Kulturna Patrola by Chippewa: Pusti Lobor

Posred guste zagorske šume, na vrhu brijega, sunča se Lobor grad. Dvije četverokutne kule blistaju na suncu, čvrste zidine dvorca zastiru visoke omorike. Trijemovi u prizemlju i prvom katu su pusti. Dolje, u četverokutnom dvorištu, tiho je. Mala vrata u kamenitoj ogradi dvorca su otvorena. Na njih se naslonio četovođa, mrki i pristari Kozak pa gleda dolje u šumu. Drugi četovođa Blaž prolazi dvorištem i približi se k njemu:

- Gdje je gospodar?

- Vidi ga dolje, leži u mahovini.

- Čudno. Što će biti iz toga? Tri je dana već kneginjica ovdje. Mislio sam - plivat će u radosti kad je dovede.

- A pliva u čemeru.

- S tobom on uvijek razgovara o svemu. Zar ti ništa ne kazuje?

- Ni riječi. A što radi ona gore?

- Šuti otkako joj je Agata rekla da ja ni za kakve novce neću izdati svojeg gospodara, niti je ne gleda. Zabranio sam ženi da joj dade bodež. Samo bih htio znati što je zapravo s njima dvoje. On je blijed, mrk, ne jede, ne spava, sve to nije bez đavolske moći. Zašto ga ti ne pitaš?

- Ne usuđujem se. Grub je kao što nije bio nikad.

- A znaš li da će danas pod noć sajmari iz Varaždina? Zar ćemo ih pustiti?

- E, vidiš, to je dobro. Idem k njemu da mu to spomenem - Kozak obriše znoj i siđe dolje u šumu.. Pod gustim krošnjama leži Tomo. ...

(Marija Jurić Zagorka, Plameni Inkvizitori)

Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA, Lobor 1888.

Iznad srednjovjekovnog puta kroz dolinu potoka Reke, na najzapadnijim južnim obroncima Ivanščice, smjestio se burg (Pusti) Lobor, čuvar tog starog prijelaza preko planine, kao i puta od Lobora prema današnjem Golubovcu te dalje prema Lepoglavi. Podignut je na 520 m visokom strmom i izduženom brijegu kojeg dubok usjek dijeli od susjednog brežuljka. Položaj je teško pristupačan s južne i zapadne strane, dok je s istočne posve nemoguć zbog okomitih stijena tako da je prilazni put bio na sjeveru, točnije sjeveroistoku.

Lobor 1912. (foto Gjuro Szabo)

Položaj Lobora iz zraka (foto Kristina Gwirtzman)

Lobor iz zraka, pogled sa zapada (foto Kristina Gwirtzman)

Današnji markirani put počinje kod objekta Zagorskog vodovoda, 3 km sjeverno od kružnog toka u Loboru. Na zavoju ceste se odvaja makadamski put prema istoku te njime treba poći 460 m do križanja gdje druga šumska cesta ide prema sjeveru. Do ovog je mjesta cesta prohodna za većinu osobnih vozila i ovdje se može parkirati, a prema planinarskom putokazu do burga ima još 30 minuta hoda. Markacija dalje vodi oko 400 m spomenutim šumskom cestom te potom skreće desno (prema istoku) na planinarsku stazu kojom, nakon oko 550 m, stižemo do ruševina burga.

Lobor na planinarskoj karti (Oruxmaps) s ucrtanim mjestom za parkiranje ispod burga. Put je
označen prvo kao isprekidana crna crta, a potom crvena kad skreće desno.

Putokaz na skretanju sa šumskog
puta na stazu

Pogled sa staze na jarak (lijevo) i glavni dio burga (desno)

Lobor nikad nije bio velik burg. Iako se sastoji od dva dijela, što bi moglo navesti na pomisao kako se radi o većoj utvrdi, jedan je od najmanjih burgova ne samo na Ivanščici, već i u cijelom Zagorju. Stari prilazni put (danas markiran kao put od burga prema Oštrcu i vrhu Ivanščice, ili obrnuto) dolazio je hrptom brijega iz smjera sjeveroistoka.

Put prema Oštrcu i potok
Velika Reka

Prilazni put po hrptu

Pristup burgu branio je dubok jarak preko kojeg se vjerojatno prelazilo pomoću pokretnog mosta. No, jarak je prilično širok pa pokretni most zasigurno nije mogao doseći s jedne na drugu stranu. Zbog toga je vjerojatno postojala neka vrst drvene platforme/rampe do otprilike sredine jarka na koju se potom, s predutvrde tj. barbakana, spuštao most. Barbakan je inače vanjski dio utvrde koji je nadzirao prilazni put, dodatno utvrđivao najpristupačniju stranu i branio ulaz, a često je bio odvojen od glavnog dijela.

Pogled na jarak s današnjeg prilaznog puta

Jarak, pogled odozgora

Jarak

Na Loboru su neznatni ostaci barbakana vidljivi na samom rubu hrpta uz jarak, a vjerojatno se radi o podzidu nekadašnje kule. Današnji se put spušta u jarak i onda penje na drugu stranu.

Neznatni ostaci barbakana

Položaj barbakana (s "unutrašnje" strane)

S obzirom na nedostatak kamene građe na potezu hrpta od barbakana do glavnog dijela burga čini se da oni nisu bili povezani zidom, no možda je umjesto njega postojala palisada (drvena ograda od, često na vrhu zašiljenih, kolaca).

Put po hrptu između jarka i burga
(pogled od burga prema jarku)

Pogled na glavni dio burga s prilaznog puta nakon jarka

Nakon jarka put nastavlja hrptom do mjesta gdje mu, s desna, prilazi današnji put iz Lobora (s makadamske ceste opisane na početku posta) i gdje je postavljena info tabla. Tekst i dizajn table planinarskom društvu Pusti Lobor donirala je naša udruga Arx Novum (ovaj je post produžena verzija teksta s table, a dizajn potpisuje kolegica Kristina).

Križanje puteva i info tabla

Pred nama, na najvišoj točki brijega, stoji nekad dobro utvrđena jezgra tj. glavni dio burga. U neposrednoj je blizini bio podignut prvi polukružni bedem koji je zatvarao jezgru sa sjevera i sjeveroistoka. Iza njega se nalazio još jedan polukružni zid koji je zatvarao prostor ispred palasa formirajući manje unutrašnje dvorište. Oba su zida, između kojih se nalazio prazan prostor nepoznate namjene, danas sačuvana samo u temeljima.

Temelji polukružnog zida ispred palasa, a prvi polukružni zid se
vjerojatno vezao na sjeverni zid palasa (na slici desno)

Temelji polukružnog zida ispred
palasa (linija mahovine)

Glavni dio burga građen je od nepravilno složenog kamena lomljenca uz obilnu upotrebu morta, a u strukturi zidova primjetna je i određena količina male srednjovjekovne opeke.

Vanjsko lice južnog zida palasa - u strukturi zida prisutne
su opeke, a vidljivi su i ostaci morta/žbuke

Na jugozapadnom, najsigurnijem dijelu platoa nalazio se dvokatni palas, podijeljen na sjeverni i južni dio, koji je ujedno i najbolje očuvani dio burga.

Pogled na palas iz dvorišta (lijevo južni dio, desno sjeverni)

Jugozapadni dio burga s ostacima palasa

Pogled na ostatke palasa iz dvorišta

Na dvorišnom zidu južnog dijela sačuvan je, u visini prvog kata, dio dovratnika što ukazuje na to da se gornjim katovima pristupalo preko drvenog trijema. Sačuvani su i ostaci dovratnika na katu pregradnog zida između dva dijela palasa.

Dovratnik na dvorišnom zidu

Ostatak dovratnika na pregradnom zidu palasa

Na dvorišnoj strani južnog dijela palasa, odmah do vrata, nalazi se polukružni prozor naknadno zatvoren nekvalitetno izvedenim zidom koji, “srećom”, nije odolio zubu vremena. Na južnom zidu palasa, u visini drugog kata, vidljivi su ostaci prozora s gotičkom klupicom.

Polukružni prozor

Prozor s gotičkom klupicom

Jugoistočni kut palasa s 2 prozora

Ostaci žbuke na unutrašnjim i vanjskim zidovima palasa pokazuju nam da su oni bili ožbukani. Vanjska lica zidova žbukala su se najčešće grubom žbukom od oštrog pijeska, prvenstveno zbog zaštite od atmosferilija, dok je žbuka unutrašnjih zidova bila finija. No danas se općenito na burgovima sačuvalo jako malo tragova žbuke što je stvorilo pogrešno mišljenje da su njihovi zidovi bili neožbukani.

Sjeverni zid palasa (unutrašnja strana) s ostacima žbuke

Pregradni zid palasa s ostacima žbuke

U jugoistočnom dijelu jezgre, tik uz južni zid palasa, nalaze se ostaci još jednog zida/objekta? koji se kvalitetom i načinom izrade razlikuje od ostalih (npr. u njemu nema opeke, tj. ona nije uočena u vidljivim ostacima zida). Zid u osnovi tvori neku vrst polovice pravokutnika, a možemo samo nagađati koja je bila namjena i izgled objekta na ovom mjestu.

Južni zid palasa (lijevo) i zid objekta? pored njega

Zid objekta? nepoznate namjene

S obzirom na to da je burg bio u upotrebi sve do 17. st. sve je njegove zidane strukture vrlo teško datirati. Keglevići, vlasnici posjeda od početka 16. st., na njemu su napravili brojne preinake, a većina ih je vjerojatno izvedena u doba turske opasnosti. Gotovo svi ostaci zidova bi se najvjerojatnije trebali datirati u kasni srednji vijek. Starijoj, kasnoj romaničkoj(?) te gotičkoj fazi bi se, teoretski, mogao pripisati sjeverni dio palasa s obzirom na strukturu zida koja se razlikuje od ostalih dijelova – lomljenci su ovdje posloženi u pravilne redove s obilnom upotrebom morta. Romanici možda pripada i spomenuti prozor palasa s polukružnim završetkom, iako bi mogao pripadati i razdoblju ranog baroka.

Sjeverni zid palasa, vanjsko lice

Sjeverni zid palasa, unutrašnje lice

SI ugao palasa

O najstarijoj povijesti Lobora nema mnogo podataka. Prvi spomen Lobora, kao posjeda (possesio Lobur), nalazimo u ispravi Bele IV. iz 1244. godine. Zbog počinjenih ubojstava, među kojima je i okrutno ubojstvo sina bana Ochuza “čija je smrt rastužila cijelo kraljevstvo“, kralj oduzima Lobor stanovitom Puchyni, zajedno s Velikom, Klenovnikom i Zlogonjem, te ga predaje varaždinskom županu Mihajlu koji se istaknuo u ratu s Mongolima. Burg (castrum) Lobor se prvi puta spominje 1259. godine kada kraljica Marija daruje Puchyninom sinu posjed Dubovac u požeškoj županiji kao odštetu za oduzeta dobra. Iz navedene isprave može se pretpostaviti da je burg sagradio upravo župan Mihajlo i to između 1244. godine kad je posjed dobio i 1259. godine kad je izdana isprava (... possessionem Pucyna filii Vrban Lobor uocatam cum castro in eadem constructo comiti Michaeli… - posjed Pucyne, sina Vrbanovog, zvan Lobor s burgom (u njemu) sagrađenim od župana Mihajla).

Jugozapadni dio burga s ostacima palasa

Južni dio palasa, pogled sa zapada

Južni zid burga i temelji pravokutnog objekta(?) lijevo

Uvriježeno je mišljenje da je početkom 14. st. vlasnik Lobora bio zloglasni Tomo Crni (Thomas dictus Niger)*, no novija historiografska istraživanja ne potvrđuju ovaj podatak kojeg je prvi iznio Emilij Laszowski u članku “Grad Lobor“ (Zagreb 1905.). Ako Tomo Crni nije bio vlasnik Lobora, imamo razdoblje od stotinjak godina za koje nema podataka o vlasnicima. No, prema novijim se istraživanjima također može pretpostaviti da je Lobor, nakon Mihajlove smrti, preuzela hrvatsko-ugarska obitelj Gising (Güssing) njemačkog porijekla koja je krajem 13. st. stekla posjede u Hrvatskoj, između ostalog i u Hrvatskom Zagorju.** Krajem 14. stoljeća posjed je u rukama kralja Žigmunda Luksemburškog koji ga 1399. godine poklanja grofovima Celjskim, tj. Hermanu II. Celjskom, zajedno s cijelom Zagorskom županijom. Nakon izumrća Celjskih 1456. godine, mijenjaju se gospodari Lobora: ban Ivan (Jan) Vitovac, Ivaniš Korvin (sin kralja Matije Korvina), Franjo Berislavić… (mislim da stvarno nema smisla u detalje nabrajati sve godine i vlasnike i načine prijenosa vlasništva jer ih je previše 😅). 1525. godine posjed dolazi u ruke velikaške obitelji Keglević koja ga drži sve do 1905. godine kad Oskar Keglević prodaje cijelo imanje i seli u inozemstvo. Sam burg je napušten početkom 17. st. nakon gradnje baroknog dvorca u nizini južno od mjesta Lobora (Lobor-grad, danas Dom za odrasle osobe) te se u narodu odavno naziva Pustim Loborom.

Lobor (i Oštrc) na austrougarskoj vojnoj karti (prva vojna izmjera, 1764.-1784.)

*Dr.sc. K. Regan u svojoj knjizi “Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja” navodi da Tomo Crni nije bio vlasnik Lobora. Naime, Tomo se u izvorima (bar onim dostupnim u Codex Diplomaticus - Diplomatičkom zborniku) spominje samo jednom i to kao osoba kojoj su Ivanovci 1304. godine darovali posjed Ponikve pa se postavlja pitanje otkud Emiliju Laszowskom podatak da je Tomo bio u posjedu Lobora (op.cit. str. 216). Pregledom svezaka CD zaključila sam da je zaista tako. Navedenom ispravom Tomi i njegovim nasljednicima dodijeljen je posjed Poningui (Ponikve na sjevernoj strani Ivanščice) uz uvjet da budu vjerni redu Ivanovaca i posjed uredno održavaju, dok o Loboru nema spomena. No, ako Tomo nije bio vlasnik Lobora, onda u vodu padaju sve priče i legende. Lobor gubi onaj svoj čar koji mu je davao upravo lik Tome Crnog, mnogima poznat iz romana Marije Jurić Zagorke "Plameni inkvizitori". Sigurna sam da je upravo Zagorkin roman potaknuo brojne znatiželjnike na obilazak Lobora. Što se mene tiče, želim razmišljati znanstveno, no ipak sam i ja odrasla na Zagorki... 😁 A uostalom, narodne priče ne rastu na vrbi… 😊I sigurno je legenda starija od članka Laszowkog u kojem se Tomo (vjerojatno prvi put u stručnoj literaturi) navodi kao vlasnik Lobora. Pretpostavit ćemo da je Laszowski čuo priču o Tomi te je, proučavajući povijesne dokumente i našavši taj jedan gdje se spominje Thomas Niger, zaključio kako je upravo taj Thomas ozloglašeni Tomo Crni iz legende o Loboru i, samim time, vlasnik posjeda i burga Lobora. Stoga, makar ispala “naivka” koja vjeruje legendama, dok se jasnim dokazima ne dokaže suprotno, svi mi poklonici Zagorke ćemo reći da Tomo jest bio vlasnik Lobora. Jer bez Tome Lobor nije "Lobor", a ni Tomo nije Tomo Crni Loborski, i nadamo se da će njegov lik i dalje privlačiti posjetitelje čime ruševine ovog malog burga nikad neće biti zaboravljene (eh... da mi je i malo "pročeprkat" po njima.... 😉😊 )

**K. Regan “Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja”, str. 216 .

LEGENDE O LOBORU

Legenda o Tomi Crnom:

Najpoznatija legenda o Loboru ozloglašenog Tomu Crnog pamti kao muškarca srednjeg rasta i širokih ramena, tamne puti i crne kose koji je izgledao kao da je u srodstvu s vukodlacima. Bio je okrutan, a posebno se predavao tjelesnim užicima te je podjednako otimao seljanke, sluškinje i plemkinje i odvodio ih u svoj burg gdje bi s njima okrutno postupao. Jednom je poželio oteti lijepu Katicu Babonić, kćer vlasnika obližnjeg Belca, dok je mladog plemića Vladimira Zmajića, koji se u Katicu zagledao, odlučio pogubiti. Sa svojim je ortakom Josom Haramićem dogovorio da Joso dovede Zmajića u goste u Lobor, no oni nikako nisu dolazili pa je Tomo sam otišao obaviti oba posla. Katicu je uspio oteti, no njegov mu je sluga Petar osujetio drugi dio plana pomogavši Zmajiću pobjeći. Petar je kasnije pomogao Zmajiću i njegovom ujaku provaliti u burg gdje su ubili Tomu i Josu Haramića te oslobodili Katicu koja se potom udala za Zmajića. To je bila Petrova osveta Crnom Tomi jer je ovaj oteo njegovu djevojku Maricu iz Zlatara koja se potom bacila s kule loborske da ne bi postala Tomina ljubavnica. Legenda o Tomi bila je inspiracija Mariji Jurić Zagorki za lik viteza-otimača Tome Crnog, jednog od glavnih muških likova u romanu “Plameni Inkvizitori“ u kojem su okosnica radnje brat i sestra, knezovi Okićki, te zbivanja u Hrvatskoj krajem 13. st. u doba posljednjih Arpadovića, Stjepana II. i Ladislava IV. Kumanca.

Legenda o Turcima pod Loborom:

Priča kaže da su Turci opsjedali Lobor sedam godina. Za to su vrijeme branitelji pojeli svu hranu i ostala im je samo jedna junica i nešto pšenice. Kad su vidjeli da će umrijeti od gladi, napunili su želudac junice pšenicom te su ju spustili sa zidina Turcima. Kad su Turci junicu rasporili i ugledali pšenicu u želucu zaključiše: "Sedam godina već čekamo, nećemo ništa dočekati kad blago hrane pšenicom." Potom su odustali od daljnje opsade i otišli te se Lobor oslobodio.

I za kraj još par "nevezanih" fotki 😊