slobodni i samostalni. No, ako ne već i ranije, njihov se status mijenja krajem 15. i početkom 16. st. kada, pod pritiskom velikaša, slobodni plemići padaju u kmetstvo. Skradsko podgrađe je pripadalo među veće trgove tog doba, prvenstveno zbog vrlo povoljnog smještaja – nalazilo se uz glavni trgovački pravac što je pogodovalo razvoju naselja i utvrde. Pored Skrada je prolazio stari put iz Kranjske prema Bihaću i Pounju. Također je do burga dolazio put iz smjera Topuskog (u osnovi iz Zagreba preko Petrinje) spajajući se potom s cestom koja je, preko Modruša i Brinja, išla od Zagreba prema Senju.


ulaz u podgrađe

Pod burgom je bio majur (gospodarski dio vlastelinstva, udaljen od sjedišta imanja, s gospodarskim zgradama i vlastitim tehničkim sredstvima te najčešće posebnim upraviteljem), a postojali su mlinovi na Korani i Mrežnici. Također se u spisima spominju i brojni vinogradi te šume i pašnjaci koji su bili pogodni za uzgoj stoke. Prihod posjedu je donosio i prijevoz na obje rijeke. U doba najvećeg prosperiteta, skradski je trg imao oko 50 kuća i župnu crkvu sv. Lovre koja se spominje u popisu župa zagrebačke biskupije 1501.


pogled na Koranu

S obzirom na situaciju na terenu, možemo zaključiti kako su kuće podgrađa vjerojatno bile drvene, možda s kamenim temeljima koji bi danas bili sakriveni pod višestoljetnim nanosom humusa. Više se ne vide niti ostaci crkve, koje je još zapazio R. Lopašić, no prema starom tlocrtu iz 18. st. može se odrediti mjesto gdje se nalazila, a to je bilo desno od ulaza u podgrađe što je vjerojatno isti prolaz kroz koji se i danas ulazi.

ulaz u podgrađe s unutrašnje strane (položaj crkve sv. Lovre)

Kroz podgrađe se dolazi do bedema koji je dodatno utvrđivao glavni dio burga na najpristupačnijoj (istočnoj) strani. Sačuvan je cijelim potezom (cca 20-30 m) u visini od par desetaka centimetara do oko 1.5 m. 


središnji dio platoa podgrađa i istočni bedem jezgre burga

Dosta su sačuvani sjeverni bedem u potezu od oko 40-50 m (grubi izračun pomoću gps-a) te  jugoistočni bedem.


sjeverni bedem oko glavnog dijela burga

sjeverni (lijevo) i jugoistočni (desno) bedem oko glavnog dijela burga

Danas se u jezgru burga može ući kroz urušenje na sredini istočnog bedema, no nekad je ulaz bio na JI gdje se ulazilo kroz izdvojeni objekt pravokutnog oblika (manja ulazna kula?) od kojeg se do danas sačuvao mali dio južnog zida.


nekadašnji ulaz u jezgru burga (ulazna kula?) 

ulazni objekt, pogled sa zapada (s padine prema Korani)

ulazni objekt, pogled sa zapada (s padine prema Korani)

Između istočnog bedema i gradske jezgre nalazi se prostor, svojevrsno vanjsko dvorište, koji je mogao imati gospodarsku namjenu jer je dovoljno velik kako bi se na njemu smjestili pomoćni, drveni objekti ili nadstrešnice. Nešto je uži razmak između zidina jezgre i vanjskog prstena bedema na sjevernoj, južnoj i zapadnoj strani, no svejedno se i taj prostor mogao iskoristiti u gospodarske ili slične svrhe.


prostor između istočnog bedema i jezgre burga ("vanjsko dvorište") 
– pogled s istoka

prostor između unutrašnjeg bedema i jezgre burga ("vanjsko dvorište")
– pogled sa zapada

sjeverni zid jezgre burga i slobodan prostor do vanjskog sjevernog bedema

prostor između južnog zida jezgre i južnog bedema te ostatak zida
ulaznog objekta

Ulaz u jezgru burga je vjerojatno bio na južnom zidu, a ulazilo se u unutrašnje dvorište zatvoreno sa svih strana zidnim plaštom. Unutar dvorišta vidljivi su skromni ostaci samo dva objekta. U jugoistočnom dijelu jezgre stajao je objekt pravokutnog tlocrta čiji su zidovi sačuvani (iznad slojeva humusa i urušenog kamena) u visini od oko 50 cm s unutrašnje strane te, mjestimice, oko 1.5 m s vanjske strane. Vjerojatno se radi o stambenom objektu jer se nigdje ne uočava neki drugi zidani objekt dovoljno velik za potrebe stanovanja vlasnika burga. 


JI dio pravokutnog objekta

JI dio pravokutnog objekta

SI unutrašnji ugao pravokutnog objekta 

unutrašnje dvorište i pravokutni objekt (na slici u dnu desno)

Sjeverno do objekta se, prema starom tlocrtu, nalazio bunar koji je danas zatrpan. 


mjesto gdje se nalazio bunar i sjeverni zid jezgre burga 

Drugi objekt trokutastog oblika nalazio se na zapadnom dijelu, točno na mjestu spajanja sjevernog i južnog zida, a od njega su preostali samo slabi tragovi temelja.


neznatni ostaci trokutastog objekta

Zidni plašt jezgre burga najbolje je sačuvan na sjevernoj strani, a najlošije na južnoj i zapadnoj. Sjeverni je zid, s vanjske strane, mjestimice sačuvan do visine od par metara, dok se s unutrašnje čini niži zbog sloja urušenog kamena. 


najbolje očuvani (najviši) dio sjevernog zida jezgre

sjeverni zid jezgre

sjeverni zid jezgre

sjeverni zid jezgre, detalj (iz unutrašnjeg dvorišta)

R. Lopašić spominje kako je u zapadni bedem iznad Korane 1864. udario grom što je uzrokovalo urušavanje dijela zida u rijeku.


skromni ostaci zapadnog (pod)zida iznad Korane

Bez detaljnijih istraživanja teško je datirati preostale strukture burga, no na prvi pogled bi se svi sačuvani zidovi mogli datirati u kasni srednji vijek na osnovu načina gradnje: vanjsko lice zidina je građeno od nepravilno slaganog kamena lomljenca manjih dimenzija uz uporabu morta (mjestimice vrlo skromnu) dok ispunu čini nabacano manje kamenje i veća količina morta. Takav način gradnje je uobičajen u razdoblju nakon provale Mongola i kasnije kad se manje pažnje obraćalo na preciznost jer je prioritet imala brzina zbog mogućih napada neprijatelja.

Skrad je sagrađen kao utvrda stare hrvatske plemićke općine, no točno vrijeme njegove gradnje (kao burga s podgrađem) nije nam poznato. U razdoblju od 11. do 13. st. su brojna slobodna plemena imala svoje utvrđene gradove koji su bili sjedišta plemićkih općina (većina njih je, sudeći prema gotovo nepostojećim ostacima na terenu, vjerojatno bila građena od drveta dok su neki u kasnijem razdoblju pretvoreni u zidane burgove). Također su i pojedine plemićke obitelji unutar plemena mogle imati svoje utvrde (npr. Otmići Otmić grad, Tušilovići Tušilović, Barilovići Barilović, Tomašići Belaj itd.). Skrad je bio sjedište prostranog vlastelinstva u kojem je, u jednom trenutku, bilo 5 katoličkih župa (1). Posjed se prostirao s obje strane Korane, na sjeveru i zapadu je dopirao do Mrežnice, a na jugu do sutoka Mrežnice i Tounjčice.


još jedan pogled na Skrad u daljini

U službenim ispravama nema spomena Skrada sve do 15. st. Lopašić pretpostavlja da su Skrad držali, ili ga barem željeli posjedovati, knezovi Celjski. Nakon smrti posljednjeg Celjskog 1456., kralj dodjeljuje Skrad kapetanu grofova Celjskih u Steničnjaku, Andriji Kreigeru. 1463. posjed je u vlasništvu kneza Martina Frankopana koji ga je vjerojatno kupio od Kreigerove udovice. No Martin ga već 1466. poklanja Ivanu Benvenjudu kao svom vjernom pristaši i prijatelju. Benvenjudi, gospodari Okića, Cetina i Ostrožina, drže posjed sve do izumrća obitelji u muškom koljenu početkom 16. st. Kralj Vladislav tada daje posjed svom blagajniku, no knez Bernardin Frankopan silom zauzima Skrad smatrajući da ima nasljedno pravo na nekadašnje vlasništvo svoga strica Martina. Bernardina nasljeđuje unuk Stjepan, knez Ozaljski, a potom, putem ugovora, posjed dolazi u vlasništvo Nikole Šubića Zrinskog i njegovih sinova (sljedećih godina se još malo izmjenjuju Zrinski i Frankopani pa se na kraju čovjeku zavrti dok pokušava pratit koje godine je tko bio vlasnik.... u osnovi totalno nebitno). 1572. Franjo Frankopan, knez Slunjski, prodaje Skrad zapovjedniku krajiških četa Jurju Babonožiću (protiv čega su, neuspješno, prosvjedovali potomci Benvenjuda). Već je krajem 15. st. cijeli posjed teško nastradao uslijed turskih provala, a stanovništvo je bilo prilično prorjeđeno što potvrđuje podatak da je 1493. (2) u varoši ostalo svega 17 naseljenih kuća. Sredinom 16. st. burg je zapušten, a vlastelinstvo još više opustošeno. Krajiška vojna vlast ga pretvara u graničnu stražarnicu, ali ga ne obnavlja niti daje čete za obranu, već ga brane Zrinski i Frankopani u okviru svojih mogućnosti. 1576. turske čete bez većih napora odvode u roblje oko 170 ljudi nakon što su pobili 1500 konjanika. Skrad je osvojen i zapaljen 1585. kad je Turke u burg, navodno, pustila udovica J. Babonožića. Od početka 17. st. se spominje samo kao ruševina. Kasnije je na brijegu s druge strane Korane sagrađen drveni čardak (stražarnica) koji se nazivao Novi Skrad, a napušten je 1732.


Skrad na karti iz 1774-1775. g. (Karlovački generalat, 1st military survey)

Krajem 17. i početkom 18. st. na nekadašnje vlastelinstvo se naseljava pravoslavno (vlaško) stanovništvo koje je većinom služilo u krajiškim graničnim posadama. Iako je oko 1712. bilo pokušaja obnove, to nije ostvareno te Skrad i dalje nezaustavljivo propada sve do danas.


"terase" i vrh brijega s burgom

ZANIMLJIVOSTI i LEGENDE: 
*Prema pričanju naroda, s brijega Kestenjaka, nasuprot burga, su Turci lumbardama (vrsta topa) napadali Skrad. 
*Stanovnici s područja između Korane i Mrežnice, tražeći zaklon pred turskom vojskom, sagradili su kolibe na jednom otoku na Mrežnici kod Janjča (Janjači) kojeg su još dodatno ogradili.


Zoom :-) - čak se vidi zid ulaznog objekta :-)

____________________
Fusnote (bilješke):
(1)
1334. godine se, u popisu župa zagrebačke biskupije, spominju crkve sv. Vida u Skradu i sv. Jurja u Kolečanima (današnje Mateško selo, nedaleko Generalskog stola). U popisu župa iz 1501. godine spominju se crkve sv. Vida u Skradu (tj. pod Skradom), sv. Lovre u Skradu, sv. Jurja u Kolečanima i sv. Trojstva u Ćevićima (Cerovac Barilovićki): 
1334. Item sancti Viti de Zcrade. — 1501. Simon plebanus ecclesde sancti Viti in sub Zcrad. Iwan socius eiusdem. Danas Gornji Skrad, južno od Krnjaka. 
1501. Mathias electus ecclesie sancti Laurencii in Zcrad. 
1334. Item sancti Georgii de Coleohane. — 1501. Anthonius plebanus eoclesie sancti Georgii in Colechan. Alter Anthonius socius eiusdem. Kolečani su na Mrežnici, danas Mateško selo, južno od Generalskog Stola. 1588. u Kolečanima je crkva Sv. Petra, a Sv. Đurđa kod Perjasice (Lopašić, 262) – ovako Josip Buturac u popisu župa citira Lopašića. No dan danas u Mateškom selu postoji crkva sv. Jurja koja je vjerojatno najstarija crkva ogulinskog kraja. Arheološka istraživanja, provedena prilikom obnove crkve 1999.-2001., pokazala su kako se radi o vrlo staroj građevini čiju prvu (najstariju) fazu možemo datirati u kraj 12. i početak 13. st. Dodatnu vrijednost crkvi daju brojne rimske spolije ugrađene u temelje i zidove (poklopci i škrinje sarkofaga te urne). U okolici Mateškog sela su u rimsko doba postojali brojni kamenolomi gdje su se proizvodili sarkofazi koji se i danas mogu u velikom broju naći u ovom kraju, bilo kao spolije ili „razbacani“ u okolišu. Stoga mi, iskreno, nije baš jasno otkud sv. Petar i gdje je Lopašić to "iskopao" jer je najbliža crkva sv. Petra (a koja se spominje u popisu župa) ona u sv. Petru Mrežničkom. U Perjasici je sredinom 18. st. sagrađena pravoslavna crkva arhanđela Gavrila i Mihaela, no spomena o nekoj starijoj crkvi, bilo Jurja ili Petra ili nekog trećeg, osim Lopašićevog citata koji se konstantno prepisuje, nisam našla. Tako da mi u ovom nabrajanju "visi" ta peta župa u Perjasici.....

1501. Jacobus plebanus ecclesie sancte Trinitatis in Chewizy. Georgius eiusdem ecclesie. Lopašić spominje crkvu sv. Nedjelje u Ćevićima, još nešto što ne znam gdje je našao. Cerovac i danas ima crkvu sv. Trojstva. 
(2)
te se godine odigrala Krbavska bitka u kojoj je turska vojska teško porazila hrvatsku vojsku pod vodstvom bana Emerika Derenčina. Njome je izgubljen veliki dio ljudstva što je bio tek početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske.


IZDVOJENA LITERATURA:
1. R. Lopašić: Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895.
2. M. Kruhek: Graditeljska baština Karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1997.
3. J. Buturac: Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine, knjiga br. 59, str. 43-108, JAZU Zagreb, 1984.
4. G. SZABO: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.

Korana