Kulturna Patrola by Chippewa

Velicanstveni Veliki Kalnik

2011-08-30T15:46:00.001+02:00

Na južnim obroncima Kalničkog gorja, sjeverno od sela Kalnik i oko 20 km sjeverno od Križevaca, na klisuri visine 640 m, smjestio se burg Veliki Kalnik. Nalazi se na odličnom strateškom položaju i nadzirao je put preko Kalničkog gorja.

pogled s juga na Veliki Kalnik

Ovo velebno zdanje, s najstarijim dijelom navrh klisure i novijim dijelovima koji kao da izlaze iz nje, bilo je praktički neosvojivo. Mislim, pa tko bi uopće mogao zauzeti nešto sagrađeno na ovakvom mjestu? Burg doslovno izgleda kao da je prirodni nastavak stijene, kao da je srastao s njom iliti kao da izrasta iz kamena. Sjećam se, kao da je jučer bilo, svog prvog posjeta Kalniku. Kad smo napokon došli pred njega, zinuli smo od čuda. Ko buldogu u crtiću, bijasmo vilica obješenih do poda. Pred nama ogromna stjenčuga, a iz nje “raste” burg. I tople jesenske boje nježno zaokružuju cijelu sliku, nekako nadnaravnu. Mislim da nigdje (bar ne u kontinentalnoj Hrvatskoj) nisam vidjela djelo ljudskih ruku koje bi me toliko dojmilo. Da, Okić jest moj najdraži burg, i on isto kao da raste iz stijene, ali je puno manji i manje impresivan. I Trakošćan isto volim, onu romantičnu ljepotu i sklad burga, perivoja i jezera. Ali Kalnik je stvarno nešto posebno. Čovjek stane i zapita se: “Ma kako su oni to sagradili? Kako su dovukli to kamenje tamo gore?”. I to u ono davno doba. Danas bi takav poduhvat koštao …. ma ne mogu ni zamislit koliko.

pogled na Veliki Kalnik s parkirališa ispred planinarskog doma

No, ukratko, Kalnik se zaista mora posjetiti. Tim više što je vrlo pristupačan: automobilom se, po uskoj, ali asfaltiranoj cesti, može doći pod sam burg gdje se nalazi Planinarski dom Kalnik. Dom je prilično velik, stalno je otvoren i opskrbljen jelom i pićem (osim u trenucima nestanka struje :-) što se dogodilo za vrijeme našeg posjeta, no za to nije kriv nitko drugi osim HEP-a), a nudi i uslugu noćenja.

planinarski dom na Kalniku

Od parkinga ispred doma do ulaza u Veliki Kalnik možete doći i žmirečki. Treba samo preći cestu i napraviti par koraka. I dolazite ravno pred ulaz u donji, novi dio burga.

ulaz u burg

Ako se želite uspeti do starog dijela, samo pratite puteljak, koji vodi kroz dva palasa u obliku kule, do vrha klisure.

dva gotička palasa u obliku kule

Pogled odozgo je super, ali oni sa strahom od visine se trebaju pripremiti na prijelaz preko hrpta do najstarijeg dijela burga – prijelaz je osiguran žičanom ogradom, ali put do dolje je daaaaaleko i noge ne slušaju baš uvijek ono što im glava nalaže – znam po sebi :-).

pogled s najstarijeg dijela na uzak hodnik preko hrpta i gornji palas

I s obzirom da tako hopšemo po njegovim ponosnim zidinama, bilo bi u redu i da nešto naučimo o tom Velikom Kalniku:

-pripada među najstarije burgove sjeverne Hrvatske, a građen je u tri faze

-najstariji dio je sagrađen u doba provale Mongola, nalazi se na najvišoj stijeni i od njega su se sačuvali samo temelji

najstariji dio burga na vrhu klisure

-od najstarijeg dijela vodi uzak hodnik po hrptu klisure do gotičkog palasa u obliku kule čiji su ugolovi pojačani tesanim kamenjem, a južna fasada s dva gotička kontrafora dok su u unutrašnjosti sačuvana vrata s gotičkim dovratnikom koja vode na kameno kružno stubište između prizemlja i prvog kata

vrata s gotičkim dovratnikom

kružno kameno stubište u zidu

-ispod ove kule se nalazi "donji palas", također u obliku dvokatne kule, građen u istom razdoblju

-u podnožju klisure se nalaze ruševine raznih zgrada, među kojima i ostaci kapele sv. Katarine koja je možda sagrađena još u doba romanike

ostaci kapele sv, Katarine i okolnih zgrada

-nešto južnije su otkriveni ostaci renesansnog kaštela

Slijedi kratki povijesni pregled :-)

-mjesto na kojem se nalazi burg, kao i njegova okolica, su bili nastanjeni već u doba prapovijesti i antike

-burg se u izvorima spominje kao Maiori Kemluk, Superiori Kemluk, Nagy Kemluk

-nije poznato kada je sagrađen najstariji dio burga (postoje teorije prema kojima Kalnik postoji već u doba hrvatskih narodnih vladara tj. u 9-11. st.), a u izvorima se prvi puta spominje 1243. u vlasništvu kralja, a navodi se njegova uloga u borbi protiv Mongola

pogled s vrha na novi, ulazni dio burga

-legenda kaže kako se kralj Bela 1241., bježeći pred Mongolima, sklonio u Kalnik. Mongoli su opkolili utvrdu pokušavajući opsadu izmoriti glađu, no seljaci su potajno braniteljima i kralju donosili šljive pa su Mongoli, nezadovoljni neuspjehom, napustili kraj. Kralj je kasnije nagradio seljake podijelivši im plemstvo, a križevački purgari ih, iz zavisti i zlobe, počeše nazivati "šljivarima"

-sredinom 13. st. kralj daruje Kalnik banu Dionizu Ochuzu

-1270. kralj Stjepan poklanja burg banu Rolandu od plemena Ratoldova, a nakon izumrća obitelji ponovno je u vlasništvu kralja do 1427. kada ga kralj Žigmund Luksemburški prodaje zagrebačkom biskupu Ivanu Albenu.

-burg kasnije često mijenja gospodare (knezovi Celjski, Matija i Ivaniš Korvin, obitelji Orehoczy, Drašković, Keglević, Patačić...), a posljednji je obitelj Ožegović

-sredinom 15. st. je utemeljena Križevačka županija, a ukinuta župa Veliki Kalnik pa burg počinje gubiti na važnosti, a postepeno se razvija trgovište u Brezovici ispod Velikog Kalnika (danas selo Kalnik)

-kaštel se spominje 1685., a sagradila ga je obitelj Orehoczy

-1731. se spominju tri utvrde u Kalniku od kojih su dvije porušene, a jedna je ruševna

View Kalnik in a larger map

Mali Kalnik

2011-07-30T22:25:00.003+02:00

Na južnim obroncima Kalničkog gorja, na vrhu teško pristupačne klisure (460 m n.v.), SZ od sela Vojnovec Kalnički (oko 20 km SZ od Križevaca), smjestio se burg Mali Kalnik. Nekada je jedini prilaz burgu bila strma rampa po sredini klisure (od zapada prema istoku), no danas se do njega može doći i putem koji prilazi vrhu klisure s istoka (iz Vojnovca Kalničkog; nama je od polja gdje smo ostavili auto do burga trebalo oko 30 minuta).

pogled s Malog Kalnika prema JI (i polju gdje ostavismo auto :-) )

Nekadašnji prilazni put po klisuri (od zapada prema istoku) vodi kroz procijep u stijeni gdje su vjerojatno bila vrata i pokretni most nakon kojeg su bile stepenice u stijeni i drugi pokretni most koji je vodio u ulaznu kulu. Uz prilazni put, u podnožju klisure, se nalaze slabi tragovi uklesanih pomoćnih zgrada poput spremišta, radionica i štala. S obzirom na odličan položaj, burg osim ulaza vjerojatno nije imao izvedene neke posebne obrambene “uređaje”.

prilazni put po hrptu klisure, u pozadini ostaci ulazne kule

Od ulazne kule sačuvani su samo temelji, a žalosno je što je kula još početkom 20. st. bila sačuvana u visini od 2 kata te koliko se urušila u posljednjih 100 godina. Očito nitko nije smatrao važnim spriječiti njezino urušavanje. :-(((( Na starim slikama vidljive su gotičke karakteristike: u donjoj etaži uski gotički prozori, a u gornjoj široki prozori s gotičkim križem. No sačuvani zidovi su vrlo tanki i odaju romanički način gradnje.

Mali Kalnik, oko 1910.

Mali Kalnik, 1970.

*obje fotografije su iz članka Drage Miletića "Plemićki grad Okić"

Mali Kalnik (ulazna kula) danas :-(

Od ostalih su zidova sačuvani samo slabi ostaci, teško vidljivi pod vegetacijom. Tlocrt burga ima oblik nepravilnog polukruga. Zbog nedostatka prostora bio je građen u visinu i vjerojatno je imao prizemlje i 2 kata (osim ulazne kule još je sigurno palas imao 2 kata, a možda i ostali dijelovi burga).

pogled na ostatke ulazne kule iz palasa tj. s mjesta gdje on stajaše

kontrafor na SZ uglu ulazne kule

Klisura na kojoj stoji burg nosi naziv Pusta Barbara i zaštićeni je botanički rezervat: stanište je brojnih rijetkih biljnih vrsta.

južni dio klisure na kojoj je stajao palas

JZ ugao ulazne kule i ostatak podzida na klisuri

U povijesnim se ispravama Mali Kalnik javlja pod imenima Kys Kemluk, Inferiori Kemluk i Minor Kemluk.

Naselje i gospoštija Mali Kalnik se prvi puta spominje 1240. i sredinom 13. st. je u vlasništvu Abrahama i Nikole, sinova župana od Moravča, što potvrđuje i kralj Bela IV. 1250. Sam burg se prvi puta spominje tek 1334. Kroz svoju povijest često mijenja gospodare (zagrebački biskup Augustin Kažotić, ban Nikola Szechy, bosanski ban Vuk Vučić, Barbara Celjska oko 1408., Katarina Celjska 1456.-1461., Jan Vitovac 1461.-1470.) te dolazi u sve užu vezu s Velikim Kalnikom.

pogled s M. Kalnika na vrh Kalničkog gorja (antena)

1599. burg otkupljuje Franjo Orehoczy pa su oba Kalnika sjedinjena u jednom posjedu s obzirom da je Franjo od 1596. do 1608. suvlasnik Velikog Kalnika

Sredinom 17. st. se gradi "curia Reka", a zatim, između 1650. i 1663., Vladislav Orehoczy ml. podiže dvorac u Gornjoj Rijeci pa burg gubi svoju ulogu sjedišta gospoštije te je u 18. st. posve ruševan.

View Kalnik in a larger map

Oštrc - flora i fauna

2011-07-24T15:42:00.004+02:00

Evo da se napokon nadovežem na prošli post o Oštrcu. Kako sam u njemu već navela, Oštrc je poseban upravo zbog svoje raznolike flore. A gdje je flora, tu je i fauna, pogotovo ona mala, leteća. :-)

Pa slijedi niz fotkica raznog cvijeća i leptirića (prisutnih krajem lipnja i početkom srpnja). Nekim čudom leptire razlikujem dok je neko cvijeće imenovano, a neko nije... Ipak sam ja arheolog, a ne botaničar. :-)

No, ionako je poanta u slikicama i ljepoti cvijetića, a manje u njihovom nazivu, zar ne? Stoga uživajte u krasnim bojama i oblicima livadnog/šumskog cvijeća, a koga briga kako se ono zove. :-)

arnika i osica

iglica crvena (djevojačko oko)

crnkasti šarenac

arnika

arnika i livadna ivanjska ptičica

bijeli šumski vratar

divlja grašica (ajčica)

lastin rep

riđi debeloglavac

bijeli šumski vratar u njinja kamuflažnom izdanju :-)

ranjenika (belodin)

ljiljan ispred PD Veliki dol

žuta ružica

ivančica

obični žućak (ženka)

pjegavac

smrekasta mlječika (kasna faza)

vasiljak

crnkasti šarenac

plavičje

Oštrc - oštra ljepota Samoborskog gorja

2011-07-17T21:36:00.003+02:00

Samo 25 km od Zagreba, u središtu Samoborskog gorja, nalazi se prirodna ljepota zvana Oštrc. Ime, naravno, dolazi od oblika najvišeg vrha kojeg karakteriziraju strme padine i djelomično stjenoviti greben. Zbog svoje ljepote, masiv Oštrca je vrlo omiljen među planinarima, no na njemu nikad nećete naći takvu gužvu kakva je, naravno, na Medvednici.

vrh Oštrca (desno) i Plješivica (lijevo), pogled s Ptičjeg brijega

Prednost Oštrca je i njegova pristupačnost: okružen je dvjema cestama kojima prometuju autobusi, a osobnim automobilom ili terencem se može doći do sva tri planinarska doma (Šoićeva kuća, PD Veliki dol, PD Željezničar na Oštrcu). I pješački prilazi su vrlo brojni, pa se za svakoga može naći ponešto.

Najkraći, ali i najstrmiji, je uspon iz Ruda za koji je potrebno oko 1h (od autobusnog stajališta). Iz Ruda se može na Oštrc i zaobilazno preko planinarskog doma na Velikom Dolu. Od Šoićeve kuće može se do Oštrca preko burga Lipovca, a za uspon je potrebno oko 1.5 h. Oni koji vole duže “šetnje” mogu na Oštrc iz Samobora preko brda Palačnik, a za to će im trebati dobrih 2-2.5 h.

Autom se do Velikog dola može doći dobrim kolnim putem iz Gregurić-brega – s ceste koja iz Samobora vodi u Smerovišće treba skrenuti lijevo u Gregurić-breg i dalje pratiti oznake. Na skretanju je dobro uočljiva tabla za PD Veliki dol tako da se jako teško može put promašiti.

Mi smo pak izabrali prilaz iz Smerovišća, koji prolazi pored PD Veliki dol od kojeg postoje dvije varijante uspona na Oštrc pa jedna može poslužiti za uspon, a druga za silazak i time se, naravno, i više toga vidi. Pa, krenimo redom od samog početka:

U ovoj varijanti uspona autom možete do Smerovišća (do autobusne stanice i gostionice Dumić) gdje treba lijevo uskom asfaltiranom cestom uzbrdo. Auto se može ostaviti i u Smerovišću, ali ja inače ne vidim nikakvog zadovoljstva u hodanju po asfaltu i to bez hlada, pa smo nastavili dokle se moglo. Dalje samo treba pratiti markaciju uz cestu i ne može se zalutati. Visoko u brdu, u jednom se trenutku odvaja na lijevo puteljak prema Oštrcu i Velikom dolu. Na samom početku puteljka može se parkirati: stane jedan veći ili dva manja auta. Ili pak treba potražiti neko proširenje niže/više uz cestu.

prvi dio puta (pogled "unazad")

Spomenutim puteljkom, koji nije tako strašan kako izgleda, oštro uzbrdo kojih 10ak minuta do spajanja puta s cestom iz Gregurić-brijega. Treba ići oprezno jer je put na jednom dijelu dosta sklizak (sitni šljunak, krupni pijesak). Kolnim putem je još par minuta lagane šetnje do doma Veliki dol. Tik prije doma, s lijeve strane, prilazi put iz Ruda.

kolni put za PD Veliki Dol

PD "Ivica Sudnik" na Velikom dolu (530 m n/v) je sagrađen 1963. na temeljima stare kuće Ski-kluba Zagreb, no, zbog nedostatka sredstava, nije nikada posve dovršen. Otvoren je subotom, nedjeljom i blagdanom. Info za kavoljupce: nema espressa, ali kuhaju dobru tursku kavu (koju inače ne podnosim, ali ova je bila sasvim OK).

PD Veliki dol

Od Velikog dola treba dalje putem koji iza doma ide prema Oštrcu (ali i Rudama, druga varijanta). Nakon par minuta dolazi se do raskrižja puteva. Ovdje treba izabrati kojim putem ići na vrh.

raskrižje: lijevo ili desno (lijevo, naravno :-) )

Kako je već spomenuto, postoje dvije varijante: desna je Hofmanov put koji vodi desnim obronkom Ptičjeg brijega., a lijeva je duži, ali zanimljiviji put koji vodi preko travnatih obronaka Ptičjeg brijega. Ovaj potonji smo odabrali za uspon, dok je prva opcija ostavljena za silazak. I dobro smo odabrali! Jer prvi put većim dijelom vodi kroz šumu ili šumarak, dakle ima hlada, i uspon je dosta blag (mi ga nismo ni osjetili). Nasuprot tome, Hofmanov put, iako na početku lijep, širok i u sjeni, većim dijelom vodi po suncu, dosta je strm i sklizak (osipava se zemlja – vododerina) i čini mi se da ga je bolje koristiti za silazak (ali ako imate problema s koljenima, onda je definitivno nepreporučljiv silazak ovim putem) osim ako ne želite potrošiti dodatne kalorije pri usponu :-).

početak "lijevog" puta kod raskrižja

prvi dio puta, izgleda "prašumasto", ali poslije nije tako :-)

U svakom slučaju, priroda uz prvi put je prekrasna: mali šumski proplanci na prvom dijelu puta su pravi mali dragulji sa svojim raznobojnim poljskim cvijećem i šarenim leptirima koji lete od cvijeta do cvijeta. Upravo je ova raznolikost flore (pogotovo proljetne) jedna od specifičnosti Oštrca koja ga čini tako posebnim.

krajolik uz put

i još malo krajolika uz put, sada na sjevernoj strani

Nakon 10ak minuta, s našim se putem sastaje put iz Ruda. U jednom trenutku put izbija na malu čistinu s pogledom prema sjeveru-sjeverozapadu – ovdje se put račva: lijevo za markacijom dalje prema Oštrcu, a desno se može nemarkiranim putem uspeti na Ptičji brijeg (bez brige, nema potrebe vraćati se nazad jer se put kasnije spaja s našim) – tko ima volje, svakako treba otići jer je pogled prekrasan, a flora posebno zanimljiva (mali, zgodni hrastići i raznoliko zanimljivo oblikovano žbunje :-) ).

pogled s Ptičjeg brijega prema JI

pogled s Ptičjeg brijega prema Zagrebu i Medvednici

No, u smjeru prema Oštrcu, treba se uspeti prilično strmim i dosta skliskim puteljkom na vrh Ptičjeg brijega tako da je, ako se vraćate istim putem, bolje prijeći Ptičji brijeg pri povratku.

Ptičji brijeg

Par minuta prije PD na Oštrcu, sastaje se naš put s Hofmanovim te s onim odvojkom preko Ptičjeg brijega.

pogled na Plješivicu s početka uspona na Ptičji brijeg (iz smjera Oštrca)

PD "Željezničar" na Oštrcu (691 m n/v) smjestio se na sjevernoj strani najvišeg vrha, na uskom prijevoju gdje se križaju putevi. Iza doma vodi put dalje na vrh Oštrca, a uski kolni put se spušta u Braslovje. Prva kuća na Oštrcu je bila đački planinarski dom sagrađen 1936. da bi između 1946. i 1948. poprimio današnji oblik. Otvoren je subotom, nedjeljom i blagdanom. Izbor jela nije velik (obično se nudi grah, greblice tj. slani kolač od sira, štrudle i još 2-3 mesna jela, svaki puta nešto drugo), ali je hrana ukusna i domaća.

PD "Željezničar" na Oštrcu

Pokraj doma su stolovi i klupe, a ispred kuće je brončano poprsje narodnog heroja Janka Gredelja.

Janko Gredelj

Od doma do vrha Oštrca dolazi se uskim, strmim puteljkom koji je (gle čuda!) vrlo sklizak (osipavaju se zemlja, pijesak i sitno kamenje) te pogotovo može biti opasan poslije kiše. Puteljkom se prvo dolazi do malog platoa s kojeg se pruža prekrasan vidik prema SZ, S, SI i I dok je pogled prema jugu i JI dosta onemogućen bujnom vegetacijom.

pogled s platoa kod vrha Oštrca

Ako s ovog mjesta pogledate prema sjeveru, uočit ćete čunjasto brdo (pored većeg čunjastog brda, kao da se sakriva iza njega) na čijem vrhu, iz gustog raslinja, sramežljivo proviruju ruševine burga Lipovca.

pogled na burg Lipovec

Od ovog platoa treba nastaviti dalje puteljkom oko 1’ do samog vrha gdje se nalazi drveni križ i spomen ploča HPD Japetić postavljena 1953. u povodu 30-te obljetnice osnivanja društva.

križ na vrhu

Ovdje je vidik dosta ograničen raslinjem. Nešto je bolji pogled na Zagreb i Medvednicu te na zapad i SZ.

još malo pogleda s vrha...

I nakon uživanja u prekrasnim pogledima i finoj klopi, spustili smo se Hofmanovim putem koji izgleda ovako:

Hofmanov put

Hofmanov put na svom kraju (početku) kod Velikog dola

I za kraj još samo napomena za one koji po brdima ne šeću često ili za one koji idu prvi puta: iako su markacije česte i sve je dosta dobro označeno, lako se može skrenuti s puta. Ima dosta nemarkiranih staza koje se odvajaju od markiranih puteva i čak izgledaju “privlačnije” pa lako možete krivo skrenuti/profulati put i umjesto u jednom selu završiti u drugom. Dovoljan je samo znak nepažnje, pogled uperen u pod, zaokupljenost svojim mislima. Ili pak previse priče u hodu :-). Dakle, gledajte kud hodate, manje pričajte, pustite mozak na pašu i uživajte u prekrasnoj prirodi. ;-)

Zbog velikog broja fotki, slijedi zaseban post sa slikicama flore i leteće faune :-)

View Oštrc in a larger map

Okic

2011-07-03T21:28:00.006+02:00

Moj najdraži, najljepši, najčešće posjećivani... jedini Okić

Okić, pogled sa SZ

Putujete li autoputom Zagreb-Karlovac (ili starom karlovačkom cestom) te na pola puta između Zagreba i Jaske pogledate prema sjeverozapadu, uočit ćete neobično stožasto brdo kako stoji samo, odvojeno od hrpta Plješivice. Njegov ravan vrh nije čudo prirode već djelo ljudskih ruku – to su ruševine malog burga Okića, uporišta slavnog Ivana Okićkog, a kasnije i knezova Babonića, Frankopana i Erdödyja.

Okić, pogled sa SI

Okić, pogled sa sjevera

Okić je sagrađen navrh pećine 499 m visokog brijega te izgleda kao da je srastao sa stijenom što ga čini jednim od naših najslikovitijih burgova.

pogled na Okić sa SZ

Smješten je na iznimnom strateškom položaju i nadzire široko područje – s njega se pruža izvanredan pogled na Posavinu, Pokuplje i Zagreb te dio Zagorja. Za lijepa vremena, Okić je vidljiv čak s podnožja Ivanščice, tamo daleko na sjeveru, što omogućuje odličnu komunikaciju svjetlosnim signalima.

pogled s Okića prema Zagrebu i Medvednici

pogled s Okića na Medvednicu, Zagorje i Ivanščicu u daljini

Zbog svega toga, odavno je posebna atrakcija i česta meta izletnika i planinara dok su stijene s južne strane popularno vježbalište zagrebačkih alpinista. Još 1843. se Dragojla Jarnović (1812.-1879.) uspela kroz stijene na Okić što se smatra prvim usponom u povijesti hrvatskog alpinizma.

Dragojla Jarnović

1978. je podignut planinarski dom u podnožju Okića, a prije par godina je u potpunosti asfaltirana cesta do doma, čime je dodatno porasla njegova popularnost kao izletišta.

planinarski dom pod Okićem

Od doma do vrha pećine tj. do burga ima oko 10' uspona srednje strmom stazom, djelomično usječenom u stijene.

staza na samom početku uspona

prvi dio staze (prije ulaznog dijela)

Burg čine 4 odvojene cjeline: ulazni dio, vodospremnica, kapela i stambeni dio (jezgra burga). Pri usponu se prvo dolazi do ulaznog dijela – vrlo izdužene građevine podijeljene u dva dijela od kojih je istočni možda imao kat. Priča kaže da su u donjem dijelu bile konjušnice i staje, a u gornjem stražarnice.

ulazni dio (zapad)

ulazni dio (istok)

Nastavljamo stazom koja se sada pretvara u uski puteljak usječen u stijenu.

staza između ulaznog i stambenog dijela burga

Prva sljedeća struktura uz put je vodospremnice koja je u prošlosti bila protumačena kao okrugla kula. Nažalost, ta se greška još dandanas pojavi u ponekom članku ili sl. kad autor ne konzultira noviju i detaljniju literaturu (npr. članak Drage Miletića “Plemićki grad Okić” ili pak monografiju “Pod Okićem”). Vodospremnici je gotovo cijela zapadna strana usječena u padinu brijega. Na vrhu su još uvijek vidljivi ostaci hodne površine okružene zidom – tako se dobilo mjesto s kojeg se mogao dodatno nadzirati ulaz u burg.

vodospremnica, cisterna, ali nikako kula

Od vodospremnice put nastavlja dalje do kapele gdje zaokreće ulijevo i ulazi u burg otprilike na istom mjestu gdje su nekad bila vrata.

pogled na kapelu s prilaznog puta

Kapela je odvojena od ostatka burga i sagrađena je na izdvojenom hrptu u obliku nepravilnog, izduženog pravokutnika s polukružnom apsidom. Njezina se izgradnja smješta na kraj romanike tj. na početak 13. st. (prije provale Mongola 1242.).

pogled na apsidalni dio kapele (ljeto)

pogled na apsidalni dio kapele (zima :-) )

unutrašnjost kapele (pogled iz svetišta)
i vanjski plašt sjevernog zida

Stambeni dio burga zauzima cijeli plato na vrhu brijega što je odredilo njegov izduženi oblik. Plašt zidina zatvara malo unutrašnje dvorište na čijem se zapadnom dijelu nalazi palas koji je mogao obnašati i funkciju branič-kule.

palas, sjeverni zid, utori za drvene grede podnice

palas, sjeverni zid

Okić se posebno ističe po visokom stupnju očuvanosti zidova iz razdoblja romanike (južni i zapadni zid u cijeloj visini te dijelovi sjevernog zida) Romanički zidovi Okića, debljine svega 80 cm, su najtanji među hrvatskim burgovima, a nakon mongolske provale su podebljani na oko 160 cm.

južni zid, dvorišna strana

južni zid - vanjski plašt

Okić je također jedan od rijetkih burgova kontinentalne Hrvatske koji se spominje prije 13. st. Prvi spomen njegova imena, zajedno s Krapinom, Velikom i Podgorom, nalazimo u ispravi iz 1193. kojom pečujski biskup Kalan, u ime ugarsko-hrvatskih vladara Arpadovića, izdaje povelju u kojoj određuje da se zagrebačkoj crkvi i njenom biskupu Dominiku dodjeljuje desetina. Stariji autori, poput I. Kukuljevića i E. Laszowskog, smatraju da je na mjestu Okića postojala utvrda još u doba hrvatskih narodnih vladara (9.-11. st.).

sjeverni zid, istočni dio

sjeverni zid,zapadni dio

Prvi poznati vlasnik Okića je knez Jaroslav Okićki koji se spominje u povelji iz 1217. Njegov posjed tada dopire do Blata na Savi (danas je tamo ono ruglo od Sveučilišne bolnice). Njegov sin, knez Ivan, proslavio se 1242. prilikom provale Mongola u Hrvatsku pa mu kralj, u znak zahvalnosti, 1251. dodjeljuje zemlju da na njoj sagradi burg (Lipovec kod Samobora). za buduću obranu tog područja. Ivan je porazio i češkog kralja Otokara kojem oduzima Samobor pa ga dobiva u vlasništvo od kralja Ladislava IV. Početkom 14. st. se spominje Ivan II. Okićki, prema spisima sin kneza Ivana i posljednji Okićki. No, već je 1293. Okić u vlasništvu kneza Radoslava Babonića. Babonići Okić gube u 1. pol. 14. st. kada je on u vlasništvu kralja koji ga 1393. prodaje Tomi Benvenutu (Benvenjudu). 1416. Okić kupuje Nikola Krčki Frankopan i ova ga slavna obitelj drži do 1470. kada ga Martin Frankopan predaje kralju. 1493. posjed kupuje velikaška obitelj Bakač-Erdödy koja ostaje vlasnikom Okićkog vlastelinstva sve do 1922. kada umire posljednji član obitelji, Stjepan Erdödy. Sam burg je napušten krajem 16. st. kada su Erdödy započeli s gradnjom kaštela u Kerestincu.

JZ ugao burga (vanjski plašt) i pogled na Plješivicu

U brojnim povijesnim izvorima, tijekom stoljeća, Okić se spominje pod raznim oblicima imena: Ochlylich, Ochinz, Achus, Ochus, Okiz, Oklych, Ochlytz, Ochytz… O porijeklu (etimologiji) imena, vođene su brojne rasprave pa tako I. Kukuljević pretpostavlja da ime “Oklić” potječe od “oklinak” (iskrčeni prostor na ili ispod planine) dok I. Mažuranić smatra da ime dolazi od riječi “okol” (naziv za ogradu raznih vrsta) koja, prema Poljičkom statutu, označava i vojni logor te da mu je izvorno ime “Ok(o)lić” kako se i spominje u nekim najstarijim izvorima.

Okić zimi

Dakle, ako još niste (a ne znam što čekate) - trk na Okić i uživajte u ovom posebnom skladu prirode i djela ljudskih ruku! :-)))

View Okić in a larger map

Lipovec - mali brat Okic-grada

2011-06-19T18:24:00.004+02:00

Godina je 1251. Prošlo je skoro cijelo desetljeće od Mongolskog pustošenja naših krajeva. Ali ljudi su još uvijek u strahu. Jer mogli bi se Mongoli vratiti, ta razarajuća sila s dalekog istoka što je ljudima utjerala strah duboko u kosti. Ni kralj Bela IV. nije miran. Ne želi ponovno, pred hordom osvajača, bježati iz udobnosti svog dvora daleko dolje na jug, u Dalmaciju. Zna kralj da zemlju treba utvrditi, da treba podići što više jakih utvrda diljem kraljevstva. I zna kralj jako dobro da to ne može sam. Zato je već brojnim velikašima dopustio da podignu burgove za svoje potrebe, ali i za obranu zemlje, ako bi to bilo potrebno. A među njima našao se i knez Ivan, gospodar slavnog Okić-grada. Proslavio se knez u borbi protiv Mongola i zaslužio nagradu kraljevu: zemlju u susjedstvu Okića da na njoj podigne utvrdu za obranu tog područja.

položaj Lipovca, pogled s puta za Oštrc (u pozadini Japetić)

pogled na Lipovec zimi

I tako naš knez Ivan sagradi Lipovec[1], na sliku i priliku svoga Okića, navrh čunjastog brda iznad starog puta što iz Samobora uskim dolinama Lipovačke drage vodi u Njemačko kraljevstvo, na dobrom strateškom položaju, a opet tako skrovito smješten da se ne vidi dok se ne stigne pod same zidine.

malo "bliži" pogled na teško uočljive zidine

zarasli Lipovec, pogled s Oštrca

Stoljećima je stajao Lipovec na brežuljku iznad “klanca”, vjerno vršeći svoju dužnost stražara, samo u rukama drugih gospodara. Danas više nema Okićkih, nema Babonića, nema Frankopana ni Erdödyjevih, a Lipovec još uvijek stoji na svom malenom brijegu. No nema više ni njegove slave, ostale su samo krnje zidine, gotovo u potpunosti prekrivene bujnom vegetacijom. I stoje zidine u tišini duboke šume, čuvajući priče minulih vremena, i samo onaj tko zna odakle i kamo gledati, uočit će na brijegu u daljini ostatke malog, ali važnog plemićkog grada – središta starog lipovečko-jastrebarskog vlastelinstva.

ostaci branič kule

Danas put na Lipovec (589 m n/v) vodi od planinarskog doma Šoićeva kuća (10 km od Samobora) koji je najstariji planinarski objekt u Samoborskom gorju sagrađen 1931. na mjestu nekadašnje stanice šumske željeznice, a ime je dobila po tadašnjem predsjedniku HPD “Japetić”. Od parkirališta pred kućom staza vodi lijevo oštro uzbrdo preko desetak serpentina, (cca 20-30 min hoda) prilazi ruševinama Lipovca sa sjevera te ga zaobilazi i vodi do nekadašnjeg ulaza na JI.

ulaz u burg, pogled s prilaznog puta

unutrašnji plašt zidina s ulazom

Burg je na sjeveroistočnoj, istočnoj i jugoistočnoj strani okruživao vanjski zid od kojeg su se sačuvali samo tragovi, a najbolje je vidljiv pred samim ulazom.

Glavni dio burga je prilagođen vrhu brijega no ipak donekle zadržava pravilne linije. Iako je sličnost u tlocrtima između dva burga vrlo rijetka, jer se svaki individualno prilagođava svom položaju, Lipovec pokazuje sličnost ne samo sa “starijim bratom” Okićem, već i s Velikom sjeverno od Požege. Tlocrtno je izduženog oblika s trostranom branič kulom na jednom kraju, palasom na drugom i dvorištem u sredini s cisternom desno od ulaznih vrata na južnom zidu.

ostaci branič-kule, pogled iz dvorišta

položaj palasa, pogled iz branič-kule

Iako Ivan Okićki gradi Lipovec, ipak ga već 1283. prodaje knezu Radoslavu Baboniću. Babonići posjed gube 1325. u sukobu s kraljem. Sredinom 14. st. kralj ga daje plemićima Rafaelu i Nikoli Mutina (Muchina), a sredinom 15. st. ženidbenim vezama dolazi u ruke Frankopana. 1470. Martin Frankopan predaje Lipovec kralju Matiji Korvinu koji ga 1502., kao nagradu, daje svojim pristašama Ladislavu i Tomi Petö de Gerse. 1519., zamjenom posjeda, dobiva ga Tomo Bakač Erdödy i lipovački posjed ostaje u vlasništvu ove velikaške obitelji sve do ukidanja kmetstva 1848. Sam burg je zapušten već u 16. st. nakon izgradnje kaštela u Jastrebarskom te se u 17. st. i kasnije spominje kao ruševina.

ostaci branič-kule

I došlo je 21. st. i Lipovec polako pada u zaborav okružen gustim raslinjem, posve zarastao, napušten, slabo posjećen, rijetko spominjan…

[1] u literaturi se često susreću dva oblika naziva: Lipovec i Lipovac. Smatram da je točan naziv Lipovec jer se ovaj oblik imena javlja u ispravi kojom Bela IV daje dopuštenje Ivanu Okićkom da sagradi burg (…montem quendam Lipovech nomine…)

View Lipovec in a larger map

SPACVA - hrvatska prašuma aka Carstvo komarca

2011-06-11T15:53:00.001+02:00

Na krajnjem istoku Hrvatske, sjeverno i južno od autoputa Zagreb-Lipovac, nalazi se šuma Spačva – posljednji ostaci nekadašnje Slavonske prašume. Ime je dobila po rijeci Spačvi koja protječe kroz nju, a još je protkana vodotocima Bosuta i njegovih pritoka Studve, Virova, Lubnja, Berave i Biđa. Prostire se na 40 000 ha te čini 1/5 svih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, a ujedno spada među najveće cjelovite šume hrasta lužnjaka u Europi!

rječica Studva

Prošle godine, otprilike u ovo doba, uputili smo se do Spačve da mi Purgerice vidimo “kaj tam zapravo ima”. Naravno, šuma nije bila naše jedino odredište, no više o ostalome neki drugi put.

Zamišljeno je bilo provozati se šumom i vidjeti što veće područje (odabrale smo dio šume južno od autoputa, ali nažalost vidjele smo manje od planiranog zbog niže navedenih “letećih” razloga). Iako je Spačva “prošarana” makadamskim cestama (u dobrom stanju) i teoretski je dostupna posjetiocima, na mjestu gdje smo mi ušle u šumu (južno od Lipovca) stoji znak zabrane prometa. Jel treba reći da smo ga (relativno) hladnokrvno izignorirale? :-) Ali, u našu obranu, na mjestu gdje smo iz šume izašle nema nikakvog znaka zabrane, čak je postavljen i nekakav “ulaz-izlaz” s imenom sela na njemu, a na kraju je ispalo da lokalno stanovništvo, na dnevnoj bazi, normalno prometuje šumom tako da nam više uopće nije bilo jasno jel se ljudi okolo voze zakonito ili protuzakonito. Naša poznata proturječnost.

močvara

rječica Studva

bunar

I tako smo se nas dve krenule vozikat po Spačvi. Priroda je zaista prekrasna tamo. Koji raspon zelene boje, od sasvim svijetle do tamne. Od čiste zelene do one koja prelazi u modru. Nebrojene vrste poljskog cvijeća. Sklad prirode u svakom pogledu. Vidjele smo i lijepe primjerke životinjskog svijeta poput srne (koja je nažalost bila predaleko za neku suvislu fotografiju iako nas je dugo promatrala dok nama nije dojadilo gledanje, pa smo otišle), srne s lanetom nasred ceste (ovi su, nažalost, zbrisali prije nego što smo uspjele upalit fotiće) te dosta rijetke crne rode koja je bila tako ljubazna da nam lijepo “odpozira”.

crna roda

crna roda u letu

Nažalost, uz drage životinjice, šuma je vrvjela raznolikim bubama svih veličina, boja i oblika koje bi se naprosto “raspametile” kad bi “nanjušile” svježe toplokrvne stvorove, iliti nas. I što je još gore, krvožderne beštije aka komarci su bili zastupljeni u tako velikom broju da bi komotno mogli govoriti o milijardama! Iz auta se praktički nije moglo izaći. Većina fotografiranja je bila izvedena u stilu: namaži se maramicom protiv komaraca – spusti prozor – pošpricaj autan/off u okolicu – slik-slik! – digni prozor – smrt komarcima u autu! – kidaj dalje! Potrošnja autana/offa/dipterola (i tko zna čega još, bilo je tu više bočica) se mogla mjeriti u hektolitrima, a potrošile smo i cijeli (veliki) paket nekakvih vlažnih maramica protiv komaraca. Prestrašno!

kanalić i mostić

Osim vozikanja, imale smo namjeru posjetiti i Zvjezdan-grad, wasserburg smješten duboko u Spačvi, uz rječicu Studvu. No, odustale smo od te zamisli: previše komaraca, previše vegetacije i previše blata za normalan pristup.

Studva kod športsko-ribolovnog centra

Studva - detalj

Dok smo još tražile mogući put do burga, naletjele smo na športsko-ribolovni centar uz Studvu. Inače, Studva je na tom dijelu granica sa susjednom nam Srbijom.

Studva kod športsko-ribolovnog centra

športsko-ribolovni centar

U centru je bilo okupljeno ljubazno društvance koje nas je ponudilo pićem i napolitankama te nas uputilo da je do Zvjezdan-grada najbolje i najlakše doći upravo riječnim putem. Čak su se ponudili i da nas odvezu. No, zbog “letećih” razloga smo ipak odbile. Najzanimljivije je bilo što, čini se, komarci nisu baš imali nekog afiniteta za “domaću hranu” – naime, ti ljudi tamo sjede po cijeli dan bez da ih išta upikne (jedan ili dva uboda se ne računaju)! A nas je okružio cijeli roj čim smo izašle iz auta. Dugi rukavi (na visokoj temperaturi), duge hlače, konstantno špricanje autanom po sebi, po zraku, po svemu… nije puno pomoglo. Ulijeću u kosu, oči, usta (ako ih otvorite npr. da nešto kažete) – U Ž A S !!! Tako da smo se vrlo brzo zahvalile domaćinima na gostoprimstvu i zbrisale u sigurnu zatvorenost našeg autića. A potom i, prvim raspoloživim putem, iz Spačve u smjeru sela Soljani.

Studva

izlaz iz Spačve prema Soljanima

Zaključak: Spačva je prekrasan komadićak istočne Hrvatske (Srijema) kakva je nekad bila. Definitivno vrijedi pogledati i uživati u toj lepezi zelenih boja i ljepoti prirode. Smiruje psihu, zaista (dok nema komaraca, naravno :-D ). ALI, izbjegavajte period leta komaraca, a pogotovo razdoblje nakon (velikih) kiša. Da nije bilo te napasne gamadi, naš bi izlet bio jedna sasvim druga priča (ali ni ovako nam nije ni najmanje žao ;-) ).

View Spačva in a larger map

Susedgrad - život u sjeni Medvedgrada

2011-06-07T22:37:00.019+02:00

Ne može se mnogo gradova pohvaliti da u svojoj neposrednoj blizini imaju dva dosta dobro očuvana burga, kako to ima Zagreb (a kad bi tek išli brojati i one u bližoj okolici kao i one od kojih se nije gotovo ništa očuvalo, dobili bi pozamašnu brojku). Svi Zagrepčani znaju za Medvedgrad, ali za Susedgrad, sigurna sam, mnogi nisu čuli. Iako je Medvedgrad bliže strogom gradskom centru, Susedgrad je bliže naseljenom gradskom području – nalazi se iznad najzapadnijeg zagrebačkog naselja Podsuseda (od zadnje kuće do ulaza u burg ima oko 2 minute šetnje dok se iz centra Poduseda do burga može doći laganim usponom od niti 10 minuta kroz park na južnoj padini brijega), a sagrađen je na strmom brežuljku odvojenom od ostatka Medvednice, na povoljnom strateškom položaju nedaleko od utoka Krapine u Savu te kontrolira kako kopnene tako i riječne puteve.

Ivan Standl: Susedgrad (iz albuma Fotografičke slike Hrvatske, 1869/1870)

No, iako se nalazi u gradskom predgrađu, nekako se uvijek nalazio i ostao u sjeni Medvedgrada. Možda i zato što se ne vidi iz grada pa ljude ne “bode u oči” i samim time ih ne privlači, ne zove k sebi. Burg je vidljiv sa zapadne obilaznice grada, ali vrlo često bujna vegetacija u potpunosti zaklanja pogled na njegove zidine. Mnogi tako prolaze krajem, gledajući u oniski pošumljeni brežuljak, ni ne znajući da on krije tajne prošlosti, stare zidine jednog burga.

pogled na burg s istoka (preko jarka)

S obzirom na blizinu naselja i dobru prometnu povezanost Podsuseda s ostalim dijelovima grada (bus, vlak, pristup autom praktički do samog burga), prava je šteta što Susedgrad nema puno više posjetitelja.

pogled na burg s istoka (pogled izbliza)

Ako se jednog dana ipak odlučite posjetiti ovaj pristupačnoi burg, na platou na vrhu brijega će Vas dočekati sklop prilično dobro očuvanih zidina. Dolazeći iz smjera Podsuseda, kroz park, prvo ćete naići na jarak koji okružuje burg s južne, JI i JZ strane dok se na sjeveru nalazi prirodna strmina.

jarak

pogled na burg s JZ

Prešavši jarak, ući ćete u vanjski, novi dio burga sagrađen u 16. st. Ovdje se sačuvalo jako malo zidova i teško se razaznaju ikakvi objekti, ali znamo da je prostor bio okružen vanjskim obrambenim zidom koji je na JZ uglu bio pojačan okruglom kulom pored koje se možda nalazio glavni ulaz u burg.

pogled s JI na podgrađe (novi, vanjski dio)

zapadni vanjski zid

No, uđete li kroz vrata na južnom zidu u stari, stambeni dio burga na SI dijelu platoa, naći ćete sasvim drugu priču jer su ovdje zidovi dosta dobro očuvani.

pogled s juga na stari dio burga i ulaz u njega

Prošavši kroz vrata, naći ćete se u malom unutrašnjem dvorištu s bunarom.

bunar

Oko dvorišta se nalaze zgrade s trijemovima čije je prizemlje imalo gospodarsku, a kat stambenu namjenu.

unutrašnji dio burga (ostaci zgrada oko dvorišta s bunarom)

Ako obratite pažnju, u sjevernom dijelu burga uočit ćete dvoja vrata sa sačuvanim kamenim dovratnicima (sjeverna unutarnja vrata i sjeveroistočna vrata).

dovratnik

Burg je imao i kapelu koja je bila odvojena od palasa. Njezin točan položaj nije poznat: možda se nalazila u pravokutnoj strukturi (tumačenoj kao kula) na SI dijelu burga. Tome u prilog ide nalaz lunete portala kapele s prikazom “Imago Pietatis” koja je nađena nedaleko od “kule”. Ovaj se motiv javlja u 13. st., a posebno je zastupljen u doba renesanse (15.-16. st.).

luneta s prikazom Imago Pietatis; katalog izložbe "Susedgrad", Hrvatski povijesni muzej

Točno vrijeme gradnje burga nije nam poznato. Pretpostavlja se da ga je sagradio kralj Karlo Robert Anžuvinski (1301.-1342.) na početku svoje vladavine. U povijesnim se izvorima Susedgrad prvi puta spominje 1316. No, postoji mogućnost da se na istom mjestu nalazila neka manja, drvena utvrda i prije 14. st. Naime, arheološki nalazi iz 9. st. nađeni nedaleko od burga upućuju na kontinuitet lokaliteta iako arheološko istraživanje nije izričito dokazalo postojanje starije utvrde. U prilog njezinu postojanju ide i položaj burga - ovaj brijeg visine svega 194 m više odgovara položaju predmongolske nego poslijemongolske utvrde (poslijemongolski burgovi se, zbog straha, grade na većim visinama – više o tome ovdje).

ostatak (zapadnog vanjskog) zida s puškarnicom

ostaci zidova u sjevernom dijelu burga

nadgrobni spomenik Franje Tahyja

Nakon gradnje burga, kralj ostaje njegovim vlasnikom do 1345. kada ga dobiva Nikola Gornjostubički iz obitelji Toth koji ga drže, zajedno sa Stubicom, do 1439. kada ženidbenim vezama posjed prelazi u ruke obitelji Hening. Heninzi ostaju vlasnici Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva do 1409. kada izumire muška loza obitelji. 1534. kralj daruje posjed zagrebačkom biskupu Šimunu Erdödyju, ali potomci Heninga traže svoja prava. Nadalje se izmjenjuju brojni vlasnici da bi 1559. vlasnikom polovice posjeda postao Andrija Hening Teuffenbach nakon čije smrti 1563. posjed prelazi u ruke Andrije Bathoryja te potomaka obitelji Hening, Uršule Maknicer i Ambroza Gregorijanca. Bathory prodaje svoj dio imanja Franji Tahyju dok Heningovci žele sami vladati posjedom i takva podjela vlastelinstva bila je povodom seljačkoj buni 1573. Nakon bune, Uršula Maknicer i Ambroz Gregorijanac ponovno dolaze u posjed Susedgrada.

Susedgrad je napušten početkom 17. st.: prema jednim tvrdnjama je izgorio, prema drugima nije… a što je prava istina možda otkriju neka buduća istraživanja.

Kasnije posjed (kao imanje) često mijenja gospodare, a vlasnikom posjeda postaje i plemićka obitelj Sermage koja nosi naziv “de Szomszedvar”.

A sad, kad znamo o čemu pričamo, vrijeme je za malo kritika :-)

Prava je sramota koliko se rijetko Susedgrad krči od raslinja. Jednom sam dovela prijatelja iz Europe da vidi burg i htjela sam u zemlju propast kad smo do njega došli! U burg se uopće nije moglo ući, sve je bilo zaraslo, trava i žbunje do iznad glave pa tko voli, nek izvoli. A o broju krpelja i drugih beštija koje su u tom gustišu samo čekale da se pojavi kakvo “svježe meso” bolje je i ne govorit. Mjerodavne službe bi trebale uposlit svoje djelatnike koji režu granje i kose travu da malo više rade, a malo manje ljenčare tj. da ne rade 5 minuta, a onda pola sata spavaju u traktorčiću (ne pričam bajke već govorim o činjenicama koje više puta vidjeh na svoje oči). Trebalo bi biti obrnuto, tj. trebali bi radit dva-tri sata, a onda eventualno 5-10 minuta odmarat. I kako onda očekivat veći broj posjetitelja kad ljudi ne mogu ni obići ono što su došli pogledati. Tako tipično Hrvatski.

A o stanju zidova ne treba ni govorit. Na svakom koraku postoji opasnost da Vam neki kamen padne na glavu. Nikakvih upozorenja nema, a posebno je “veselo” što nema upozorenja za bunar u dvorištu. Ako ne znate gdje je, ako je zarastao i ako ne pazite kuda hodate, lako možete upast u njega. Nije to neka posebno duboka rupa, ali dovoljna je za slomit nogu – pa ljudi se lome i po ravnom! Ali nemojte da Vas sve ovo odvrati od posjeta Susedgradu. Odite, pogledajte i uvjerite se na svoje oči što nam propada u stražnjem dvorištu glavnoga grada.

Druga stvar je, naravno, informativna tabla koju je postavila udruga Eko-2000 kojima svaka čast na trudu i provedenoj ideji ALI… kada se radi takva javna tabla, onda se ne može zbrda-zdola prepisivati tekst iz različitih izvora bez da se podaci u tom tekstu usklade.

tabla (klikni za veći prikaz)

Pa tako na tabli nalazimo nekoliko proturječnih kao i besmislenih podataka tipa:

-o vremenu gradnje burga piše sljedeće: “pretpostavlja se da je nastao u 14. st.” i “izgradio ga je kralj Karlo Robert Anžuvinski” – ne možemo u jednom odlomku govoriti da ne znamo kad je nešto sagrađeno (tj. pretpostavljamo), a u drugom sa sigurnošću navoditi graditelja (uz to, trebalo je napisati kada je dotični kralj vladao jer zašto bi ljudi to znali, pa nisu svi povjesničari!)

-na jednom mjestu piše “prema najnovijim istraživanjima nije izgorio”, a na drugom “izgorio je u 17. st.” – mislim, il’ je, il’ nije, il’ nije poznato. Ne može malo gorit, malo ne :-)

-ova je tabla odličan primjer koliko se termina može naći na jednom mjestu za jedan te isti tip građevine, u ovom slučaju i za jednu konkretnu građevinu (i o tom problemu sam već pisala – vidi ovdje)… Malo sam se pogubila pokušavajući pohvatat sve te nazive, ali otprilike se javljaju sljedeći: stari grad Susedgrad, burg Susedgrad, visinski feudalni grad, “samo” grad (bez “dodataka” ispred), srednjovjekovni utvrđeni grad Susedgrad, moćna utvrda i dvor, feudalni srednjovjekovni gradovi Zelingrad, Susedgrad i Medvedgrad (uh, spetljao mi se jezik od ponavljanja riječi –grad! I uostalom, od kad postoje neki burgovi koji nisu feudalni? Možda kmetski srednjovjekovni grad? :-D )… i tako dalje. I opet se treba osvrnuti na beskonačno ponavljanje tog famoznog nastavka “-grad”. Objašnjenje istog se također nalazi na gornjem linku. Grad, grad, grad, grad… čovjek se zaista pogubi u tolikim “gradovima”… za poludit!

I za kraj nam ostaje poželjeti Susedgradu svijetliju budućnost uz čišćenje i konzervaciju zidova, puno više posjetitelja, veću zastupljenost u turističkoj ponudi grada i konačni izlazak iz sjene “velikog brata” Medvedgrada.

View Susedgrad in a larger map

N.P. Risnjak - Veliki Risnjak

2011-06-02T10:57:00.002+02:00

"Deep inside the forest
Is a door into another land
Here is our life and home..."

Duboko u šumi, u srcu Gorskog kotara, na samo sat vremena vožnje od Zagreba, smjestio se Nacionalni park Risnjak. Meni daleko najdraži i najljepši park u Hrvatskoj. Svaka čast Plitvicama, Krki, Mljetu, Brijunima... ali čini mi se da nigdje ne mogu naći taj najveći mir, tišinu i pravi dodir s prirodom kao ovdje. Ne znam, možda to iz mene progovara ona goranska četvrtina porijeklom iz Crnog Luga, malog mjesta koje se nalazi uza samu granicu parka (uprava parka se nalazi u Bijeloj vodici, na području Crnog Luga). Bilo da se odlučite popeti na najviši vrh – Veliki Risnjak, ili osvježiti na izvoru Kupe, ili vam je draža ugodna šetnja kroz šumu po poučnoj stazi Leska, zasigurno će vas priroda ovog kraja ostaviti bez daha. Meni je uvijek tako, a koliko sam već puta tamo bila...

pogled s juga na Schlosserov dom i Veliki Risnjak

Neću vam sada tupiti o povijesti parka i sličnim stvarima jer park ima zaista dobre službene stranice (klikni ovdje). Čak su se potrudili dati i opise planinarskih puteva i sl. Stvarno za pohvalu. Samo da spomenem kako je N. P. Risnjak jedno od rijetkih područja u Hrvatskoj gdje još uvijek obitava ris, ta iznimno rijetka mačkica.

ris (lynx lynx)

Kao što rekoh, već sam mnogo puta bila na Risnjaku, ispod Risnjaka, oko Risnjaka… a ovaj puta je odluka pala na ponovni posjet najvišem vrhu parka – Velikom Risnjaku, na 1528 m n/v – s kojeg se pruža prekrasan vidik na Kvarner, Istru i Julijske Alpe u Sloveniji.

pogled na Kvarnerske otoke s vrha

pogled s vrha na Lokvarsko jezero

pogled na Snježnik

S obzirom da smo došli na jednodnevni izlet, trebalo je odabrati kraći prilaz vrhu – npr. uspon od 3 sata iz smjera Bijele vodice (Crni Lug, uprava parka) nije dolazio u obzir. Nije bio problem u usponu/silasku, nego u kasnijoj vožnji do Zagreba. :-) Stoga smo odabrali prilaz iz smjera Gornjeg Jelenja preko Medvjeđih vrata (ulaz Vilje: 6 km od Gornjeg Jelenja djelomično makadamskom cestom do mjesta u šumi zvanog “Kod bukve” gdje se može parkirati).

parkiranje "kod bukve" ;-)

Ovo je najkraći prilaz vrhu i za uspon je potrebno oko sat vremena. Put većim dijelom vodi kroz šumu te je ugodan i sredinom ljeta. Na oko 15-20 min hoda od “bukve”, dolazi se do Medvjeđih vrata na 1280 m. Naravno, ne radi se o pravim vratima već o prosjeku u stijeni odakle je lijep vidik preko šume na jug. Ovdje se križaju putevi i to put iz Crnog Luga (varijanta preko Medvjeđih vrata), put iz Mrzle Vodice, put iz Gornjeg Jelenja te put koji dalje vodi prema vrhu Risnjaka.

Medvjeđa vrata

Naš put nas dalje vodi stazom koja se drži Risnjakova grebena, prolazi padinu južnog Malog Risnjaka te izlazi iz šume u pojas klekovine odakle se pruža predivan pogled na vrh Veliki Risnjak i Schlosserov dom pod njim.

staza (pogled "unazad" iliti prema jugu)

pogled sa staze na dom i vrh Velikog Risnjaka

pogled sa staze na dom i Veliki Risnjak

pogled sa staze prema istoku

Schlosserov dom, na visini od 1418 m, smjestio se na livadi ispod vrha Velikog Risnjaka. I dom i livada su ime dobili po dr. Josipu Schlosseru Klekovskom (1808.-1882.), prvom predsjedniku HPD-a i osnivaču hrvatske botanike.

dr. Josip Schlosser Klekovski

Današnji dom je sagrađen na mjestu starog doma sagrađenog 1932., a uništenog za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dom je dovršen 1957., a 1988. je temeljito obnovljen. Od 01. svibnja do 31. listopada dom je otvoren svaki dan OSIM utorka dok je u ostalom periodu otvorena zimska soba.

Schlosserov dom

Iza doma počinje uspon na vrh Velikog Risnjaka. Za uspon je potrebno 15-ak minuta prvo kroz klekovinu, a zatim kroz stijene.

početak staze prema vrhu

dio staze kroz stijene

Ponegdje je put osiguran željeznim užetom, a gdjedje je poželjno i prihvatiti se rukama za stijene. No, usprskos tome, uspon nije naporan i mogu ga savladati (gotovo sve) osobe bez obzira na dob.

bolje se primit nego slomit vrat :-)

Na vrhu je velika, monolitna stijena s upisnom knjigom i pečatom.

vrh Velikog Risnjaka

U vrijeme našeg posjeta, puhao je gotovo orkanski vjetar tako da nismo uživali u pogledu baš onoliko koliko smo htjeli, ali kad vjetra nema… onda je prava uživancija. Ali što je, tu je… ne može baš svaki puta biti idealno :-)
Evo par slikica s vrha:

Za kraj mrvičak flore i faune:

zlatni ljiljan (lilium martagon) - zaštićena (ugrožena) vrsta

ivančice (Leucanthemum vulgare) i crvene bubice

pavitina bijela (clematis vitalba L.)

jedić? (aconitum)

klekovina planinskog bora (pinus mugo)

danje paunče (Inachis Io)

i da zaključimo ostatkom stiha s početka posta ... :-)

“…We are stayin’ here forever
In the beauty of this place, all alone…”

View NP Risnjak - Veliki Risnjak in a larger map

Lipa - Tepcina špica - Velika Pec

2011-05-27T00:46:00.005+02:00

Nije dobro uvijek se kretati istim putevima. Treba ponekad nešto i promijeniti i izaći iz rutine. Pa se i ja tako nedavno zaputih do istočne Medvednice u (ponovni) obilazak Lipe i Tepčine špice, a usput je nekako neplanirano “uletila” i Velika Peč, jedno zaista fascinantno mjesto.

Lipa se odlikuje planinskim livadama, posebnom florom i lijepim vidicima. U njoj su dva istoimena vrha – dva Roga (749 m i 709 m), a na nižem se nalazi planinarski dom i željezna piramida.

pogled na Planinu Donju s početka uspona

Uspon na Lipu započeli smo u Planini Donjoj. To je najkraći pješački put dok cestovnog prilaza nema. Uspon traje oko 1 h i prilično je strm. Za one koji poznaju Bikčevićevu stazu (na središnjoj Medvednici) koja od Blizneca ide do pl. doma na Puntijarki, treba reći da mi se ovaj uspon čini puno strmiji. :-/

motivi na početku uspona

gospodarska zgrada na prvom dijelu uspona

prvi dio uspona (preko livada)

Na livadi ispod P. D. Lipa nalazi se Kapelica hrvatskih mučenika sagrađena 2000. godine. Sama je livada bila prekrasan prizor i, s rascvjetalom trešnjom na jednom kraju, stvarno je bila melem za oči i psihu :-).

Kapelica hrvatskih mučenika

livada ispred kapelice

Od kapelice je 2-3 min uspona do P.D. na Lipi, sagrađenog 1967., te proširenog 1972. Dom je otvoren vikendom i blagdanom.

planinarski dom "Lipa"

Na vrhu Roga, 30 m iznad pl. doma, nalazi se željezna piramida postavljena 1970. S piramide se pruža lijep pogled na Zagorje i Posavinu te hrbat Medvednice prema zapadu.

željezna piramida na Rogu

Nakon kratkog odmora na Lipi (inače, bio je radni dan i dom je bio zatvoren), krenuli smo put Tepčine špice. Ovaj je dio puta vrlo ugodan i lagan jer je većinom položen ravno uz tek poneki blagi uspon ili silazak.

put Lipa - Tepčina špica

Na oko pola puta do Tepčine špice, nalazi se hrpa kamenja s drvenim križem i natpisom (na kamenu) “Brdo ukazanja”. Ne želim ulaziti u vjerske rasprave pa neću komentirat. Samo ću reći da smo se lijepo nasmijali, načudili, poslikali i krenuli dalje.

fascinantno brdo ukazanja :-)

Odmah iza fascinantnog brda odvaja se puteljak na desno do izvora Rumlec. Do njega ćete doći … pa … možda i za manje od 1 minute :-). To je mali izvor desno od puta.

izvor Rumlec

Nastavljamo dalje prema Tepčinoj špici i zaobilazimo ju sa zapadne strane da bi se na nju uspeli prilaznim putem na sjevernoj strani.

pristupni put na Tepčinu špicu

Tepčina špica je brdo visine 642 m. Na vrhu brda je plato na čijem su JZ i JI dijelu vidljivi slabi ostaci nepoznatog burga. Prema priči, burg se zvao Karivaroš, a danas to ime nosi selo u podnožju brijega. Današnje ime možda dolazi od naziva “tepčija”. Prema M. Buchbergeru (autor članka “Tajna Tepčine špice”), tepčija je naziv kojeg je u 11. st. nosio visoki kraljev dužnosnik. dok je prema Hrvatskom enciklopedijskom riječniku tepčija dvorska titula u Osmanskom carstvu koja bi odgovarala palatinu. Nekako mi se čini da bi ovdje bila primjenjivija druga opcija jer je vjerojatnije da naziv potječe iz vremena turskih osvajanja (ili nakon njih) nego iz 11. st. Na platou je lako uočljivo razbacano kamenje, a ako obratite pažnju, uočit ćete i brojne komade žbuke. Manja arheološka istraživanja provedena su na lokalitetu 1988. i 1998. godine. Njima je potvrđeno postojanje utvrde na ovom mjestu, ali točna datacija i dalje nije sasvim sigurna.

slabi ostaci nepoznatog burga na vrhu Tepčine špice

Nakon “kampiranja” i ručka na Tepčinoj špici, i odbijanja prijevoza nepozvanom putniku krpelju koji se pokušao prošvercat na ruksaku, zaputili smo se nazad prema Lipi. Iako smo hodali već kojih 4 sata, meni nikako dosta pa odlučim da idemo do Velike peči (za one koji ne znaju, to je špilja) jer tko zna kad ću se opet nać u ovim krajevima. Sama pomisao na ponovni uspon na Lipu mi je u tom trenutku bila prilično neprivlačna! Put za Veliku peč se odvaja prema sjeveru ispod višeg brda Rog. Tu je i oznaka “Velika peć, 25 min”. To mi se činilo sasvim kratko i privlačno. Lijep, širok put vodi do tamo, sigurno neće biti naporno. Eh da, nakon kratkog vremena, lijep i širok put se pretvorio u uski puteljak.

put za Veliku peč koji se već polako pretvara u kozju stazu

Ma nema problema, puteljak uglavnom ide ravno… A onda se počeo prvo spuštat pa penjat da bi na kraju izbio na vrh Velike peči (što u tom trenutku nisam povezala) – mali plato odakle je zaista prekrasan pogled prema Zagorju, na Tepčinu špicu, Rog i okolne brežuljke. Puno zelenila i plavog neba. Odmor za dušu.

pogled s vrha Velike peči na Tepčinu špicu

I di je sad ta Velika peč? Na jednoj stijeni piše “Velika peč, 10 min” sa strelicom koja pokazuje negdje dolje, dalje prema sjeveru. A tamo je pisalo 25 min, a mi smo već skoro toliko hodali do tog vrha. Ovo mi je bio prvi put u životu da je označeno planinarsko vrijeme bilo kraće od meni potrebnog vremena. Obično određeni put prijeđem za 1/2 ili čak 1/3 navedenog vremena! Ali dobro, što je još 10 minuta. I tu je počelo narodno veselje. To više nije bio put, nego kozja staza. I to u stilu staze za kozu koja prakticira slobodno penjanje ili alpinizam. Za kozu samoubojicu :-D. Put je izrazito uzak i gotovo okomit, pri spuštanju se OBAVEZNO treba držati za stabla i grmlje, a na mjestima je put osiguran užetom. Treba se spuštati oprezno da se čovjek ne otkotrlja dolje do Zagorja. Ok, ne baš do Zagorja, ali do Planine Gornje bi mogao :-) .

kozja staza :-)

gdjegdje se treba i "na guzi" spuštat (šteta što slike ne odaju pravo stanje stvari)

ali nije sve tako "crno" - pogled sa staze nadoknađuje "patnje"

Kad se spustite do kraja, slijedi zaobilaženje istaknute stijene po putiću širine ... ma ako ima 40ak cm, ima puno. Uz to, stijena fino “strši” do pola staze. Ovdje je put osiguran žičanim užetom. Preporučam jako dobro držanje jer se lako može noga omaći, a onda “zbogom zauvijek!”.

zadnja etapa staze s istaknutom stijenom

treba se dobro držat da ne bi bilo kotrljanja do dna :-D

No, nakon neposredne opasnosti, slijedi nagrada! U stijeni se otvara ulaz u špilju. Nije pretjerano velik, ali je veći od očekivanog. Iskreno, mislila sam da će to biti neka špiljica u koju ni dijete ne bi moglo ući, a kad ono pristojna špilja dubine oko 10 m i visine oko 7 m (mjereno odokativnom metodom ;-) ). I opet kraći odmor, izrada foto-dokumentacije i psihička priprema za uspon nazad.

ulaz u špilju

Kad smo napokon krenuli, prvo sam si mislila kak je puno lakše ići gore tim više kaj se ide “četveronoške” pa ruke puno pomažu. ALI, nakon prve trećine puta, povukla sam što sam rekla. Bole noge, ruke nešto manje, zadnji atomi snage nestaju u trenu… Da se išlo samo na Veliku peč, vjerojatno ne bih imala takve probleme. Ali nakon, sad već skoro 5-satnog planinarenja, stvarno mi je bilo dosta. No, uspjela sam doći do onog platoa na vrhu s početka priče o Velikoj peči. I uslijedilo je drugo kampiranje. Ostaci empanada, čipsa i čokolade brzo su našli put do mog želuca.

"kampiranje i hranjenje" na vrhu Velike peči ;-)

Nakon klope i izležavanja od 10-ak minuta, svijet se činio puno ljepšim. Pogled je sada bio još bolji nego prije, nebo s pokojom “ovčicom” prekrasno i baterije su se vrlo brzo dovoljno napunile da me dovedu do auta i omoguće vožnju do Zagreba. Usprkos naporu i totalnoj iscrpljenosti, ovaj je izlet bio jedan od boljih u zadnje vrijeme. Uspjela sam vidjeti nešto meni novo na Medvednici, nešto što se definitivno isplati pogledati. Ali za isto je potrebna spretnost i bar mala kondicija. Prilaz Velikoj peči nije za svakoga, pri spustu je nužan veliki oprez bez obzira na dob i penjačke sposobnosti, no isplati se. Svakako. :-)

Kapelica hrvatskh mučenika i trešnja u cvatu (na povratku)

pogled na sv. Jurja i brdo Gradec u pozadini (također položaj nekog burga)

Ako imate vremena, vrijedi posjetiti crkvu sv. Jurja u Planini Donjoj (uspon počinje točno preko puta brijega na kojem stoji crkva). Crkva je sagrađena u 1. pol. 13. st., a vjerojatno su je podigli “križonosci (križari) sv. Groba Jeruzalemskog” (srednjovjekovni red koji je imao svoje središte u Glogovnici). U 17. st. je “sva popucana i ruševna” pa je tijekom stoljeća obnovljena, ali gotičkom razdoblju nesumnjivo pripadaju masivni zvonik i profilirani dovratnik glavnog portala.

sv. Juraj u Planini Donjoj

View Lipa-Tepčina špica-Velika peč in a larger map

Vratite nam Medvedgrad !!!!!

2011-05-26T00:34:00.006+02:00

Ne postoji Zagrepčanec koji nije čuo za Medvedgrad. Ili ga vidio, barem izdaleka. Zbog toga što se nalazi blizu gradskog centra i što je lako dostupan (pristup autom), poklanjamo mu mnogo više pažnje nego drugim burgovima. Tako je Medvedgrad, uz Trakošćan, sigurno najpoznatiji burg u SZ Hrvatskoj.

Pa haj’mo prvo nešto naučiti o njemu:

-nalazi se na južnim obroncima središnje Medvednice, na brijegu Malom Plazuru visine 593 m

-u povijesnim izvorima se spominje kao Medved i Medevar

pogled na Medvedgrad sa SZ

arhitektura:

-burg se sastoji od “gornjeg grada” (jezgre burga) s unutrašnjim obrambenim zidom, te vanjskog obrambenog zida i jarka koji ga okružuje s tri strane (na sjeveru je prirodna strmina), a ulaz u vanjskom zidu se nalazio na sjeveru

ulaz u sjeverni dio burga

-građen je od kamena lomljenca i opeke

-“gornji grad” se sastoji od južnog dijela s dvorištem i (južnom) branič-kulom gdje je bio ulaz te odvojenog sjevernog dijela s dva palasa, kapelom, (sjevernom) branič-kulom i gospodarskim zgradama

istočni palas (lijevo), zapadni palas (desno) i južna branič kula (u pozadini)

-zapadni palas je veći od istočnog, povezani su lukom i ukrašeni kamenom plastikom

-kapela sv. Filipa i Jakova je mala osmerokutna građevina s poligonalnom apsidom romaničko-gotičkog (prijelaznog) stila: romanički je portal, prozorska ruža i ostali detalji, dok je gotički tlocrt (na ovoj je kapeli prvi puta u nas upotrijebljen osmerokutni oblik za lađu te poligonalni oblik za svetište)

kapela sv. Filipa i Jakova, pogled s JZ i sa SZ

kamena plastika kapele: polukapiteli portala, svetište i rozeta nad portalom

-sjeverna branič-kula je očuvana u visini prizemlja, prvo je bila samostojeća građevina (do kraja 14. st.), dok su gospodarske zgrade dograđene kasnije

pogled s juga na sjevernu branič-kulu

povijest:

pogled sa sjevera na južnu branič-kulu

-nije poznato točno vrijeme njegove gradnje – smatra se da je sagrađen nakon provale Mongola 1242.

-kao graditelj se obično navodi zagrebački biskup Filip, no istraživanja na Medvedgradu upućuju na to da je burg počeo graditi kralj Bela IV. da bi ga kasnije predao biskupu Filipu koji dovršava gradnju (za one koji žele znati više o istraživanju Medvedgrada: Drago Miletić & Marina Valjato-Fabris, Kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, Zagreb 1987.)

-u 13. st. je u vlasti zagrebačkog biskupa, a krajem stoljeća često mijenja gospodare

-1291. dolazi u ruke Babonića

-1328. burg u ime kralja zauzima ban Mikac

-1398. od kralja ga dobiva obitelj Alben

-1436. Medvedgrad kupuju knezovi Celjski

-1457. (nakon pogibije posljednjeg Celjskog) vlasnik je kralj Matija Korvin i sin mu Ivaniš, a nakon Ivaniševe smrti vlasnik je Juraj Brandenburški (drugi muž Ivanove udovice)

-slijede česte promjene gospodara, a među vlasnicima su i obitelji Zrinski i Erdödy

-posljednji stanovnici Medvedgrada su Ambroz Gregorijanec i njegova obitelj koji obnavljaju burg 1574.

-1590. potres teško oštećuje Medvedgrad koji se više ne obnavlja te je posve napušten i 1642. se spominje kao ruševina

OBNOVA MEDVEDGRADA I U ŠTO GA PRETVORIŠE

-1979. su započela arheološka istraživanja i konzervatorski radovi kojima je obnovljena kapela sv. Filipa i Jakova, južna branič kula, a potom i većina drugih dijelova burga – mnogo truda i vremena je tijekom 80-ih u obnovu Medveda uložio Drago Miletić, naš poznati burgolog.

cisterna

-1994. je na Medvedgradu postavljen “Oltar domovine” što je ovaj spomenik kulture pretvorilo u utvrdu pod opsadom naoružanih vojnika. Time ne samo da je uništen “srednjovjekovni duh” građevine već je dugo vremena jedan od omiljenih ciljeva zagrebačkih planinara i izletnika bio gotovo nedostupan. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj kada sam, krajem 90-ih, došla na Medvedgrad nakon dugo, dugo vremena da bi me posvuda, kao pas, pratio vojnik s prstom na okidaču puške, mitraljeza…čegagod (ne razumijem se baš u vatreno oružje). I ide on za mnom i “kvoca”:

“Ne gazite travu!”

Pogledam ja dolje, a pod mojim nogama blatna, siva zemljica s pokojim opuškom. Vjerojatno njegovim. Ili njegovog kolege.

“Ma koju travu?” – upitam – “Ovo je blato!”

“Nema veze.” – on će – “Ne smijete gaziti tuda.”

Ajd’ dobro, pomislih, ne prepiri se s čovjekom koji drži prst na okidaču. Možda je “trigger happy”. I odoh dalje pa sjedoh na zid. Onaj isti na kojem smo prije par godina svi mi izletnici i planinari sjedili i ležali, gledajući Zagreb u daljini. I evo opet one napasti s puškom:

“Zabranjeno je sjediti na zidu!!!!!” – zaurla on.

Ma jesi li ti normalan, čovječe? – pomislih pa mu rekoh već iznervirana: “A kaj bu se dogodilo zidu ak sednem na njega? Jel bu se raspal? Pretvorio u prah?”

“Ne bu, ali nema sjedenja na zidu.” – odbrusi on i nastavi dalje nešto trkeljati po svom. A meni dosta svega, pošaljem ga u sebi “negdje” i ode ja. I tako me Medvedgrad nije vidio sljedećih 5 godina, a možda i koju više.

Srećom, danas barem više nema gospode s puškama koji su pratili svaki vaš korak i zbog kojih ste se osjećali kao da činite nešto loše i protuzakonito samim dolaskom i obilaskom jednog spomenika kulture. No, to ne znači da je Medvedgrad postao ono što je nekad bio: dostupan svima, u svako doba i bez glupavih ograničenja. Ovaj je blog nastao upravo zbog toga što sam “poljubila” hladna, željezna vrata Medvedgrada (za koja nisam ni znala da postoje jer ih nije bilo kad sam zadnji puta bila gore) u po’ bijela dana!

ulaz u gornji dio burga: prije (bez željeznih vrata) i poslije (sa željeznim vratima)

Medvedgrad ima radno vrijeme? I to do 16 h radnim danom? Kad su ljudi na poslu? Pa tko je tu lud? Tek poneki umirovljenik, student ili nezaposlena osoba zaluta gore prije 16 h. Eventualno netko s fleksibilnim radnim vremenom. U zadnje vrijeme svaki dan hodam na potezu Šestine – Kraljičin zdenac i tek iza 15:30 ljudi počinju s usponom. Kad završe s poslom, logično. Takvo mjesto poput Medvedgrada trebalo bi biti dostupno posjetiocima od 8/9 h ujutro do zalaska sunca. OK po zimi raditi do 16 h kad je već mrak u 16:30, ali sada? U praktički ljetno doba? Kad šuma vrvi ljudima? Pa dan je skoro do 20:30! Nije bolja situacija ni vikendom kada je Medvedgrad otvoren od 10 do 17 h. Excuse me???? Jesu li oni normalni ili što? To je SRAMOTA!!!!! Samo jednom otiđite na Sljeme vikendom u 17 h pa ćete ostati zapanjeni kad vidite koliko ljudi tek kreće prema vrhu (ili nekom drugom odredištu). Ljudi su poručali, odmorili se i onda se idu prošetati. I što ako žele do Medvedgrada? Ništa, nula, mogu to odmah zaboravit. A također treba spomenut i ranoranioce. Ja sam spavalica, ali mnogi nisu. Uvijek se čudim kad vidim koliko se naroda spušta sa sljemena oko 10 h kad mi (standardno) tek krećemo u naš pohod. I oni ostaju kratkih rukava.

radno vrijeme (nečiji komentar ispod je za svaku pohvalu! :-) )

Zaključak: radno vrijeme Medvedgrada je totalni promašaj i još jedna u nizu brojnih sramota i gluposti. Možda zatvaranje tijekom noći i nije loša ideja, ipak ima svakakvih huligana, ali normalno i pošteno radno vrijeme bi bilo npr. radnim danom od 10 do 18/19 h, a vikendom od 8/9 do 19/20 h. Suvenirnica i kafić ne moraju radit ako ne žele, ali pristup unutrašnjosti burga bi trebao biti omogućen.

Također bih htjela napomenuti da je naplaćivanje 15 kn za ulaz u južnu branič kulu čista pljačka. Bezobrazluk. To je previše s obzirom da je kula samo vidikovac, da nema npr. mini-izložbu ili nešto slično unutra. Da bi se spriječilo besmisleno trčanje gore-dolje po kuli, slažem se s naplatom simbolične cijene od npr. 5 kn za sve ili 5 kn za đake, studente i umirovljenike te 10 kn za odraslu osobu. Djeca u pratnji 1 odrasle osobe besplatno. Samo pomnožite 15 s 4 (četveročlana obitelj) i to vam je 60 kn. Za taj iznos, oni se u bilo kojem planinarskom domu mogu počastiti štrudlom i kavom ili pak pojesti grah (cijena štrudle se kreće od 7 do 12 kn, kava je prosječno 7 kn, a grah od cca 12 kn nadalje ovisno o dodacima – kobasica, zelje, repa….). Pa se onda zapitamo tko će dati toliki iznos za popet se na kulu samo zato da gleda Zagreb i to u današnje doba kad ljudi gledaju u kojem je dućanu mlijeko jeftinije za 5 lipa! Ali uz nižu cijenu, sigurno bi se našlo više zainteresiranih što bi samim time rezultiralo i većom zaradom. No, tko je još čuo za logiku i matematiku u Hrvata?

natpis na ulazu u južnu branič-kulu

Oltar domovine

Ne mogu se suzdržati, a da ne napišem par riječi (rečenica) o Oltaru domovine. Da se razumijemo, nemam ništa protiv spomenika (skuplture) kao takvog, ali njemu nije mjesto na Medvedgradu. I to ne izražavam samo svoje mišljenje, nego i svih onih s kojima sam razgovarala o toj temi (a takvi NISU malobrojni). Ta skulptura se nikako ne uklapa među zidine jednog burga. Beton? Staklene kugle? Sama poanta spomenika koja nema nikakve veze s Medvedgradom, niti on ima ikakve veze sa samostalnom Hrvatskom. Možda Oltar domovine u svom obliku ne bi loše izgledao na nekoj livadi, po mogućnosti na blagoj kosini, i vjerojatno bi se dobro uklopio u okolinu. E sad, da li bi ta livada bila negdje u gradu, u parku Maksimir ili čak na vrhu Medvednice, manje je važno. Bitno je jedino da je interpolacija Oltar domovine – Medvedgrad izrazito loša, gotovo bez ukusa za lijepo, a o dodatnim problemima koje je stvorila (stvara) da ne govorimo. Tj. već smo o tome govorili maloprije. Pitanje je samo koliko će desetaka ili stotina godina proći da netko (mjerodavan) to i sam uvidi. Žalosno. :-(((

I za kraj da se pozabavim meni najsmiješnijom stvari. Ona se zove “informativna tabla”. Evo je:

kliknnite na sliku za veći prikaz!

Osim što ova famozna tabla daje toliko malo podataka da prosječna osoba zna više nego što na njoj piše (wow, rima! :-) ), puna je grešaka i besmislenih izraza. Iliti, u svakoj od čak! tri (3) rečenice ponešto ne valja. Krenimo od prve:

-već je sam izraz “srednjovjekovni utvrđeni grad Medvedgrad” na početku rečenice smiješan. O ponavljanju riječi “grad” u nazivu burgova već sam pisala (više o tome ovdje). Od ovoga bi bolji (čitaj: smiješniji) naziv bio samo “srednjovjekovna utvrda stari grad Medvedgrad”. Zaplete vam se jezik od tolikog ponavljanja riječi “grad” :-D. Toliko nabrajanje raznih termina u jednom izrazu, kojim želimo definirati građevinski oblik “burg”, je nepotrebno. Prihvatljive opcije:

srednjovjekovni Medvedgrad (kad baš žele to “srednjovjekovni” ubacit),
burg/plemićki grad/stari grad/zamak Medved (ovdje nema ponavljanja riječi “grad” s obzirom da i “burg” i “zamak” označavaju isto što i “plemićki grad” tj. “stari grad”, a nema ni vremenske oznake “srednjovjekovni” jer se burgovi grade samo i jedino u srednjem vijeku – kao što nije potrebno reći “antički rimski hram” jer se zna da je on iz razdoblja antike),
srednjovjekovna utvrda Medved (ovdje imamo oznaku vremenskog razdoblja jer sama riječ “utvrda” ne upućuje niti na jedan određeni period, ali isto tako nije potrebno dodavati sufiks –grad na kraju imena)

-kroz cijeli tekst nailazimo na više različitih izraza za jednu te istu stvar: srednjovjekovni utvrđeni grad, srednjovjekovna utvrda i samo utvrda. Što ne bi bilo bolje, jasnije i jednostavnije odabrati jedan naziv (bilo to burg, plemićki grad, stari grad ili srednjovjekovna utvrda) i koristiti ga kroz cijeli tekst? Ne može nešto prvo biti srednjovjekovni utvrđeni grad, pa srednjovjekovna utvrda pa samo utvrda. Kao da npr. neku manju crkvu u istom tekstu zovemo “crkva”, “crkvica”, “kapela”. Il’ je jedno il je drugo. Ne može oboje. Naziv treba odabrati na početku teksta i onda ga se držati k’o pijan plota, a ne glavinjati okolo kroz terminologiju! :-)

-u prvoj rečenici nailazimo i na te popularne Tatare. Opet ti famozni Tatari! I o tome sam već pisala (više ovdje) pa neću ponavljati. A svaka čast za Upravu Parka prirode što “zna” da nisu Tatari nego Mongoli! Da nije smiješno bilo bi sramotno i žalosno.

-u drugoj se rečenici spominje “klasična srednjovjekovna utvrda”. Burgovi iliti srednjovjekovne utvrde su moja specijalnost. Područje interesa. U prijevodu, pročitala sam tonu (stručne i manje stručne) literature na tu temu. Ali još nisam čula da postoji “klasična” i samim time i “neklasična” srednjovjekovna utvrda. Il’ je srednjovjekovna tj. burg (ili wasserburg ili varijacija na temu) ili nije (tj. pripada nekom drugom razdoblju). Ja bih napisala da Medved posjeduje (doslovno) sve arhitektonske elemente jednog burga (bez klasičan, neklasičan ili neki deseti). A onda slijedi nabrajanje. Ako se navode 2 branič kule, zašto ne piše da postojei 2 palasa? Usto, rečenica je tako koncipirana da bi netko neupućen mogao pomisliti da burg uvijek ima 2 branič-kule (a može biti i bez nje).

-kapela sv. Filipa i Jakova je romaničko-gotička (kako sam gore napisala) i ima elemente i jednog i drugog stila tako da mi nije jasno zašto je ovo “romaničko” izbačeno kad se njezin značaj temelji upravo na tom prijelaznom stilu

-također, ne želim umanjiti vrijednost Medvedgrada, ali o bivanju najznačajnijim primjerom burga u kontinentalnoj Hrvatskoj bi se dalo raspravljati. Tim više što Medved nije očuvan nego rekostruiran, što se ne bi moglo reći za npr. Trakošćan i Stari grad u Varaždinu koji možda imaju nove elemente dograđivane tijekom stoljeća, ali su u potpunosti očuvani. Ako se htjelo reći da je najznačajniji primjer burga očuvanog u IZVORNOM obliku i bez kasnijih dogradnji, onda je tako trebalo i napisati.

-i posljednja kritika na tablu: prijevod na engleski je smijurija za sebe, a posebno se ističe izraz “guard towers” koji jasno ukazuje na to da prevoditelj ne zna ništa o terminologiji srednjovjekovne arhitekture (a ako ne zna, trebalo je pitati nekoga tko zna). Naime, branič-kula se na engleskom kaže “keep”. Upravo je “keep” najraniji tip zidanog burga u Europi. Samostojeća branič-kula koja porijeklo vuče od sličnog drvenog utvrđenja “motte”.

zgodan i prilično jasan crtež drveno-zemljane utvrde tipa "motte and bailey" (jasno je označen naziv branič-kule = "keep")

Probajte u Google Images upisati “castle guard tower” i “castle keep” pa ćete vidjeti razliku u slikama. “Guard tower” se može primijeniti na nekakvu stražarnicu, ali ne i na branič-kulu. Nipošto.

Zaključak: jedino što na tabli valja je tlocrt i to samo zato što ga nije izradio autor table, već on prikazuje stanje nakon istraživanja 1986. (izvor: D. Miletić, M. Valjato-Fabris: Kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu). Svaka čast, palac gore! Samo nastavite tako, a mi ćemo i dalje tražit (točne) informacije negdje drugdje!

I na kraju nam preostaje samo da se vratimo na apel iz naslova:

VRATITE NAM MEDVEDGRAD! Onakav kakav je nekad bio. Dostupan svima i u svako doba s neokaljanim duhom prošlosti.

View Medvedgrad in a larger map

Tatari? Ne, Mongoli.

2011-05-25T00:18:00.003+02:00

napomena: ovdje govorimo o Tatarima tj. Mongolima koji su u 13. st. harali zapadnom Azijom i istočnom Europom; o daljnjem razvoju navedenih naroda ovdje nema govora i on nije bitan za poantu priče :-)

Tatari, Tatari! Ima li itko tko ne zna da su Tatari poharali cijelu istočnu Europu u 13. st.? A vjerojatno ima i onih koji znaju i poneku legendu o tome. No ono što većina ne zna, ali ne svojom krivnjom, je da su Tatari samo jedno od brojnih plemena koja je, pod zajedničkim imenom “Mongoli”, ujedinio Džingis-kan 1206. stvorivši prvo Mongolsku državu, a potom i Mongolsko carstvo. I tako je danas u Hrvatskoj nacionalno raširena zabluda da su nas napali (samo) Tatari, a zapravo su bili Mongoli. To vam otprilike dođe kao da kažete da su se Englezi i drugi Europljani, pri osvajanju Novog svijeta, borili samo s npr. Siouxima, a ne s brojnim drugim plemenima koja znamo pod zajedničkim imenom “Indijanci”. Nije baš isto, ali shvatit ćete što želim reći. Nazivajući Tatarima sve pripadnike jednog carstva sasvim drugog imena činimo jako veliku grešku jer zanemarujemo druge, između ostalog i ono glavno pleme po kojem je cijeli savez (carstvo) i dobio ime. Evo još jednog primjera koji će mnoge dirnuti “u živac”. Kako bi bilo da netko sve narode u bivšoj Jugoslaviji uporno naziva imenom samo jednog naroda pa da za sve nas kaže npr. “To su Makedonci”, a tu smo svi. I Hrvati, i Slovenci, i Srbi, i Bosanci, i Makedonci, i Albanci itd. (ako sam nekog zaboravila, ispričavam se). Tako su i Tatari bili jedni od mnogih. Bili su brojni, bili su dobri vojnici, ali nisu bili jedini. Trebalo bi nazivati stvari njihovim točnim imenima, a u ovom slučaju to je “Mongoli”. A tko su zapravo bili ti Mongoli i otkud Tatari u cijeloj toj priči? Evo par povijesnih crtica o njima (iz razdoblja vezanog uz našu temu):

KONFEDERACIJE I KRALJEVSTVA U 12. st.

tabor mongolskog plemena

-konfederacija plemena pod nazivom “Monghgol” postoji od 8. st., a ona se u ranom 12. st. počinje pretvarati u državu poznatu pod imenom “Khamag Mongol” kojom upravlja kan (prvi poznati kan je Khabul-kan); zauzima područje dolina rijeka Onon, Kerulen i Tuul u planinama Hentei; ovoj konfederaciji pripada Temujin iliti Džingis-kan

-konfederacija Tatarskih plemena također postoji od 8. st., u 10. st. Tatari su podanici Kidanskog carstva, a nakon njegove propasti pritisak na Tatare vrši dinastija Jin te po njihovoj naredbi Tatari vode borbe s drugim Mongolskim plemenima; Tatari žive na području plodnih pašnjaka oko jezera Kolon i Buir te drže pod kontrolom trgovački put za Kinu

-Kereiti žive na području između planina Hentei i Hangai, sa sjedištem na prostoru današnjeg grada Ulan Batora

-konfederacija Merkita zauzima porječje rijeke Selenge

-plemena Hori Tumet (Buriat) nastavaju područje Bajkalskog jezera

-Naimani žive između Altajskog gorja i planine Hangai

-Ongutska plemena se nalaze sjeverno od pustinje Gobi

-ostala plemena su: Olhunoud, Bayud, Hongirad, Oin Irgen itd.

FORMIRANJE MONGOLSKE DRŽAVE

spomenik Džingis-kanu u Dadal-soumu

-glavnu ulogu u osnivanju Mongolske države je imao Temujin (1162.–1227.) koji je porazio i pokorio Merkitsku konfederaciju 1189. uz pomoć Kereitskog Tooril-kana. Nakon što je porazio Merkite, Temujinov ugled je naglo porastao pa se postepeno do 1201. brojna plemena i konfederacije pridružuju njegovoj državi

-Temujin je 1202. uspio u potpunosti pokoriti Tatare

-Kereiti su se istodobno okrenuli protiv Temujina kada je sin Tooril-kana, ljubomoran na Temujinovu moć, nagovorio oca na borbu protiv njega – borba je završila Temujinovom pobjedom i osvajanjem Kereitskog kanata

Džingis-kan

-1204. Naimani pokreću kampanju protiv Temujina i kao brojniji pobjeđuju, no Temujin noć nakon bitke naređuje svojim vojnicima da svaki zapali po 10 baklji čime vara naimanskog Tayan-kana i pobjeđuje u novoj bitci

-do 1206. sva plemena i konfederacije Mongolije se nalaze pod Temujinovim vodstvom

-skup mongolskih aristokrata na rijeci Onon postavio je 1206. Temujina za cara cijele Mongolije (Hamag Mongola) dodijelivši mu naslov Džingis-kan (Chinggis Khan, Genghis Khan)

FORMIRANJE MONGOLSKOG CARSTVA

mongolsko castvo u 13. st. (klikni na sliku za pokretanje interaktivne karte)

-Džingis-kan i njegovi nasljednici osvajaju tijekom 13. st. gotovo cijelu Aziju i europski dio Rusije te šalju svoju vojsku sve do srednje Europe i JI Azije

Ogotaj-kan

-novoosnovani Mongolski kaganat i njegova snaga privlačni su mnogim susjednim narodima koji mu se dobrovoljno pridružuju dok su drugi pokoreni u borbama

-Džingis-kanovo 16-godišnje osvajanje rezultiralo je formiranjem Mongolskog carstva

-Džingis-kan umire 1227., a nasljeđuje ga Ogotaj-kan (Ogedei-kan)

-Ogotaj-kan dovršava osvajanje dinastije Jin (kraljevstvo Jurchen) te šalje Batu-kana na zapad gdje ovaj osvaja Bugarsko kraljevstvo i 14 Ruskih kneževina, te napada poljske kneževine, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, Moravsku (dio Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda) i dio Moldavije

-Ogotaj umire 1241. pod sumnjivim okolnostima te se sve mongolske trupe vraćaju s ratnih pohoda i to je spasilo Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo od novih napada

mongolska invazija na Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo 1241.

… i s time ćemo završiti kratki pregled mongolske povijesti. Iz njega se jasno vidi da osvajačke pohode po Europi nisu vodili Tatari nego Mongolsko carstvo u čijem se sklopu nalaze i Tatarska plemena.

Poanta ove priče:

Nije za zamjerit običnom čovjeku kada Mongole zamijeni s Tatarima. Možda je tako (krivo) učio u školi (takvo nešto ne bi uopće bilo čudno), vjerojatno je tako negdje pročitao (užas koliko je krivih podataka posvuda!), a kao što smo već rekli, nacionalno je raširena zabluda “Tatari = Mongoli”, pa nije ništa čudno što ljudi govore krivo. Njima se može oprostiti greška. ALI ono što je NEDOPUSTIVO, SRAMOTNO i gotovo nevjerojatno je da “stručne” osobe (stručne pod navodnicima jer zbog navedenog je vrlo upitna njihova stručnost) s diplomom iz humanističkih znanosti određene tematike masovno Mongole nazivaju Tatarima. Na tu, u ovom slučaju veliku, grešku naići ćete posvuda: u stručnim i popularnim člancima, u stručnim i manje stručnim knjigama, u turističkim vodičima, u dokumentarnim emisijama, na internetskih stranicama raznih institucija ili pak na službenim tablama/plakatima postavljenim na određenim punktovima (kod spomenika kulture, u nacionalnim parkovima/parkovima prirode i sl.). Time se samo još više učvršćuje ta općeraširena zabluda koju, čini mi se, nitko ni ne pokušava ispraviti. Čak ni oni koji su za to plaćeni. Tj., oni koji su plaćeni da pučanstvo informiraju o određenim stvarima. Ali s TOČNIM podacima. I tako smo mi valjda jedini narod na kugli zemaljskoj koji uporno jedan narod naziva imenom jednog plemena unutar tog naroda. Ma super, nema šta! Bitno da ljudi imaju diplome, a da nisu sposobni točno navesti nešto tako jednostavno. Podatak iz opće kulture. Nešto što se može naći na internetu doslovno s jednim klikom miša. Ali očito smo se našli pozvanima mijenjati povijest i povijesne podatke pa ćemo sve ostale pripadnike Mongolskog carstva ostaviti doma, u Mongoliji, a samo ćemo Tatare poslat da harače po svijetu. :-)

Stoga, ljudi, dajte Mongolima pravo i zovite ih onako kako se zapravo zovu:

M-O-N-G-O-L-I !!!!! So simple. ;-)

za one koji žele znati više, kao što smo rekli, dovoljan je jedan klik miša ;-) (engleska Wikipedija):

POVIJEST MONGOLIJE

MONGOLSKO CARSTVO

MONGOLI PRIJE DŽINGIS-KANA

Burg, kaštel, dvorac i još ponešto u nizu

2011-05-24T23:59:00.008+02:00

Burg (stari grad), kaštel i dvorac – tri naziva koja ljudi gotovo konstantno miješaju, počevši od “običnog” čovjeka do takozvanih stručnjaka. “Takozvanih” zato što se osoba, kojoj je to područje djelatnosti, a koja ne razlikuje ta tri različita arhitektonska oblika teško može nazivati stručnjakom. Jer ako ne zna nešto tako osnovno, što je tek onda s detaljima? Npr., u upotrebi je mnogo različitih termina za burg (stari grad, plemićki grad, burg, feudalni grad, kaštel, dvorac, utvrda, tvrđava, zamak) koji se što u literaturi, što u govoru koriste za označavanje tog jednog oblika građevine, a vrlo često se u jednom pisanom djelu javljaju različiti termini za isti objekt ili vrstu utvrde. No zapravo se oni mogu dodijeliti posve određenim arhitektonskim sklopovima.

Jedan od najboljih primjera miješanja termina i nerazlikovanja dva toliko različita građevinska oblika je Trakošćan. Gdjegod pogledate stoji “dvorac Trakošćan”: na kartama i putokazima, u turističkim vodičima i prospektima, raznim člancima i knjigama itd. To je zabluda raširena diljem Hrvatske. Jer Trakošćan je i po vremenu gradnje, i po položaju, i po (originalnim) arhitektonskim elementima pravi burg. To što je kroz stoljeća pregrađivan i dograđivan ne mijenja njegovu “bit” i srednjovjekovnu osnovu. On je možda pregradnjama dobio udobnost svojstvenu jednom dvorcu, ali ga to nije pretvorilo u dvorac. A i ta udobnost je postignuta samo donekle jer su dogradnje bile ograničene veličinom platoa na kojem je sagrađen pa se nije mogao “unedogled” širiti. Stoga su npr. prostorije ostale skromne veličine u odnosu na “prave” dvorce.

Drugi dobar primjer je Medvedgrad. Iako je ovdje situacija drugačija jer se on naziva svakojako (stari grad, srednjovjekovni grad, srednjovjekovna utvrda, kaštel, dvorac… i sve drugo što čovjek poželi), često će ljudi reći “dvorac Medvedgrad”. A Medvedgrad je, kao i Trakošćan, toliko daleko od dvorca koliko i kasnoantički hram od predromaničke crkve – kojih +/- 500 godina. U tom slučaju nam nije teško objekte nazivati njihovim imenima. Zašto je toliki problem kod ovih građevinskih oblika? Ma tko će ga znat….

S obzirom da će se na ovom blogu naći jako, jako puno postova vezanih uz burgove te kaštele i dvorce, na početku svega željela bih pojasniti što je što i koja je razlika između tih građevina (te razlike vrlo lako može uočiti i totalni laik). Pa možda barem netko počne stvari nazivati njihovim pravim imenom. :-)

Pa, krenimo (kronološkim) redom od najstarijih prema najmlađima:

Utvrda ili tvrđava: ovim nazivom označavamo bilo koji utvrđeni tip građevine bez obzira na vrijeme nastanka. Utvrde se u raznim oblicima grade od prapovijesti do danas, no oblikom i vremenom nastanka, pa čak i namjenom, se dijele na različite tipove koje nikako ne bi trebalo poistovjećivati i bilo bi ih najbolje nazivati njihovim “osobnim” terminima.

Gradina: u arheološkoj stručnoj literaturi (terminologiji) označava prapovijesnu utvrdu (ili utvrđeno naselje). Gradine se uvijek nalaze na uzvisinama. Poznatije gradine: Monkodonja i Nezakcij (Istra), Osječenica (Pounje), Cvijina gradina (Kruševo kod Obrovca), Gračišće iznad Vrbanja i Vela glava kod Zastražišća (Hvar), gradina Grad u Nakovani (Pelješac) itd. (prapovijesne gradine su veoma brojne)

primjeri gradina (s lijeva na desno): gradina Grad u Nakovani, Vela glava na Hvaru, Monkodonja u Istri

Gradište: označava srednjovjekovnu drveno-zemljanu utvrdu koja eventualno može biti djelomično građena od kamena. Ovaj tip utvrde se može nalaziti u nizini ili na blago povišenom terenu, ali postoje i visinska gradišta. Plato ili središnji dio gradišta je obično okružen s jednim ili više jaraka i zemljanih nasipa na kojima su stajale drvene palisade (ograde). Gradišta se većinom datiraju u razdoblje prije provale Mongola, dakle do početka 13. st. Nema mnogo istraženih gradišta, a dva poznatija su Mrsunjski lug nedaleko od Slavonskog Broda i sv. Petar Ludbreški.

Burg: arhitektonski sklop iz razdoblja (12.)13. - 15.(16.) st. za koji nema pravog naziva u hrvatskom jeziku pa se najčešće javlja prilično neodređeni izraz “stari grad”, uz nešto rjeđe nazive “feudalni grad”, “tvrdi grad”, “plemićki grad”, “zamak” i sl. Zapravo su svi ti nazivi točni i nemam ništa protiv njih jer se zna što označavaju (kada su točno pridruženi, što nije slučaj s npr. Starim gradom Siskom). Gledajući arhitektonski, burg je sklop obrambenih zidova i kula uz stambene, gospodarske i pomoćne prostorije. Burgovi se grade se na izdvojenim vrhovima ili grebenima, a položaj se bira uzimajući u obzir stratešku važnost odabranog mjesta (podižu se uz granice, na prijevojima, uz važne kopnene ili riječne puteve). Mogu biti na manjoj ili većoj nadmorskoj visini (predmongolski tj. romanički burgovi se grade na nižim brežuljcima, a poslijemongolski tj. gotički na istaknutim vrhuncima). Osim što je burg zaštićen prirodnim položajem, koji onemogućava jednaki pristup sa svih strana, dodatno se može utvrditi jarcima, zemljanim bedemima s drvenim palisadama (ogradama), vodenim zaprekama i sl.

primjeri burgova (s lijeva na desno): Medved, Okić, stari grad Žumberak

Postoje i burgovi u nizini koje brane opkopi s vodom. Za te se burgove najčešće koristi njemački naziv "Wasserburg” ("vodeni burg"). Ovaj je tip burga češći u Slavoniji nego u SZ Hrvatskoj (npr. Korogyvar-Korođ, Zvjezdan-grad, Vir-grad, Nevna-Levanjska varoš itd.).

primjeri burgova (s lijeva na desno): Drežnik, Veliki Kalnik, Ozalj

Sastav i veličina burgova ovise o konfiguraciji terena te financijskoj sposobnosti njihovih naručitelja. Svi burgovi imaju nekoliko osnovnih dijelova: zidine, kule, branič-kula, palas, kapela i gospodarske zgrade (jedan burg ne mora imati sve elemente).

branič kule (s lijeva na desno): Bedem kod Našica, Ozalj, Medved, Brinje, Zrin

Zidine povezuju sve dijelove burga u jednu cjelinu. Jedan od najvažnijih dijelova burga je branič-kula. Ona kontrolira šire područje, služi za obranu, ali i za stanovanje. Najčešće je četverokutnog tlocrta s nekoliko katova (kružne branič-kule se u kontinentalnoj Hrvatskoj javljaju tek krajem srednjeg vijeka, u 15. st.). Najreprezentativniji dio burga je palas, stan velikaške obitelji, a njegov je sastavni dio često kapelica, iako se ona ponekad javlja i kao zasebna građevina (Medved, Okić, Žumberak, Veliki Kalnik...). Burgovi su imali i brojne pomoćne prostorije poput štala, arsenala, radionica, spremišta i prostorija za služničad.

kapele u burgovima kao zasebne građevine (s lijeva na desno): Orahovica-Ružica, Brinje-Sokolac, Medved, Okić

Kaštel: renesansna utvrda, mnogo jednostavnija i pravilnija od burga. Najčešće ima oblik pravokutnika ili trokuta. Na uglovima se uvijek nalaze kružne kule (bastioni) koje nisu više od obodnih zidova kaštela. Kašteli nastaju tek u 15. st. s pojavom vatrenog oružja, a grade se sve dok traje turska opasnost tj. do 17. st. Zidovi i kule su prilagođeni vatrenoj obrani (zaštićeni su prsobranima te imaju otvore za smještaj teškog, vatrenog oružja…). Kašteli se ne podižu na uzvisinama jer bi tako bili laka meta. Tipični (rekli bi “školski”) primjeri kaštela: Stari Grad u Sisku (evo još jednog krivog naziva), kaštel Gvozdansko nedaleko od Dvora na Uni, kaštel Konjščina u Hrvatskom Zagorju, kaštel u Jastrebarskom (poznat pod, naravno krivim, nazivom “dvorac Erdödy”), kaštel u Severinu na Kupi…

primjeri kaštela (s lijeva na desno): Jastrebarsko, Gvozdansko, Sisak

Dvorac: u narodu omiljen naziv za gotovo sve vrste utvrda te svaku imalo veću i raskošniju kuću sagrađenu bilo prije 500, 100 ili 5 godina. A dvorac je zapravo ladanjsko prebivalište velikaša ili nekog drugog bogataša i većinom se gradi u nizini. On je sjedište posjeda kojem još pripadaju gospodarske zgrade, vrtovi i perivoji.

primjeri dvoraca Hrvatskog zagorja (s lijeva na desno): Bežanec, Dubrava kod Pregrade, Lužnica, Klokovec

Dvorci u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji se počinju graditi tek krajem 17. st. nakon prestanka turske opasnosti, a pravi procvat gradnja dvoraca doživljava tijekom 18. i 19. st. Mnogi dvorci nastaju tako da velikaši napuštaju burgove i grade nove rezidencije u nizini. Takvi su slučajevi iznimno česti (stari i novi Lobor, Cesar i Novi Dvori Klanječki, Medved i dvorac u Šestinama - Kulmerovi dvori, Greben i Novi Marof, Belec i Selnica-Belec, Vinica i dvorci u Vinici, Bedem i dvorac u Našicama itd...).

primjeri dvoraca Slavonije: Kutjevo, Našice, Valpovo (nastao na mjestu burga), Donji Miholjac

Palača: raskošna gradska rezidencija velikaša, plemića i bogatih pojedinaca. Mogli bi reći, gradski “dvorac”, ali bez gospodarskih objekata. Uz palače se ponekad nalaze manji vrtovi i/ili perivoji, a često imaju unutrašnje dvorište zatvoreno s 3 ili 4 krila palače. Naziv “palača” dolazi latinskog “Palatium” iliti brežuljka Palatin na kojem se, između ostalog, nalazila i carska palača.

primjeri palača: palača Patačić u Varaždinu te palače Balbi, Vojkffy-Oršić-Rauch i Kulmer u Zagrebu

Ljetnikovac: termin koji se koristi za arhitektonske sklopove slične dvorcima, ali isključivo u Dalmaciji te nekim drugim krajevima na obali. Ljetnikovci mogu biti bez gospodarske namjene i tada se najčešće nalaze u nekom (većem) mjestu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Druga “podvrsta” :-) su ladanjsko-gospodarski kompleksi koji se sastoje od elemenata koje imaju i kompleksi “kontinentalnih” dvoraca: glavna zgrada (ljetnikovac), gospodarske zgrade, vrtovi i vinogradi, perivoj. S obzirom na drugačije okolnosti, ljetnikovci se grade u širem vremenskom razdblju nego pojedini oblici građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Gradnja je osobito razvijena u doba renesanse. U Istri se ovakav arhitektonski sklop naziva stancija.

Mislim da sam pokrila manje-više sve najvažnije arhitektonske oblike i njihove nazive. Ako sam nešto zaboravila, nije bed, jer se sigurno radi o nečem manje važnom. ;-)

I na kraju još samo par riječi o omiljenom sufiksu –grad. Nema ništa loše u tome nadodati imenu nekog burga taj nastavak. Zapravo, većina ga ima iako je najčešće originalno ime bez njega (ponekad se u povijesnim izvorima javlja mađarski –var). Pa tako imamo već spominjani nam Medvedgrad, pa Susedgrad, Zelingrad, Cesargrad, Okićgrad i tako u nedogled. ALI kad imenu burga nadodamo –grad, onda nije potrebno i ispred imena staviti riječ koja označava tip građevine. Npr. stari grad Susedgrad, srednjovjekovni grad Medvedgrad, burg Zelingrad. Pravilno bi bilo ili izbaciti taj nesretni –grad na kraju ili izostaviti oznaku građevine ispred samog imena. Dakle, ili burg Medved ili samo Medvedgrad. Eventualno uz dodatak vremena gradnje tipa srednjovjekovni Medvedgrad. Evo par (blesavih) primjera u drugoj kategoriji: nitko živ neće reći “most Krčki most” ili pak “kula Popov toranj” jer se u imenu tih objekata već nalazi riječ koja označava njihov arhitektonski oblik. Zašto onda govorimo “stari grad Susedgrad”? I da stvar bude gora, tu grešku KONSTANTNO rade i stručnjaci i “takozvani” stručnjaci i svi ostali. A to sad više nema veze ni s arhitekturom, ni s poviješću, ni s poviješću umjetnosti, ni s arheologijom – to je čisti pravopis. Eh, neke stvari neću nikad shvatit…. :-///