Kruzni put "Dilj" - dan 1

U spomen godišnjice našeg obilaska Kružnog puta “Dilj”… i žalosne činjenice da dnevnici još uvijek stoje u mojoj ladici iz čiste lijenosti…
Dilj-gora čini JI dio vijenca oko Požeške kotline i povezuje Požešku goru s Krndijom. S obzirom da dijeli Posavinu od Podravine, možda je po tome dobila ime jer se nekd zvala Dil-gora. Najviši vrh je Degman (471 m). Pruža se u smjeru zapad-istok, u dužini od 45 km. Nekad pokrivena slavonskim hrastovim prašumama, danas joj je veći dio pod ratarskim kulturama koje mjestimično, zajedno s naseljima, dopiru gotovo do hrpta koji je jedini pod šumskim plaštem.  

Kružni put “Dilj” nastao je na osnovi Kružnog puta po Dilju koji je otvoren 1984. na 60-obljetnicu PD “Dilj-gora”. 1998. nastaje produžena trasa PD Đuro Pilar – jezero Petnja – Pljuskara – Sovsko jezero – Čardak – Ljeskove vode – Cerovac – izvor Čapljevik – selo Rastušje – izletište Šuma Striborova – PD Đuro Pilar ukupne dužine 42 km, a može se proći za 2 dana. (izvor: Dnevnik Kružni put po Dilju)

trasa kružnog puta "Dilj" (malo modificirana na kraju) - Google Earth

Mi smo odlučili odraditi put onako kako treba – odjednom, u krug. I natrpali smo ruksake zalihama hrane (možda i malo prevelikim) i zalihama vode (malo premalim, ali više od 12 litara nije stalo ni pod razno…), šatorom, vrećama za spavanje, rezervnom odjećom, kuhalom, lončićem… i još kojekakvim sitnicama koje bi čovjeku mogle zatrebati na takvom putu. Jedan ruksak nije baš bio sretan s time te je, vrlo brzo nakon polaska (prije nego što smo uopće došli do Petnje), malo “puko po šavovima”, doslovno… Srećom, tu se našao i moj stari “rambo” nož s “tajnim pretincem” u kojem se našla udica i flaks te smo nekako s time pokrpali ruksak i omogućili mu “preživljavanje” puta. Doduše, uz malo olakšavanje na štetu onog drugog ruksaka. No dobro… tome je ova tura bila "vatreno krštenje" i dobro ga je preživio :-)
U svakom slučaju, krenuli smo rano ujutro od planinarskog doma Đuro Pilar iznad Slavonskog Broda (kontrolna točka 1). Dom se nalazi na samo 169 m n/v, podignut je između dva svjetska rata, a ime je dobio po osnivaču HPD-a, rođenom u Slavonskom Brodu.

planinarski dom Đuro Pilar na Brodskom Vinogorju

Prva zapreka na koju smo naišli – dom zatvoren… zapravo, ništa čudno. Subota, rano jutro… možda sutra bude živih (yeah, right!)…. i krenusmo prema Petnji. Lagana šetnja prvo malo po asfaltu, ali vrlo brzo ulazimo u šumu i prilazimo Petnji s JI (KT 2). Dnevnik kaže da je za put od doma do Petnje potrebno 1:35 h. Nama je trebalo otrpilike toliko, ako zanemarimo “krpanje” ruksaka koje se odužilo. Jezero Petnja nastalo je izgradnjom brane u koritu potoka Petnje, na izlasku iz šumovite doline. Danas je popularno izletište, a održavaju se i ribička natjecanja. Iznad jezera nalazi se brdo Gradina na kojem se nekad nalazio burg: posjed se spominje 1282. kao possesio Pethna cum turri sive castro (posjed Petnja s kulom ili utvrdom/burgom). Od burga se danas nije ništa sačuvalo osim slabih i teško uočljivih tragova.

put prema Petnji

jezero Petnja

jezero Petnja

Kratak odmor, malo čokolade i krećemo dalje prema Pljuskari. Put i dalje nije naporan iako je vruće, sunce prži… puno ljepši rujan od ovogodišnjeg :-( . Prije Pljuskare prolazimo pored groblja s gotičkom crkvicom sv. Petra iz 13. st. 

crkvica sv. Petra

Stižemo na Pljuskaru taman u vrijeme prikladno za ručak. Iako sam već duže vrijeme boravila u Slavoniji, ovo mi je bio prvi posjet Pljuskari… nekako je uvijek ostajala po strani. Nepravedno totalno jer mjesto je prekrasno. Pljuskara je zanimljiva zbog kanjona te dva (sezonska) slapa koji se nalaze oko 1 km od izlaza kanjona. 2000. godine započela je gradnja skloništa na vapnenačkoj stijeni iznad kamenoloma visokog 17 m, 10' od izvora zvanog Izvor života. Izvedbu je vodio Davorin Molnar pa se sklonište naziva i "Davorinovo sklonište".

planinarsko sklonište Pljuskara

planinarsko sklonište Pljuskara

Smještamo se za stol pored malog, slatkog skloništa i vadimo zalihe. Gladni k’o vukovi, navalismo na klopu. I desert. Pa preživanje nakon ručka…. i onda odlučim malo prošetati, baciti pogled niz ogradu pored skloništa da vidim što ima dolje… a pored skloništa neki čudan, zujav zvuk. Gledam okolo, ma što to zuji…. doslovno ono što bi na engleskom nazvali “humming”… *huuuuuummmmmm*… i dignem pogled na balkon skloništa. Bolje da nisam… gore užas, horor, strava… OGROMNO gnijezdo stršljena! Veliko k’o kuća (pretjerujem, al nije bilo daleko), a te grozne beštije lete okolo u nepoznatom broju. Inače ne volim ose, pčele…. a kad vidim stršljena, e na tom mjestu ne ostajem ni sekundu duže! A ovo je bila cijela kolonija, planet, galaksija! Jedino što sam uspjela promumljat je bilo ponavljanje nečega poput “stršljeni”, “invazija”… i ni ne sjećam se što. Napad panike, valjda. I moj dragi ode pogledat i vrati se još brže i, iako je slavonsko dijete naviknuto na “divljinu”, viče “pakiraj se, bježmo”. I bome jesmo, za manje od minute…
  

gnijezdo stršljena na skloništu

Srećom, stršljena danas više nema. G. Klem, koji se brine o Pljuskari i održava ju sasvim sam (svaka mu čast, skidamo kapu), je gnijezdo na proljeće uklonio. Srećom, rekoh… pa smo Pljuskaru mirne duše posjetili još par puta… Dnevnik kaže 1:20 h od Petnje do Pljuskare. Prilično točno. Onako lagano… bar po našim standardima.

I tako pobjegosmo mi i krenusmo prema Sovskom jezeru, tj. prvo prema Donjem Slatiniku. Veći dio puta prije izlaska na cestu Slavonski Brod – Našice ide kroz njive i voćnjake. Put je na tom dijelu bio malo zarastao, bome smo se dosta namučili probijajući se. Gotovo da bih rekla da je napornije probijat se kroz travurinu na ravnom nego se penjat po normalnom putu gotovo okomito uzbrdo… I negdje u cijeloj toj guštari sam “posijala” gornji dio trenirke. Srećom stare, i srećom mi nije trebala… Prelazimo cestu za Našice i slijedimo “legalnu” cestu do Donjeg Slatinika. Prema Dnevniku, do ceste za Našice treba 1h. Nama se to odužilo na 1:15h. Malo fotografiranja, malo više probijanja kroz šikaru…. i nestade vrijeme. Nekako mislim da borbu sa šikarom nisu imali na umu kada su određivali udaljenost :-).

na putu od Pljuskare prema cesti S. Brod - Našice

na putu od Pljuskare prema cesti S. Brod - Našice

probijanje kroz travurinu

Vratimo se mi u Donji Slatinik…. G. Zubak iz PD “Dilj-gora” nas je upozorio na postojanje novih markacija na kraju sela jer je stari put trenutno (bio) neprohodan – šumari rušili drveće, nisu očistili put ili takva neka priča – i da moramo ići “tako, tako i tako”. I nacrtao nam gospodin put, ali nije pomoglo. kreni desno za nekom markacijom, kreni lijevo, pa prema sjeveru… pa markacija nestala, imamo zadnju, a nikako naći sljedeću … i tako se mi “muvali” okolo skoro dva sata i evo ga na – došla noć, put nismo našli, do Sovskog jezera nismo stigli, trebalo se utaborit bilo gdje. I našli iznad sela neku livadicu, ispod čeke (s nadom da “vlasnik” neće baš tu noć doći u svoj ubilački pohod i zamijenit naš šator za zalutalog slona ili pretilog vepra :-P) i iznad potoka. Bad idea… tijekom noći posjetilo nas je valjda sve četveronožno što obitava na tom području: lija, veprić, srna, vjerojatno je bilo tu i glodavaca raznih i tko zna čega još… šuškalo je cijelu noć i stalno sam imala fobiju da će doći zli lovac s puškom, no taj se (na njegovu sreću :-D) nije pojavio…

pejzaž sjeverno od Donjeg Slatinika

prirpeme za spavanje

"jutarnji" mjesec

mjesto kampiranja, 7 ujutro, vrijeme za nastavak puta...

I nastavak slijedi…. :-)

Kamengrad (Papuk)

I jedna je godina prošla.... pitam se gdje... ne mogu vjerovati da je toliko prošlo od mog posljednjeg posta! 8 mjeseci poslovnog boravka u Slavoniji, u kući bez interneta, je definitivno ostavilo traga. Al se zato nakupilo materijala – bit će pisanja za vrijeme dugih, hladnih, kišnih, sniježnih i sličnih zimskih mjeseci. Treba nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Pa da počnem s jednim manje poznatim i nepravedno zapostavljenim slavonskim burgom – Kamengrad na Papuku.

Za vrijeme boravka u Slavoniji, Kamengrad smo posjetili dva puta – u zimsko i u rano ljetno doba. I oba puta je bilo vrlo zanimljivo.

Prvi puta, u veljači, snijeg je bio do koljena, grane na stablima obješene do poda pod težinom sniježnog pokrivača, sve onako lijepo, bijelo, sterilno reklo bih se jer osim pokoje životinjice, nitko živ nije prošao onuda prije nas. Bar ne od kad je snijeg pao. Sve to nas nije obeshrabrilo jer smo već polako prolupale od boravka u zatvorenom,  od obrade dokumentacije i keramike, od buljenja u sitne ulomke pod slabim svjetlom i šnjofanja laka koji služi za signiranje (označavanje) keramičkih ulomaka. I jedva smo dočekale jedan lijepi, sunčani zimski dan da zbrišemo van.

cesta pod Kamengradom

Prema Kamengradu smo krenule, u punoj “ratnoj” spremi, iz sela Gorji Vrhovci SZ od Velike u Požeškoj kotlini. Lijepa cesta, sada pod sniježnim nanosom, prolazi ispod ruševina burga i nastavlja dalje na SI prema vrhu Papuka. Nakon sat i pol hoda za put od koja 4 km, jedva smo dočekale doći do cilja. Uslijedilo je postavljanje “baze”, paljenje kuhala i kuhanje čaja da se malo ugrijemo. A vjetar koji je, naravno, morao puhati nije nam baš bio od pomoći. Ali, to je sve bilo manje bitno. Nakon kratkog ugrijavanja, uslijedilo je hopsanje po ruševinama (koliko je snijeg i led dopuštao) i standardno fotografiranje.

"piknik" :-)

A evo što, ukratko, znamo o Kamengradu:

uspon prema Kamengradu

Ruševine Kamengrada nalaze se na Papuku, SI iznad sela Kamenski Vučjak i sjeverno od sela Gornji Vrhovci (administrativno pripadaju K. Vučjaku). Utvrda je sagrađena na nepristupačnom mjestu, na nadmorskoj visini od 612 m. Njezine su ruševine najveće u Požeškoj kotlini.

današnji "ulaz" kroz ruševnu JZ kulu vanjskog obrambenog zida

U srednjem vijeku se spominje kao Castrum Kuwar (1420.), Castrum Kew War (1421.), Castrum Kewar (1475.). Ime mu dolazi od mađarske riječi kövár (kameni grad). Burg se ranije nazivao Crkvenik prema srednjovjekovnom nazivu obližnjeg potoka Brzaje. Pretpostavlja se da su prvi graditelji utvrde, krajem 13. stoljeća, bili braća Filip i Lovro, požeški župani iz roda Rad. Prvi puta se spominje 1421. kad je u vlasništvu Nikole Treutula, bogatog plemića požeške i vukovske županije. Nakon njegove smrti, palatin Gorjanski dosudio je burg kralju s tvrdnjom da je bio Treutulu samo poklonjena, no Treutulov zet, Petar Čeh Levanjski, se ipak domogao Kamengrada. Početkom 16. st. vlasnik mu je kralj Ivan Zapolja, a zatim kralj Ferdinand I. On ga daruje 1528. Ivanu Hoberdancu, a 1535. odstupa kralj svoja prava Franji i Đuri Tahyju. Franjo Tahy si je dao potvrditi posjed i 1564. iako je burg već bio u turskim rukama. Prema kronici Ivana Tomašića, Kamengrad je izdajom pao Turcima u ruke 29. 08. 1536. Inače se smatra da su Turci osvojili Kamengrad 1537. (prema drugim izvorima 1539). Turci su u utvrdi dosta dugo imali svoju stalnu posadu sastavljenu od 35 konjanika i 50 pješaka (martolosa). Kamengrad je oslobodio ban Nikola Erdödy  krajem 1687. uz pomoć domaćih ustanika. Djelomično je razoren u borbi s carskom vojskom, a potom je i napušten. Podaci carskog službenog popisa iz 1702. spominju ga kao ruševinu.

pogled iz središnjeg dijela burga na JZ kulu vanjskog obrambenog zida

Kamengrad se nalazi na velikom čunjastom brdu strmih strana. Sastoji se od središnjeg objekta s unutrašnjim dvorištem te vanjskog obrambenog zida ojačanog sa šest polukula. Iako se spominje već u 15. st., na njemu nema ništa iz tog vremena, osim spolija ugrađenih u kasnije zidove. Samim time baš i nije pravi srednjovjekovni “burg”, no nije niti renesansni kaštel. S obzirom da se smatra da je sagrađen već u 13. st., ipak ga radije nazivam burgom (ili neutralnim nazivom “utvrda”) nego nekako drugačije.

Konačni izgled utvrdi, čije ostatke danas vidimo, dao je početkom 16. stoljeća tadašnji vlasnik Ivan Zapolja. Za razliku od drugih utvrda u području Požeštine, Kamengrad je oblikovan s više građevinarskog umijeća i tehnike građenja.

palas, pogled iz unutrašnjeg dvorišta

Ulaz u kompleks utvrde nalazi se na sjeverozapadu gdje se, kroz stražarnicu, ulazilo u vanjsko dvorište s cisternom u istočnom dijelu (danas se ulazi kroz ruševnu JZ polukulu vanjskog bedema). Od šest polukula vanjskog obrambenog zida, dvije se nalaze na jugu, jedna na JZ uglu zidina, jedna na JI uglu zidina, jedna na istoku gdje zidine oblikuju oštri šilj(ak) te jedna na sjeveru. Svojim oblikom i razmještajem, ove polukule podsjećaju na talijansku renesansnu koncepciju koja se javlja u kontinentalnoj Hrvatskoj u 1. pol. 16. st.

palas, detalj

palas, detalj unutrašnjeg zida

U središtu vanjskog dvorišta nalazi se jezgra utvrde (središnji objekt) koji u tlocrtu ima oblik nepravilnog četverokuta s manjim unutrašnjim dvorištem. Ulaz je bio na sjevernoj strani gdje se nalazi ulazna kula, sačuvana do visine od 15 – 20 m. Ulaz u kulu bio je izveden preko pokretnog mosta koji se vjerojatno spuštao na neku vrst drvene konstrukcije ispred kule. Ulazni prostor zauzimao je prizemlje i prvi kat, a vrata su se protezala kroz obje etaže. Niša ulaznih vrata je bila presvođena segmentnim nadvojem. Ulaz je bio dodatno osiguran okomito posmičnom rešetkom ugrađenom u utore u kamenom okviru. Takav je način zatvaranja ulaza u nas dosta rijedak. Na ulazu su još stajala i zaokretna krila vrata. Prednji zid kule je do pola visine kos, a iznad je prostorija iz koje se vjerojatno upravljalo dizanjem vrata. U središnjem dijelu su bile i stambene prostorije, a za komunikaciju između prostorija prvog kata je služila drvena galerija na kamenim konzolama. Ovaj dio utvrde je građen od kamena lomljenca, a kutni dijelovi te otvori prozora i vrata izvedeni su kamenom klesancem od škriljavca. Za obradu dovratnika još i danas sačuvanog središnjeg zida upotrijebljen je pješčenjak. Kao vezivni materijal korišten je pijesak pomiješan s vapnom koje se "gasilo" u blizini građevine.

ulazna kula, dvorišna strana

Arhitektonski gledajući, postoji sličnost Kamengrada i kaštela Dubrave kraj Čazme gdje je Zapolja izabran za hrvatskog kralja 1527. Možda je nastanak Dubrave i Kamengrada bio posljedica političkog saveza Zapolje i Šimuna Erdödyja, zagrebačkog biskupa i vlasnika Dubrave te velikog Zapoljinog pobornika... no tko će ga zasigurno znat :-)

I tako je polako došlo proljeće, pa skoro i ljeto, a mi zaključile kako bi mogle posjetiti Kamengrad još jednom. Da vidimo kako izleda bez snijega… i zaključak je: bolje je pod snijegom – burg je toliko zarastao da smo se jedva uspjele probiti kroz koprive i drugi korov do vanjskog dvorišta uz pomoć mačete i planinarskih štapova! Malo smo obišle burg s vanjske strane zida, uspjele ući u dio dvorišta pored cisterne, ali do same jezgre burga nije bilo šanse da dođemo. Možda da smo imale flaksericu. Ili motornu pilu… A kad su se pojavili i stršljeni, definitivno je bilo vrijeme da damo “petama vjetra”! Ovako je to izgledalo:

dio sjevernog vanjskog bedema

detalj

ulazna kula, pogled sa sjevera

nađi(te) kulu :-D

pogled s istoka na palas okružen "prašumom"

u borbi s prašumom (i komarcima) :-D