21 May 2019

Strazeman, zaboravljen i zanemaren burg na Papuku

Stražeman - malen, slabo poznat i totalno zanemaren burg na južnom Papuku koji je ostao u zapećku pored svoje puno veće i bolje očuvane "braće" i susjeda Velike i Kamengrada. Tome je pridonijelo i to što se od njega gotovo ništa nije sačuvalo. Navodno je kamen s utvrde iskorišten za gradnju dvorca grofova Jankovića u selu Stražemanu (ili možda kurije biskupa Franje Thauszyja u Biškupcima). A da stvar bude gora, dvorac je pak zapaljen i porušen 1918. godine.


dvorac Janković u Stražemanu

Burg je bio podignut na izrazito šiljastom brdu, visine 584 m, između potoka Radovanke na istoku i Stražemanke na zapadu. Brdo doslovno "strši" u odnosu na okolni teren pa bi mogli reći kako je čudno što i ova lokacija nema naziv Oštrc već se prikladno zove Grad. Ponekad se zaista pitam kako su pobogu u ono doba "vukli" kamenje na takve čuke.... teško se na njega popeti i noseći sam sebe, a kamoli još s nekakvim teretom (materijalom). I kamenjem... (i ja zaboravim slikat položaj 😭😭😭 )


pogled sa Stražemana prema sjeveru

Najjednostavniji (i vjerojatno najlakši) prilaz burgu je iz sela Biškupci u kojem se, s ceste za Veliku (ili iz Velike, ovisno s koje strane se dolazi), skrene prema sjeveru za selo Doljanci. Na kraju sela počinje dosta dobar makadam kojim treba ići do skretanja desno na nešto lošiji makadam, no i dalje prohodan za većinu automobila (od skretanja s glavne ceste do ovog skretanja ima oko 4.5 km). Nakon skretanja slijede dvije serpentine (jedna na desno, jedna na lijevo) i ubrzo nakon njih, s desne/južne strane ceste, počinje put prema burgu (od skretanja do početka puta ima malo manje od 500 m). Put je zapravo šumska cesta (nije prohodna za automobile) i jednostavan je za orijentaciju iako nema markacija. No, na samom početku treba paziti – bolja cesta nastavlja ravno dok put prema Stražemanu, nakon otprilike 30-40 m, skreće lijevo – mi smo promašili (automatski čovjek prati bolji put), ali smo primijetili nakon stotinjak metara i vratili se 😊. Put potom ide stalno ravno i strmo uzbrdo te se, za malo manje od 1 km, križa sa šumskom cestom koja dolazi iz smjera potoka Radovanke. 


početak puta

prvi dio puta u gornjem dijelu

Ovdje prvi puta nailazimo na markacije. Na križanju treba skrenuti desno i pratiti markacije još 400-tinjak metara do burga. 


prve markacije na putu

Pri završnom usponu na glavicu brijega treba biti oprezan jer je put izrazito strm, a osipava se, pa se može lako poskliznuti i ozlijediti.


završni dio uspona

pred samim vrhom

pogled unazad ... strmo 😧

Stari prilazni put je sigurno dolazio istim pravcem kao i danas jer je to jedina pristupačna strana. Na habsburškoj vojnoj karti iz 18. st. (1st military survey, 1781-1783) ucrtana je cesta koja uz potok Radovanku ide prema sjeveru te se na hrptu Papuka (ispod Ivačke glave) račva na istok i zapad te ide dalje prema Drenovcu i Voćinu. Ona je vrlo vjerojatno postojala i u doba kad je burg bio u funkciji, a od nje se odvajao put koji je vodio do utvrde.


Stražeman na karti iz 18. st.

O izgledu Stražemana danas nemamo nikakvih podataka. Od njega su se sačuvali samo skromni ostaci zidova. Ono što možemo zaključit iz situacije na terenu također nije mnogo. 
Popevši se puteljkom na vrh brda, dolazi se na omanji plato dimenzija oko 14 m u smjeru SI-JZ te oko 29 m u smjeru SZ-JI (izračun pomoću alata na stranici geoportal.dgu.hr, a odnosi se na  vršno područje omeđeno izohipsom).

položaj burga na Hrvatskoj osnovnoj karti - izvor geoportal.dgu.hr
(crveno je označen put kojim smo išli)

vršni plato - položaj kule

Ovdje se, izgleda, nalazila četverokutna (ulazna/branič) kula od koje se sačuvalo samo nešto zidova na zapadnoj strani. 


najbolje sačuvani dio zida na zapadnoj strani

najbolje sačuvani dio zida na zapadnoj strani

zapadni zid - detalj

zapadni zid - detalj

ostatak zida na SZ

Vrlo slabi tragovi urušenog građevnog materijala vidljivi su i na južnoj strani, dok su na sjeveru manje prisutni. Uz istočnu stranu se nisam provukla, no moj “supatnik” u veranju jest i on kaže da na toj strani nema ostataka zidova, već je prisutno samo urušeno kamenje. 
Također se čini da je današnji vršni dio platoa zapravo vrh urušenog građevnog materijala pomiješanog s višestoljetnim nanosom humusa. Iliti doima se kao da se kula, ili bar jedan njezin dio, urušila "sama u sebe" stvorivši tako novi humak/vrh brijega koji je viši u odnosu na drugi plato. U tom bi slučaju vidljivi ostaci zidova vjerojatno pripadali prizemnoj etaži te bi međusobni (visinski) odnos dva platoa bio realniji.  


ostaci zida na jugu

ostaci zida na jugu

Dimenzije kule nisu nam poznate, no naravno nije mogla biti veća od površine samog platoa. S obzirom na ostatke (i urušenja) zidova, očito se protezala od jednog do drugog ruba (istočnog i zapadnog). Dakle, pretpostavit ćemo da je, u smjeru SI-JZ, bila široka oko 14 m, a ako je suditi prema drugim četverokutnim kulama iz tog doba, sve stranice su vjerojatno bile više-manje istih dimenzija. Stoga je vjerojatno zauzimala južni dio platoa s nešto slobodnog prostora na sjeveru. Kako su bili izvedeni prilaz kuli i ulaz, možemo samo nagađati. Jarka nije bilo jer ga nema gdje ni biti. Samim time nije moglo biti niti pokretnog mosta jer se nije imao na što spuštati. Ulaz je vjerojatno standardno bio izdignut nad okolišem te se nalazio na 1. katu, a pristup je mogao biti izveden pomoću drvene rampe ili stepenica. 


presjek branič kule (G. Szabo: Sredovječni gradovi
u Hrvatskoj i Slavoniji)

Blankenstein u Njemačkoj:
branič-kula
(Berchfrit), rekonstrukcija
 
(Z. Horvat: 
Branič-kule na burgovima kontinentalne Hrvatske
od 13. do 15. stoljeća
)
 

O visini je bolje ništa govoriti jer je sve ovo do sad moje čisto razmišljanje "na glas", pa treba negdje podvući crtu u iznošenju pretpostavki. Ali!!!! trenutno sam baš raspoložena za nagađenje i matematiku 😁
Kako sam već spomenula u postu o Tuščaku, Zorislav Horvat u svom članku “Branič kule u burgovima 13.-15. st.” navodi da je uobičajeni pretpostavljeni odnos širine i visine branič kula 2:3 pa onda jednostavnom matematikom dolazimo do moguće visine kule od oko 20 m (14 : 2 = 7 x 3 = 21) što bi značilo da je mogla imati prizemlje, 4 kata i krov/potkrovlje? (ako računamo da je prosječna visina kata oko 3.5 m). 
S južne strane kule, tj. platoa, nalazi se jarak (koji doduše možda samo danas podsjeća na jarak, a možda je zaista bio dodatni način utvrđivanja drugog dijela burga), a nakon njega je drugi plato, niže nadmorske visine u odnosu na prvi. 


"branič kula" desno, "palas" lijevo i jarak između (pogled s JI)

"branič kula" lijevo, "palas" desno i jarak između (pogled s JZ)

"branič kula", pogled s juga (iz zapadnog dijela jarka)

Ovaj je dio burga najzaštićeniji i nalazi se na posve nepristupačnoj strani pa možemo prepostaviti kako su ovdje bile stambene prostorije (palas?) te da su dva objekta bila povezana drvenim mostom, bilo fiksnim ili pokretnim (a ako posve pustimo mašti na volju, mogla su biti i oba - dio jarka bliže kuli je mogao biti premošćen fiksnim mostom na koji bi se s "palasa" spuštao drugi dio čime bi se postigla dodatna sigurnost za stanovnike utvrde). Malo me podsjeća na situaciju u Krapini (slika dolje), ali u puno jednostavnijem i skromnijem obliku. 


Krapina, shematski prikaz stanja burga 13.-14.st. (Z.Horvat: Ulazi u burgove 12.-15.stoljeća)

Od "palasa" se sačuvalo još manje nego od kule. Samo sporadični tragovi sitnog kamena lomljenca i morta pokazuju kako je ovdje stajala neka građevina. Ovaj plato pak ima izgled "krnjeg" trokuta širine oko 22 m uz jarak te 5 m na najužem, južnom dijelu dok mu dužina iznosi oko 40 m. S obzirom na gotovo nepostojeće ostatke zidova, ne mogu čak niti pretpostaviti je li objekt bio pravilnog četverokutnog oblika ili je pratio konfiguraciju tla.... sve je moguće (iako u mislima više naginjem drugoj opciji - također na osnovu sličnih situacija kod drugih burgova).


skromni ostaci istočnog (pod)zida "palasa"

Na kraju cijelog ovog maštanja o izgledu burga još jednom napominjem da je sve navedeno samo moje razmišljanje i pretpostavka te se nikako ne smije uzeti "zdravo za gotovo" iliti kao činjenica. Nikako ne želim ući u klub onih koji na osnovu ničega sa sigurnošću tvrde kako je nešto izgledalo i "prodaju" pretpostavke pod činjenice. 😉


pogled prema sjeveroistoku (Papuk)

Nažalost, i odlomak o povijesti možemo započeti s "O povijesti Stražemana nemamo mnogo podataka”. A što reći kad ih nema baš. Dok se sam toponim relativno često spominje, o burgu nema gotovo nikakvih informacija.
Naselje i posjed Stražeman u prošlosti su nosili naziv Stražemlje. Smatra se da je to, prije svega, bilo ime potoka Stražemanke te da je kasnije prešlo na naselje uz njega, a potom i na šire područje koje se nazivalo Postražemlje. Također se pretpostavlja da je naselje starije od utvrde nad njim. Samim time ne bi bilo točno etimologijsko objašnjenje kako je utvrda, kao “straža”, dala ime naselju. Dok je Stražemlje bio srednjovjekovni oblik imena mađarskog porijekla, odmah po turskom osvajanju sufiks -mlje je zamijenjen turskim -man te je novi oblik Stražeman ostao u upotrebi do danas.


pogled prema zapadu

U 14. st., u popisima ubiranja Papine desetine 1332., 1334. i 1335., spominje se župa sv. Mihajla u Stražemlju (Strasoniia, Strazelme, Strazembla). Ako je župa tad već postojala, sama crkva je vjerojatno (dosta) starija. Postojanje župe ukazuje da se radilo o važnijem/većem naselju, a tome u prilog govori i plemićka obitelj s pridjevom Stražemanski (de Ztrasemlya). Župna crkva je porušena za vrijeme turske okupacije. 
Stražemlje kao naselje/posjed se prvi puta spominje 1378. u parnici oko posjeda Predišinac nedaleko Pleternice. Krajem 14. st. i tijekom 15. st. se više puta spominju plemići Stražemanski među kojima se ističe Marko, povjerenik i bilježnik palatina Nikole Gorjanskog (početak 15. st.). Najvažniji član obitelji bio je Juraj, ban Srebreničke (1494./95.) i Jajačke banovine (1505.-1510.), a kasnije kapetan i vojskovođa na dijelu bosanske granice prema Osmanskom carstvu. U to se doba prvi i jedini puta, prije turske okupacije, spominje i sam burg u listini iz 1503. kao castrum Ztrasemle u vlasništvu obitelji Stražemanskih.


pogled prema jugozapadu

Stražeman je vjerojatno pao u turske ruke u razdoblju između pada Požege i pada Kamengrada (1537.-1539.), no o tome, kao ni o njegovoj kasnijoj sudbini, nema nikakvih podataka. Poznato je samo da su stanovnici stražemanske varoši bili dužni, kao zidari i tesari, održavati Kamengrad dok su drugi radili kao klesari topovskih kugli za tvrđave sandžaka Požega te su stoga bili oslobođeni plaćanja poreza. Najraniji popis iz razdoblja nakon oslobođenja od Turaka, iz 1698., spominje ruševine u dobrom stanju (rudera bona arcis Sztraseman) dok se u popisu iz 1702. spominje kao zidana utvrda na brdu zvanom Stražeman, ali posve razrušena (totaliter dirruta).

pogled prema jugoistoku

I na kraju ovog povijesnog pregleda, opet ostajem(o) s hrpom pitanja i nelogičnosti. Znači, ako dobro tumačim(o) navode u literaturi, naselje, župa i plemići Stražemanski postoje u 14. st., ali ne i utvrda. U tom slučaju imam nekoliko pitanja (uz određenu dozu humora 😉 ) ... 
-kao prvo, zašto je obitelj Stražemanskih uzela naziv po posjedu na kojem se nalaze varoš i crkva ako oni sami na tom istom posjedu nisu imali neko sjedište? 
-vezano za gornju stavku – gdje su ti plemići boravili? U kući (da ne kažem kućerku) u varoši/selu s "običnim" pukom? (aha, mo'š mislit) 
-ako je utvrda izgrađena tek u 15. st., ili bolje reći krajem 15. st., onda su graditelji odabrali vraški KRIVO mjesto jer je na toj čuki utvrda izložena vatrenom oružju k'o glineni golub puški. Položaj na kojem se Stražeman nalazi je toliko tipično gotički (postmongolski) da bode u oko koliko je "školski” primjer biranja položaja nakon provale Mongola (visoki, nepristupačni položaji s odličnim nadzorom nad okolnim područjem). Naravno, to ne znači da je morao biti sagrađen odmah nakon iste iliti sredinom 13. st., no mislim da bi se moglo reći kako je vjerojatno postojao u 14. st. kada se spominju i župa i naselje i obitelj Stražemanskih. To što se u izvorima burg ne spominje ne znači apsolutno ništa. Eto, da se opet vratim na već spomenuti Tuščak o kojem u izvorima ne nalazimo niti jednog jedinog slova, ne znamo ni kako se zvao niti išta. I što, nije postojao zbog toga? A eno ga, stoje mu ostaci tamo na Žumberku i danas. I arheološka istraživanja su pokazala da je sagrađen u 13. st. Dakle, temeljiti neka saznanja samo na povijesnim ispravama, od kojih je dobar dio falsifikat, dobar dio je nestao, a ono što je ostalo pokazuje nam samo dijelić povijesti, je u potpunosti i u najmanju ruku … besmisleno. Ok, besmisleno je i tvrditi bez dokaza da je nešto starije (ili mlađe) nego što se smatra… ali, gledajmo logički… 
-imamo župnu crkvu 
-imamo naselje i posjed koji očito ima i određenu površinu, a i važnost (inače ne bi tu bila župa i ne bi neka obitelj uzela pridjevak po njemu) 
-imamo spomenutu obitelj koja ima i svojevrsni ugled na dvoru, dakle nisu neki tamo beznačajni plemići (a i da jesu, i takvi moraju imati neko svoje "uporište”) 
-imamo određene sličnosti između Stražemana i drugih burgova iz predturskog tj. postmongolskog razdoblja (cca 14. st.) – položaj, koncepcija i izgled burga itd…. 
… kad sve to zbrojimo, što je vjerojatnije i logičnije? Da je burg sagrađen tek negdje krajem 15. st. na istaknutom položaju na kojem glumi nepokretnu metu tada već rasprostranjenom vatrenom oružju (da citiram komentar - na fotku položaja (s interneta) - prijateljice i kolegice arheologa: “pa tu čuku i slijepac nacilja!”) ili da je, kao sjedište manje plemićke obitelji, sagrađen negdje u 14. st. (tko zna, možda i ranije), no o tome se do danas nije sačuvalo nikakvih zapisa… 
Eto, zaključak o tome prepuštam čitateljima. 😊 A hoćemo li ikada saznati istinu, tko zna… s obzirom na stanje u našoj dragoj Hrvatskoj, vjerojatno nećemo nikad jer se nikad neće naći sredstava za provesti bar neka manja istraživanja na ovako “beznačajnom” lokalitetu…

I za kraj još koja "nevezana" fotka 😊


Planinarski štapovi, pri završnom usponu (i silasku),
zlata vrijede 😁

putem ima mnogo iznimno velikih, starih izvaljenih stabala




IZDVOJENA LITERATURA:
1. Stanko Andrić, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (drugi dio), Scrinia Slavonica 9 (2009), str. 57-98.


06 March 2019

Rijeka Krupa, Kudin most i manastir Krupa

Kudin most i slap Deveterac

Pod krajnjim južnim obroncima Velebita, ispod Tremzine u skupini Crnopca, izvire rijeka Krupa, još uvijek “skriven” i slabije poznat biser podvelebitskog kraja i zaleđa Bukovice. 
Krupa svojim većim dijelom teče kroz slikoviti kanjon duboko usječen u kršku, vapnenačku podlogu koji se nadovezuje na kanjon Zrmanje čiji je Krupa najduži i vodom najizdašniji pritok. Padine kanjona su izuzetno strme, a u korito rijeke urušavaju se sipari na kojima se vegetacija teško zadržava. Stoga u kanjonu tek mjestimično raste niska makija što omogućuje nesmetani pogled na njega i rijeku.

kanjon Krupe nizvodno od Kudinog mosta

Velika luka kod Kudinog mosta

Ujezereni dijelovi toka između slapova obrasli su šašom, trskom i lopočima – vegetacijom tipičnom za izrazito vlažna područja.

Velika luka

šaš i osma kaskada Deveterca prije Kudinog mosta

ujezereni dio rijeke kod Velike Luke

Iako kratkog toka od samo 11 km, što ju čini jednom od kraćih hrvatskih rijeka, Krupa ima 2 pritoka – Orovaču u izvorišnom dijelu te svega 1 kilometar dugačku rječicu Krnjezu s impozantnim, 300 m dubokim kanjonom. Nažalost, taj dio Krupe nismo uspjeli obići te je u planu za neki budući izlet.

pogled s poučne staze na ušće Krnjeze

Krupu krasi čak 19 slapova koji, svojom razvedenošću i oblicima, spadaju među najljepše slapove u Hrvatskoj. Nakon ušća Krnjeze nalazi se najduža sedrena barijera na Krupi, tzv. Deveterac, koju čini 8 kaskada i desetak metara visoki slap obrastao stablima vrba i jasena.

Deveterac, dio prije Kudinog mosta

osma kaskada Deveterca

slap Deveterac s gornje strane (uz most)

slap Deveterac s gornje strane (uz most)

Nizvodno od Deveterca rijeka se prelijeva preko nekoliko manjih slapova, dok se drugi najpoznatiji slapovi (npr. Panin buk i Dragičevića slap) nalaze se u donjem toku kojeg također nismo stigli posjetiti.

slap nizvodno od Deveterca (na kraju Velike Luke)

slap nizvodno od Deveterca(na kraju Velike Luke)

slap nizvodno od Deveterca (na kraju Velike Luke)

slap nizvodno od Velike Luke

No glavna znamenitost Krupe nisu slapovi, modro-zelena boja vode i priroda koja ostavlja bez daha, već jedinstveni, 109 m dugačak Kudin most, podignut na prijelazu 18. u 19. st.

pogled na Kudin most s poučne staze

pogled na Kudin most s kraja poučne staze

Građen je u tehnici suhozida, a čini ga 12 kamenih stupova povezanih s isto toliko malih lukova od rezanih sedrenih blokova.





Most spaja dvije obale Krupe prelazeći preko slapa Deveterca.

slap Deveterac i most


Za vrijeme visokog vodostaja nabujala Krupa preplavi cijeli most, a posebno su opasne bujice koje su već uzrokovale urušavanje dva luka, no oni su srećom popravljeni. Prirodnu zaštitu mostu čini šaš koji raste s uzvodne strane, no sigurnost mosta ovisi i o protočnosti kanala za usmjeravanje toka kroz lukove. Njihovo zarastanje uzrokuje otežan ili onemogućen protok vode što dovodi do porasta vodostaja te, samim time, oštećenja i urušavanja gornjih dijelova mosta. Zbog toga je, prevencije radi, potrebno kontinuirano čišćenje vegetacije i naplavina u lukovima mosta.


most i šaš s uzvodne strane

most i šaš, detalj (kod stare mlinice)


Područje na kojem se nalazi most naziva se Velika luka i ovdje se nalazi najveće od sedam obližnjih zemljišta nataloženih u okukama rijeke. Nekad se u Velikoj luci uzgajao kukuruz, a pored mosta se nalaze ruševine starih, davno napuštenih mlinica.


Velika luka - plodno zemljište

Velika luka - detalj

nataloženo zemljište uz rijeku, nizvodno od Velike luke

U prošlosti je Kudin most bio jedina komunikacija zaselaka Golubića sa Žegarom, Kistanjama (gdje su se održavali sajmovi) i drugim selima s onu stranu Krupe te se preko njega odvijala svakodnevna komunikacija između sela.

pogled na most sa suprotne obale Krupe


Iz Golubića do mosta vodi uređena poučna staza, dužine oko 1 km, koja se u serpentinama spušta do rijeke, a s nje se pružaju prekrasni vidici na kanjon Krupe i Deveterac. Do Golubića se, pak, dolazi kad se s ceste Gračac-Obrovac skrene prema jugu (postoji putokaz) te slijedi cestu i znakove do malog parkirališta prije zadnje kuće u selu (s lijeve strane ceste) te dalje oznake staze prema Krupi. Na stazi nema hlada te je poželjno, za vrijeme toplih mjeseci, ponijeti šešir/kapu i kremu za sunčanje ili duge rukave. Također je potrebna čvrsta obuća jer je staza kamenita i nije prikladna za otvorenu obuću, a pogotovo ne za natikače i japanke.


tabla uz poučnu stazu


O nastanku mosta postoji legenda koja govori o ljubavi između mladića Kude iz Golubića i djevojke sa suprotne obale rijeke zbog koje je mladić sagradio most kako bi sa svatovima mogao doći u prosce. Njemu u spomen, most je dobio ime Kudin most.



Osim Kudinog mosta, svakako treba spomenuti (i posjetiti) manastir Krupa, na području danas zvanom Manastirske luke, nedaleko izvora Krupe.

pogled na manastir s prilazne ceste

Pretpostavlja se da je sagrađen 1317. g., a prema predaji su mu temelje postavili monasi iz manastira Krupe na Vrbasu. Tijekom povijesti je često stradao u raznim najezdama, no uvijek je obnovljen. Prva je obnova provedena 1345. g., o čemu svjedoči zapis na svodu crkve. Tijekom ratova s Turcima stradao je više puta, pogotovo 1502. i 1620. g. 1855. g. izvedena je velika obnova kojom manastir dobiva današnji izgled, a iste je godine obnovljena i crkva. U manastiru je u potpunosti očuvana tradicionalna kuhinja s ognjištem te kamenom popločano unutrašnje dvorište.

unutrašnje dvorište

kuhinja, detalj

Crkva, posvećena Uspenju Bogorodice,tlocrtno ima oblik upisanog grčkog križa s kupolom na sredini. Unutrašnjost je oslikana freskama, vjerojatno nastalim između 1614. i 1620., čiji je autor slikar i hilandarski* monah Georgije Mitrofanović, pripadnik postbizanske umjetnosti. Freske se nalaze na zidovima stare crkve koja danas ima funkciju naosa. Od inventara treba istaknuti ikone s početka 17. st., djelo jereja** Jovana Apake, jednoga od najznačajnijih venecijanskih slikara tog doba.


freske, detalj

Posebno je bogata manastirska riznica u kojoj se čuvaju brojne ikone iz 17.-19. st., srebrno liturgijsko posuđe s pozlatom ili ukrasima od dragog kamenja te liturgijske knjige i dokumenti. Većina ovih umjetnina potječe iz Venecije i Zadra.

*Hilandar je manastir srpske pravoslavne crkve na Svetoj gori Atos u Grčkoj, osnovan 1198. g.
** u pravoslavnoj crkvi - svećenik


rukavac Krupe pored samostana

Krupa pored samostana (Manastirske luke)

Krupa pored samostana

I što reći za kraj osim - koji god dio Krupe odlučite posjetiti, nećete pogriješiti niti požaliti. 😊😉