Pusti Lobor

Posred guste zagorske šume, na vrhu brijega, sunča se Lobor grad. Dvije četverokutne kule blistaju na suncu, čvrste zidine dvorca zastiru visoke omorike. Trijemovi u prizemlju i prvom katu su pusti. Dolje, u četverokutnom dvorištu, tiho je. Mala vrata u kamenitoj ogradi dvorca su otvorena. Na njih se naslonio četovođa, mrki i pristari Kozak pa gleda dolje u šumu. Drugi četovođa Blaž prolazi dvorištem i približi se k njemu: 

- Gdje je gospodar? 

- Vidi ga dolje, leži u mahovini. 

- Čudno. Što će biti iz toga? Tri je dana već kneginjica ovdje. Mislio sam - plivat će u radosti kad je dovede. 

- A pliva u čemeru. 

- S tobom on uvijek razgovara o svemu. Zar ti ništa ne kazuje? 

- Ni riječi. A što radi ona gore? 

- Šuti otkako joj je Agata rekla da ja ni za kakve novce neću izdati svojeg gospodara, niti je ne gleda. Zabranio sam ženi da joj dade bodež. Samo bih htio znati što je zapravo s njima dvoje. On je blijed, mrk, ne jede, ne spava, sve to nije bez đavolske moći. Zašto ga ti ne pitaš? 

- Ne usuđujem se. Grub je kao što nije bio nikad. 

- A znaš li da će danas pod noć sajmari iz Varaždina? Zar ćemo ih pustiti? 

- E, vidiš, to je dobro. Idem k njemu da mu to spomenem - Kozak obriše znoj i siđe dolje u šumu.. Pod gustim krošnjama leži Tomo. ... 

(Marija Jurić Zagorka, Plameni Inkvizitori)

Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA, Lobor 1888.

Iznad srednjovjekovnog puta kroz dolinu potoka Reke, na najzapadnijim južnim obroncima Ivanščice, smjestio se burg (Pusti) Lobor, čuvar tog starog prijelaza preko planine, kao i puta od Lobora prema današnjem Golubovcu te dalje prema Lepoglavi. Podignut je na 520 m visokom strmom i izduženom brijegu kojeg dubok usjek dijeli od susjednog brežuljka. Položaj je teško pristupačan s južne i zapadne strane, dok je s istočne posve nemoguć zbog okomitih stijena tako da je prilazni put bio na sjeveru, točnije sjeveroistoku. 

Lobor 1912. (foto Gjuro Szabo)

Položaj Lobora iz zraka (foto Kristina Gwirtzman)

Lobor iz zraka, pogled sa zapada (foto Kristina Gwirtzman)

Današnji markirani put počinje kod objekta Zagorskog vodovoda, 3 km sjeverno od kružnog toka u Loboru. Na zavoju ceste se odvaja makadamski put prema istoku te njime treba poći 460 m do križanja gdje druga šumska cesta ide prema sjeveru. Do ovog je mjesta cesta prohodna za većinu osobnih vozila i ovdje se može parkirati, a prema planinarskom putokazu do burga ima još 30 minuta hoda. Markacija dalje vodi oko 400 m spomenutim šumskom cestom te potom skreće desno (prema istoku) na planinarsku stazu kojom, nakon oko 550 m, stižemo do ruševina burga.

Lobor na planinarskoj karti (Oruxmaps) s ucrtanim mjestom za parkiranje ispod burga. Put je
označen prvo kao isprekidana crna crta, a potom crvena kad skreće desno.

Putokaz na skretanju sa šumskog
puta na stazu

Pogled sa staze na jarak (lijevo) i glavni dio burga (desno) 

Lobor nikad nije bio velik burg. Iako se sastoji od dva dijela, što bi moglo navesti na pomisao kako se radi o većoj utvrdi, jedan je od najmanjih burgova ne samo na Ivanščici, već i u cijelom Zagorju. Stari prilazni put (danas markiran kao put od burga prema Oštrcu i vrhu Ivanščice, ili obrnuto) dolazio je hrptom brijega iz smjera sjeveroistoka.

Put prema Oštrcu i potok 
Velika Reka

Prilazni put po hrptu

Pristup burgu branio je dubok jarak preko kojeg se vjerojatno prelazilo pomoću pokretnog mosta. No, jarak je prilično širok pa pokretni most zasigurno nije mogao doseći s jedne na drugu stranu. Zbog toga je vjerojatno postojala neka vrst drvene platforme/rampe do otprilike sredine jarka na koju se potom, s predutvrde tj. barbakana, spuštao most. Barbakan je inače vanjski dio utvrde koji je nadzirao prilazni put, dodatno utvrđivao najpristupačniju stranu i branio ulaz, a često je bio odvojen od glavnog dijela. 

 

Pogled na jarak s današnjeg prilaznog puta

Jarak, pogled odozgora

Jarak

Na Loboru su neznatni ostaci barbakana vidljivi na samom rubu hrpta uz jarak, a vjerojatno se radi o podzidu nekadašnje kule. Današnji se put spušta u jarak i onda penje na drugu stranu. 

Neznatni ostaci barbakana

Položaj barbakana (s "unutrašnje" strane)

S obzirom na nedostatak kamene građe na potezu hrpta od barbakana do glavnog dijela burga čini se da oni nisu bili povezani zidom, no možda je umjesto njega postojala palisada (drvena ograda od, često na vrhu zašiljenih, kolaca).

Put po hrptu između jarka i burga
(pogled od burga prema jarku)

Pogled na glavni dio burga s prilaznog puta nakon jarka

Nakon jarka put nastavlja hrptom do mjesta gdje mu, s desna, prilazi današnji put iz Lobora (s makadamske ceste opisane na početku posta) i gdje je postavljena info tabla. Tekst i dizajn table planinarskom društvu Pusti Lobor donirala je naša udruga Arx Novum (ovaj je post produžena verzija teksta s table, a dizajn potpisuje kolegica Kristina).

Križanje puteva i info tabla

Pred nama, na najvišoj točki brijega, stoji nekad dobro utvrđena jezgra tj. glavni dio burga. U neposrednoj je blizini bio podignut prvi polukružni bedem koji je zatvarao jezgru sa sjevera i sjeveroistoka. Iza njega se nalazio još jedan polukružni zid koji je zatvarao prostor ispred palasa formirajući manje unutrašnje dvorište. Oba su zida, između kojih se nalazio prazan prostor nepoznate namjene, danas sačuvana samo u temeljima. 

Temelji polukružnog zida ispred palasa, a prvi polukružni zid se 
vjerojatno vezao na sjeverni zid palasa (na slici desno)

Temelji polukružnog zida ispred
palasa (linija mahovine)

Glavni dio burga građen je od nepravilno složenog kamena lomljenca uz obilnu upotrebu morta, a u strukturi zidova primjetna je i određena količina male srednjovjekovne opeke. 

Vanjsko lice južnog zida palasa - u strukturi zida prisutne
su opeke, a vidljivi su i ostaci morta/žbuke

Na jugozapadnom, najsigurnijem dijelu platoa nalazio se dvokatni palas, podijeljen na sjeverni i južni dio, koji je ujedno i najbolje očuvani dio burga. 

Pogled na palas iz dvorišta (lijevo južni dio, desno sjeverni)

Jugozapadni dio burga s ostacima palasa

Pogled na ostatke palasa iz dvorišta

Na dvorišnom zidu južnog dijela sačuvan je, u visini prvog kata, dio dovratnika što ukazuje na to da se gornjim katovima pristupalo preko drvenog trijema. Sačuvani su i ostaci dovratnika na katu pregradnog zida između dva dijela palasa. 

Dovratnik na dvorišnom zidu

Ostatak dovratnika na pregradnom zidu palasa

Na dvorišnoj strani južnog dijela palasa, odmah do vrata, nalazi se polukružni prozor naknadno zatvoren nekvalitetno izvedenim zidom koji, “srećom”, nije odolio zubu vremena. Na južnom zidu palasa, u visini drugog kata, vidljivi su ostaci prozora s gotičkom klupicom. 

Polukružni prozor

Prozor s gotičkom klupicom

Jugoistočni kut palasa s 2 prozora

Ostaci žbuke na unutrašnjim i vanjskim zidovima palasa pokazuju nam da su oni bili ožbukani. Vanjska lica zidova žbukala su se najčešće grubom žbukom od oštrog pijeska, prvenstveno zbog zaštite od atmosferilija, dok je žbuka unutrašnjih zidova bila finija. No danas se općenito na burgovima sačuvalo jako malo tragova žbuke što je stvorilo pogrešno mišljenje da su njihovi zidovi bili neožbukani.  

Sjeverni zid palasa (unutrašnja strana) s ostacima žbuke

Pregradni zid palasa s ostacima žbuke

U jugoistočnom dijelu jezgre, tik uz južni zid palasa, nalaze se ostaci još jednog zida/objekta? koji se kvalitetom i načinom izrade razlikuje od ostalih (npr. u njemu nema opeke, tj. ona nije uočena u vidljivim ostacima zida). Zid u osnovi tvori neku vrst polovice pravokutnika, a možemo samo nagađati koja je bila namjena i izgled objekta na ovom mjestu. 

Južni zid palasa (lijevo) i zid objekta? pored njega

Zid objekta? nepoznate namjene

S obzirom na to da je burg bio u upotrebi sve do 17. st. sve je njegove zidane strukture vrlo teško datirati. Keglevići, vlasnici posjeda od početka 16. st., na njemu su napravili brojne preinake, a većina ih je vjerojatno izvedena u doba turske opasnosti. Gotovo svi ostaci zidova bi se najvjerojatnije trebali datirati u kasni srednji vijek. Starijoj, kasnoj romaničkoj(?) te gotičkoj fazi bi se, teoretski, mogao pripisati sjeverni dio palasa s obzirom na strukturu zida koja se razlikuje od ostalih dijelova – lomljenci su ovdje posloženi u pravilne redove s obilnom upotrebom morta. Romanici možda pripada i spomenuti prozor palasa s polukružnim završetkom, iako bi mogao pripadati i razdoblju ranog baroka. 

Sjeverni zid palasa, vanjsko lice

Sjeverni zid palasa, unutrašnje lice

SI ugao palasa

O najstarijoj povijesti Lobora nema mnogo podataka. Prvi spomen Lobora, kao posjeda (possesio Lobur), nalazimo u ispravi Bele IV. iz 1244. godine. Zbog počinjenih ubojstava, među kojima je i okrutno ubojstvo sina bana Ochuza “čija je smrt rastužila cijelo kraljevstvo“, kralj oduzima Lobor stanovitom Puchyni, zajedno s Velikom, Klenovnikom i Zlogonjem, te ga predaje varaždinskom županu Mihajlu koji se istaknuo u ratu s Mongolima. Burg (castrum) Lobor se prvi puta spominje 1259. godine kada kraljica Marija daruje Puchyninom sinu posjed Dubovac u požeškoj županiji kao odštetu za oduzeta dobra. Iz navedene isprave može se pretpostaviti da je burg sagradio upravo župan Mihajlo i to između 1244. godine kad je posjed dobio i 1259. godine kad je izdana isprava (... possessionem Pucyna filii Vrban Lobor uocatam cum castro in eadem constructo comiti Michaeli… - posjed Pucyne, sina Vrbanovog, zvan Lobor s burgom (u njemu) sagrađenim od župana Mihajla).  

Jugozapadni dio burga s ostacima palasa

Južni dio palasa, pogled sa zapada

Južni zid burga i temelji pravokutnog objekta(?) lijevo

Uvriježeno je mišljenje da je početkom 14. st. vlasnik Lobora bio zloglasni Tomo Crni (Thomas dictus Niger)*, no novija historiografska istraživanja ne potvrđuju ovaj podatak kojeg je prvi iznio Emilij Laszowski u članku “Grad Lobor“ (Zagreb 1905.). Ako Tomo Crni nije bio vlasnik Lobora, imamo razdoblje od stotinjak godina za koje nema podataka o vlasnicima. No, prema novijim se istraživanjima također može pretpostaviti da je Lobor, nakon Mihajlove smrti, preuzela hrvatsko-ugarska obitelj Gising (Güssing) njemačkog porijekla koja je krajem 13. st. stekla posjede u Hrvatskoj, između ostalog i u Hrvatskom Zagorju.** Krajem 14. stoljeća posjed je u rukama kralja Žigmunda Luksemburškog koji ga 1399. godine poklanja grofovima Celjskim, tj. Hermanu II. Celjskom, zajedno s cijelom Zagorskom županijom. Nakon izumrća Celjskih 1456. godine, mijenjaju se gospodari Lobora: ban Ivan (Jan) Vitovac, Ivaniš Korvin (sin kralja Matije Korvina), Franjo Berislavić… (mislim da stvarno nema smisla u detalje nabrajati sve godine i vlasnike i načine prijenosa vlasništva jer ih je previše 😅). 1525. godine posjed dolazi u ruke velikaške obitelji Keglević koja ga drži sve do 1905. godine kad Oskar Keglević prodaje cijelo imanje i seli u inozemstvo. Sam burg je napušten početkom 17. st. nakon gradnje baroknog dvorca u nizini južno od mjesta Lobora (Lobor-grad, danas Dom za odrasle osobe) te se u narodu odavno naziva Pustim Loborom.  

Lobor (i Oštrc) na austrougarskoj vojnoj karti (prva vojna izmjera, 1764.-1784.)

*Dr.sc. K. Regan u svojoj knjizi “Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja” navodi da Tomo Crni nije bio vlasnik Lobora. Naime, Tomo se u izvorima (bar onim dostupnim u Codex Diplomaticus - Diplomatičkom zborniku) spominje samo jednom i to kao osoba kojoj su Ivanovci 1304. godine darovali posjed Ponikve pa se postavlja pitanje otkud Emiliju Laszowskom podatak da je Tomo bio u posjedu Lobora (op.cit. str. 216). Pregledom svezaka CD zaključila sam da je zaista tako. Navedenom ispravom Tomi i njegovim nasljednicima dodijeljen je posjed Poningui (Ponikve na sjevernoj strani Ivanščice) uz uvjet da budu vjerni redu Ivanovaca i posjed uredno održavaju, dok o Loboru nema spomena. No, ako Tomo nije bio vlasnik Lobora, onda u vodu padaju sve priče i legende. Lobor gubi onaj svoj čar koji mu je davao upravo lik Tome Crnog, mnogima poznat iz romana Marije Jurić Zagorke "Plameni inkvizitori". Sigurna sam da je upravo Zagorkin roman potaknuo brojne znatiželjnike na obilazak Lobora. Što se mene tiče, želim razmišljati znanstveno, no ipak sam i ja odrasla na Zagorki... 😁 A uostalom, narodne priče ne rastu na vrbi… 😊I sigurno je legenda starija od članka Laszowkog u kojem se Tomo (vjerojatno prvi put u stručnoj literaturi) navodi kao vlasnik Lobora. Pretpostavit ćemo da je Laszowski čuo priču o Tomi te je, proučavajući povijesne dokumente i našavši taj jedan gdje se spominje Thomas Niger, zaključio kako je upravo taj Thomas ozloglašeni Tomo Crni iz legende o Loboru i, samim time, vlasnik posjeda i burga Lobora. Stoga, makar ispala “naivka” koja vjeruje legendama, dok se jasnim dokazima ne dokaže suprotno, svi mi poklonici Zagorke ćemo reći da Tomo jest bio vlasnik Lobora. Jer bez Tome Lobor nije "Lobor", a ni Tomo nije Tomo Crni Loborski, i nadamo se da će njegov lik i dalje privlačiti posjetitelje čime ruševine ovog malog burga nikad neće biti zaboravljene (eh... da mi je i malo "pročeprkat" po njima.... 😉😊 )  

**K. Regan “Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja”, str. 216 . 

LEGENDE O LOBORU

Legenda o Tomi Crnom: 

Najpoznatija legenda o Loboru ozloglašenog Tomu Crnog pamti kao muškarca srednjeg rasta i širokih ramena, tamne puti i crne kose koji je izgledao kao da je u srodstvu s vukodlacima. Bio je okrutan, a posebno se predavao tjelesnim užicima te je podjednako otimao seljanke, sluškinje i plemkinje i odvodio ih u svoj burg gdje bi s njima okrutno postupao. Jednom je poželio oteti lijepu Katicu Babonić, kćer vlasnika obližnjeg Belca, dok je mladog plemića Vladimira Zmajića, koji se u Katicu zagledao, odlučio pogubiti. Sa svojim je ortakom Josom Haramićem dogovorio da Joso dovede Zmajića u goste u Lobor, no oni nikako nisu dolazili pa je Tomo sam otišao obaviti oba posla. Katicu je uspio oteti, no njegov mu je sluga Petar osujetio drugi dio plana pomogavši Zmajiću pobjeći. Petar je kasnije pomogao Zmajiću i njegovom ujaku provaliti u burg gdje su ubili Tomu i Josu Haramića te oslobodili Katicu koja se potom udala za Zmajića. To je bila Petrova osveta Crnom Tomi jer je ovaj oteo njegovu djevojku Maricu iz Zlatara koja se potom bacila s kule loborske da ne bi postala Tomina ljubavnica. Legenda o Tomi bila je inspiracija Mariji Jurić Zagorki za lik viteza-otimača Tome Crnog, jednog od glavnih muških likova u romanu “Plameni Inkvizitori“ u kojem su okosnica radnje brat i sestra, knezovi Okićki, te zbivanja u Hrvatskoj krajem 13. st. u doba posljednjih Arpadovića, Stjepana II. i Ladislava IV. Kumanca. 

Legenda o Turcima pod Loborom: 

Priča kaže da su Turci opsjedali Lobor sedam godina. Za to su vrijeme branitelji pojeli svu hranu i ostala im je samo jedna junica i nešto pšenice. Kad su vidjeli da će umrijeti od gladi, napunili su želudac junice pšenicom te su ju spustili sa zidina Turcima. Kad su Turci junicu rasporili i ugledali pšenicu u želucu zaključiše: "Sedam godina već čekamo, nećemo ništa dočekati kad blago hrane pšenicom." Potom su odustali od daljnje opsade i otišli te se Lobor oslobodio.  

I za kraj još par "nevezanih" fotki 😊

pogled na sjeverni dio palasa i temelje polukružnog zida (ispod zemlje)

sjeverni dio palasa, pogled sa sjeveroistoka

jugoistočni kut palasa, pogled sa zapada

južni dio burga

profilirani kamen

profilirani kamen (dio dovratnika ili doprozornika)

IZDVOJENA LITERATURA:

1. E. LASZOWSKI: Grad Lobor, Prosvjeta br. 20, Zagreb 1905. 

2. G. SZABO: Spomenici kotara Krapina i Zlatar, VHAD N.S. XIII, Zagreb 1914. 

3. G. SZABO: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.

4. K. REGAN: Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja, Donja Stubica, 2017. 

Bye-bye 😊

Strazeman, zaboravljen i zanemaren burg na Papuku

Stražeman - malen, slabo poznat i totalno zanemaren burg na južnom Papuku koji je ostao u zapećku pored svoje puno veće i bolje očuvane "braće" i susjeda Velike i Kamengrada. Tome je pridonijelo i to što se od njega gotovo ništa nije sačuvalo. Navodno je kamen s utvrde iskorišten za gradnju dvorca grofova Jankovića u selu Stražemanu (ili možda kurije biskupa Franje Thauszyja u Biškupcima). A da stvar bude gora, dvorac je pak zapaljen i porušen 1918. godine.

dvorac Janković u Stražemanu

Burg je bio podignut na izrazito šiljastom brdu, visine 584 m, između potoka Radovanke na istoku i Stražemanke na zapadu. Brdo doslovno "strši" u odnosu na okolni teren pa bi mogli reći kako je čudno što i ova lokacija nema naziv Oštrc već se prikladno zove Grad. Ponekad se zaista pitam kako su pobogu u ono doba "vukli" kamenje na takve čuke.... teško se na njega popeti i noseći sam sebe, a kamoli još s nekakvim teretom (materijalom). I kamenjem... (i ja zaboravim slikat položaj 😭😭😭 )

pogled sa Stražemana prema sjeveru

Najjednostavniji (i vjerojatno najlakši) prilaz burgu je iz sela Biškupci u kojem se, s ceste za Veliku (ili iz Velike, ovisno s koje strane se dolazi), skrene prema sjeveru za selo Doljanci. Na kraju sela počinje dosta dobar makadam kojim treba ići do skretanja desno na nešto lošiji makadam, no i dalje prohodan za većinu automobila (od skretanja s glavne ceste do ovog skretanja ima oko 4.5 km). Nakon skretanja slijede dvije serpentine (jedna na desno, jedna na lijevo) i ubrzo nakon njih, s desne/južne strane ceste, počinje put prema burgu (od skretanja do početka puta ima malo manje od 500 m). Put je zapravo šumska cesta (nije prohodna za automobile) i jednostavan je za orijentaciju iako nema markacija. No, na samom početku treba paziti – bolja cesta nastavlja ravno dok put prema Stražemanu, nakon otprilike 30-40 m, skreće lijevo – mi smo promašili (automatski čovjek prati bolji put), ali smo primijetili nakon stotinjak metara i vratili se 😊. Put potom ide stalno ravno i strmo uzbrdo te se, za malo manje od 1 km, križa sa šumskom cestom koja dolazi iz smjera potoka Radovanke. 

početak puta

prvi dio puta u gornjem dijelu

Ovdje prvi puta nailazimo na markacije. Na križanju treba skrenuti desno i pratiti markacije još 400-tinjak metara do burga. 

prve markacije na putu

Pri završnom usponu na glavicu brijega treba biti oprezan jer je put izrazito strm, a osipava se, pa se može lako poskliznuti i ozlijediti.

završni dio uspona

pred samim vrhom

pogled unazad ... strmo 😧

Stari prilazni put je sigurno dolazio istim pravcem kao i danas jer je to jedina pristupačna strana. Na habsburškoj vojnoj karti iz 18. st. (1st military survey, 1781-1783) ucrtana je cesta koja uz potok Radovanku ide prema sjeveru te se na hrptu Papuka (ispod Ivačke glave) račva na istok i zapad te ide dalje prema Drenovcu i Voćinu. Ona je vrlo vjerojatno postojala i u doba kad je burg bio u funkciji, a od nje se odvajao put koji je vodio do utvrde.

Stražeman na karti iz 18. st.

O izgledu Stražemana danas nemamo nikakvih podataka. Od njega su se sačuvali samo skromni ostaci zidova. Ono što možemo zaključit iz situacije na terenu također nije mnogo. 
Popevši se puteljkom na vrh brda, dolazi se na omanji plato dimenzija oko 14 m u smjeru SI-JZ te oko 29 m u smjeru SZ-JI (izračun pomoću alata na stranici geoportal.dgu.hr, a odnosi se na  vršno područje omeđeno izohipsom).

položaj burga na Hrvatskoj osnovnoj karti - izvor geoportal.dgu.hr
(crveno je označen put kojim smo išli)

vršni plato - položaj kule

Ovdje se, izgleda, nalazila četverokutna (ulazna/branič) kula od koje se sačuvalo samo nešto zidova na zapadnoj strani. 

najbolje sačuvani dio zida na zapadnoj strani

najbolje sačuvani dio zida na zapadnoj strani

zapadni zid - detalj

zapadni zid - detalj

ostatak zida na SZ

Vrlo slabi tragovi urušenog građevnog materijala vidljivi su i na južnoj strani, dok su na sjeveru manje prisutni. Uz istočnu stranu se nisam provukla, no moj “supatnik” u veranju jest i on kaže da na toj strani nema ostataka zidova, već je prisutno samo urušeno kamenje. 
Također se čini da je današnji vršni dio platoa zapravo vrh urušenog građevnog materijala pomiješanog s višestoljetnim nanosom humusa. Iliti doima se kao da se kula, ili bar jedan njezin dio, urušila "sama u sebe" stvorivši tako novi humak/vrh brijega koji je viši u odnosu na drugi plato. U tom bi slučaju vidljivi ostaci zidova vjerojatno pripadali prizemnoj etaži te bi međusobni (visinski) odnos dva platoa bio realniji.  

ostaci zida na jugu

ostaci zida na jugu

Dimenzije kule nisu nam poznate, no naravno nije mogla biti veća od površine samog platoa. S obzirom na ostatke (i urušenja) zidova, očito se protezala od jednog do drugog ruba (istočnog i zapadnog). Dakle, pretpostavit ćemo da je, u smjeru SI-JZ, bila široka oko 14 m, a ako je suditi prema drugim četverokutnim kulama iz tog doba, sve stranice su vjerojatno bile više-manje istih dimenzija. Stoga je vjerojatno zauzimala južni dio platoa s nešto slobodnog prostora na sjeveru. Kako su bili izvedeni prilaz kuli i ulaz, možemo samo nagađati. Jarka nije bilo jer ga nema gdje ni biti. Samim time nije moglo biti niti pokretnog mosta jer se nije imao na što spuštati. Ulaz je vjerojatno standardno bio izdignut nad okolišem te se nalazio na 1. katu, a pristup je mogao biti izveden pomoću drvene rampe ili stepenica. 

presjek branič kule (G. Szabo: Sredovječni gradovi
u Hrvatskoj i Slavoniji)

Blankenstein u Njemačkoj:
branič-kula (Berchfrit), rekonstrukcija
 (Z. Horvat:  Branič-kule na burgovima kontinentalne Hrvatske
od 13. do 15. stoljeća)  

O visini je bolje ništa govoriti jer je sve ovo do sad moje čisto razmišljanje "na glas", pa treba negdje podvući crtu u iznošenju pretpostavki. Ali!!!! trenutno sam baš raspoložena za nagađenje i matematiku 😁
Kako sam već spomenula u postu o Tuščaku, Zorislav Horvat u svom članku “Branič kule u burgovima 13.-15. st.” navodi da je uobičajeni pretpostavljeni odnos širine i visine branič kula 2:3 pa onda jednostavnom matematikom dolazimo do moguće visine kule od oko 20 m (14 : 2 = 7 x 3 = 21) što bi značilo da je mogla imati prizemlje, 4 kata i krov/potkrovlje? (ako računamo da je prosječna visina kata oko 3.5 m). 
S južne strane kule, tj. platoa, nalazi se jarak (koji doduše možda samo danas podsjeća na jarak, a možda je zaista bio dodatni način utvrđivanja drugog dijela burga), a nakon njega je drugi plato, niže nadmorske visine u odnosu na prvi. 

"branič kula" desno, "palas" lijevo i jarak između (pogled s JI)

"branič kula" lijevo, "palas" desno i jarak između (pogled s JZ)

"branič kula", pogled s juga (iz zapadnog dijela jarka)

Ovaj je dio burga najzaštićeniji i nalazi se na posve nepristupačnoj strani pa možemo prepostaviti kako su ovdje bile stambene prostorije (palas?) te da su dva objekta bila povezana drvenim mostom, bilo fiksnim ili pokretnim (a ako posve pustimo mašti na volju, mogla su biti i oba - dio jarka bliže kuli je mogao biti premošćen fiksnim mostom na koji bi se s "palasa" spuštao drugi dio čime bi se postigla dodatna sigurnost za stanovnike utvrde). Malo me podsjeća na situaciju u Krapini (slika dolje), ali u puno jednostavnijem i skromnijem obliku. 

Krapina, shematski prikaz stanja burga 13.-14.st. (Z.Horvat: Ulazi u burgove 12.-15.stoljeća)

Od "palasa" se sačuvalo još manje nego od kule. Samo sporadični tragovi sitnog kamena lomljenca i morta pokazuju kako je ovdje stajala neka građevina. Ovaj plato pak ima izgled "krnjeg" trokuta širine oko 22 m uz jarak te 5 m na najužem, južnom dijelu dok mu dužina iznosi oko 40 m. S obzirom na gotovo nepostojeće ostatke zidova, ne mogu čak niti pretpostaviti je li objekt bio pravilnog četverokutnog oblika ili je pratio konfiguraciju tla.... sve je moguće (iako u mislima više naginjem drugoj opciji - također na osnovu sličnih situacija kod drugih burgova).

skromni ostaci istočnog (pod)zida "palasa"

Na kraju cijelog ovog maštanja o izgledu burga još jednom napominjem da je sve navedeno samo moje razmišljanje i pretpostavka te se nikako ne smije uzeti "zdravo za gotovo" iliti kao činjenica. Nikako ne želim ući u klub onih koji na osnovu ničega sa sigurnošću tvrde kako je nešto izgledalo i "prodaju" pretpostavke pod činjenice. 😉

pogled prema sjeveroistoku (Papuk)

Nažalost, i odlomak o povijesti možemo započeti s "O povijesti Stražemana nemamo mnogo podataka”. A što reći kad ih nema baš. Dok se sam toponim relativno često spominje, o burgu nema gotovo nikakvih informacija.
Naselje i posjed Stražeman u prošlosti su nosili naziv Stražemlje. Smatra se da je to, prije svega, bilo ime potoka Stražemanke te da je kasnije prešlo na naselje uz njega, a potom i na šire područje koje se nazivalo Postražemlje. Također se pretpostavlja da je naselje starije od utvrde nad njim. Samim time ne bi bilo točno etimologijsko objašnjenje kako je utvrda, kao “straža”, dala ime naselju. Dok je Stražemlje bio srednjovjekovni oblik imena mađarskog porijekla, odmah po turskom osvajanju sufiks -mlje je zamijenjen turskim -man te je novi oblik Stražeman ostao u upotrebi do danas.

pogled prema zapadu

U 14. st., u popisima ubiranja Papine desetine 1332., 1334. i 1335., spominje se župa sv. Mihajla u Stražemlju (Strasoniia, Strazelme, Strazembla). Ako je župa tad već postojala, sama crkva je vjerojatno (dosta) starija. Postojanje župe ukazuje da se radilo o važnijem/većem naselju, a tome u prilog govori i plemićka obitelj s pridjevom Stražemanski (de Ztrasemlya). Župna crkva je porušena za vrijeme turske okupacije. 
Stražemlje kao naselje/posjed se prvi puta spominje 1378. u parnici oko posjeda Predišinac nedaleko Pleternice. Krajem 14. st. i tijekom 15. st. se više puta spominju plemići Stražemanski među kojima se ističe Marko, povjerenik i bilježnik palatina Nikole Gorjanskog (početak 15. st.). Najvažniji član obitelji bio je Juraj, ban Srebreničke (1494./95.) i Jajačke banovine (1505.-1510.), a kasnije kapetan i vojskovođa na dijelu bosanske granice prema Osmanskom carstvu. U to se doba prvi i jedini puta, prije turske okupacije, spominje i sam burg u listini iz 1503. kao castrum Ztrasemle u vlasništvu obitelji Stražemanskih.

pogled prema jugozapadu

Stražeman je vjerojatno pao u turske ruke u razdoblju između pada Požege i pada Kamengrada (1537.-1539.), no o tome, kao ni o njegovoj kasnijoj sudbini, nema nikakvih podataka. Poznato je samo da su stanovnici stražemanske varoši bili dužni, kao zidari i tesari, održavati Kamengrad dok su drugi radili kao klesari topovskih kugli za tvrđave sandžaka Požega te su stoga bili oslobođeni plaćanja poreza. Najraniji popis iz razdoblja nakon oslobođenja od Turaka, iz 1698., spominje ruševine u dobrom stanju (rudera bona arcis Sztraseman) dok se u popisu iz 1702. spominje kao zidana utvrda na brdu zvanom Stražeman, ali posve razrušena (totaliter dirruta).

pogled prema jugoistoku

I na kraju ovog povijesnog pregleda, opet ostajem(o) s hrpom pitanja i nelogičnosti. Znači, ako dobro tumačim(o) navode u literaturi, naselje, župa i plemići Stražemanski postoje u 14. st., ali ne i utvrda. U tom slučaju imam nekoliko pitanja (uz određenu dozu humora 😉 ) ... 
-kao prvo, zašto je obitelj Stražemanskih uzela naziv po posjedu na kojem se nalaze varoš i crkva ako oni sami na tom istom posjedu nisu imali neko sjedište? 
-vezano za gornju stavku – gdje su ti plemići boravili? U kući (da ne kažem kućerku) u varoši/selu s "običnim" pukom? (aha, mo'š mislit) 
-ako je utvrda izgrađena tek u 15. st., ili bolje reći krajem 15. st., onda su graditelji odabrali vraški KRIVO mjesto jer je na toj čuki utvrda izložena vatrenom oružju k'o glineni golub puški. Položaj na kojem se Stražeman nalazi je toliko tipično gotički (postmongolski) da bode u oko koliko je "školski” primjer biranja položaja nakon provale Mongola (visoki, nepristupačni položaji s odličnim nadzorom nad okolnim područjem). Naravno, to ne znači da je morao biti sagrađen odmah nakon iste iliti sredinom 13. st., no mislim da bi se moglo reći kako je vjerojatno postojao u 14. st. kada se spominju i župa i naselje i obitelj Stražemanskih. To što se u izvorima burg ne spominje ne znači apsolutno ništa. Eto, da se opet vratim na već spomenuti Tuščak o kojem u izvorima ne nalazimo niti jednog jedinog slova, ne znamo ni kako se zvao niti išta. I što, nije postojao zbog toga? A eno ga, stoje mu ostaci tamo na Žumberku i danas. I arheološka istraživanja su pokazala da je sagrađen u 13. st. Dakle, temeljiti neka saznanja samo na povijesnim ispravama, od kojih je dobar dio falsifikat, dobar dio je nestao, a ono što je ostalo pokazuje nam samo dijelić povijesti, je u potpunosti i u najmanju ruku … besmisleno. Ok, besmisleno je i tvrditi bez dokaza da je nešto starije (ili mlađe) nego što se smatra… ali, gledajmo logički… 
-imamo župnu crkvu 
-imamo naselje i posjed koji očito ima i određenu površinu, a i važnost (inače ne bi tu bila župa i ne bi neka obitelj uzela pridjevak po njemu) 
-imamo spomenutu obitelj koja ima i svojevrsni ugled na dvoru, dakle nisu neki tamo beznačajni plemići (a i da jesu, i takvi moraju imati neko svoje "uporište”) 
-imamo određene sličnosti između Stražemana i drugih burgova iz predturskog tj. postmongolskog razdoblja (cca 14. st.) – položaj, koncepcija i izgled burga itd…. 
… kad sve to zbrojimo, što je vjerojatnije i logičnije? Da je burg sagrađen tek negdje krajem 15. st. na istaknutom položaju na kojem glumi nepokretnu metu tada već rasprostranjenom vatrenom oružju (da citiram komentar - na fotku položaja (s interneta) - prijateljice i kolegice arheologa: “pa tu čuku i slijepac nacilja!”) ili da je, kao sjedište manje plemićke obitelji, sagrađen negdje u 14. st. (tko zna, možda i ranije), no o tome se do danas nije sačuvalo nikakvih zapisa… 
Eto, zaključak o tome prepuštam čitateljima. 😊 A hoćemo li ikada saznati istinu, tko zna… s obzirom na stanje u našoj dragoj Hrvatskoj, vjerojatno nećemo nikad jer se nikad neće naći sredstava za provesti bar neka manja istraživanja na ovako “beznačajnom” lokalitetu…

I za kraj još koja "nevezana" fotka 😊

Planinarski štapovi, pri završnom usponu (i silasku),
zlata vrijede 😁

putem ima mnogo iznimno velikih, starih izvaljenih stabala

IZDVOJENA LITERATURA:

1. Stanko Andrić, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (drugi dio), Scrinia Slavonica 9 (2009), str. 57-98.