Visevica

.... i nastavljamo s Bitoraja na Viševicu ......

Spustivši se s Bitoraja i došavši do auta, prvo je trebalo otići, tj. odvesti se, još oko 3 km prema jugu i to prvo oko 2 km do raskrižja pod Viševicom gdje treba lijevo (desno se ide prema Crikvenici), a zatim još oko 500 m do male livade Bukova kosa gdje se može parkirati. Na kraju livade na desno se, u šumu, odvaja staza odakle smo započeli naš uspon poprilično ga skrativši (dio planinarenja koji se odnosi na hodanje cestama, ovakvim ili onakvim, mi uopće nije zanimljiv, pogotovo usred ljeta kad na cesti nema trunke hlada, a sunce prži ko ludo – radije se provezem do normalne staze pa se u jednom danu popnem na dva različita brda/vrha/planine….). Prema našem GPS-u, od auta tj. od Bukove kose do vrha Viševice ima 1 km. S time da je prvih 600 m gotovo bez uspona, a potom slijedi prilično strm uspon (strmiji nego na Bitoraj) od 400 m do vrha. Do gore smo stigli, uz usputna zadržavanja (fotkanje i tako to, a i nekaj smo zaboravili u autu pa se trebalo par minuta vratit nazad) za 50 minuta. Uspon je strm, ali se isplati. Vrh Viševice (1486 m) je stožastog oblika koji se, iznad brojnih vrhova u okolici, ističe izgledom i visinom kojom nadvisuje okolne vrhove te se ubraja među najljepše vidikovce u Gorskom kotaru. 

Viševica - vrh

kutija s upisnom knjigom na vrhu

Padine ispod vrha su strme i šumovite, a na samome vrhu nema šume pa se vidici otvaraju tek s izlaskom na vršnu livadu. Ta je livada baš krasna. Manje puše nego na Bitoraju, iako je i ovdje bilo dosta vjetrovito. Pogled je veličanstven na sve 4 strane svijeta. Nije nam bilo žao dodatnog napora i dolaska. Ni najmanje. 

pogled s vrha prema sjeveru

pogled s vrha prema SI

pogled s vrha prema jugu

pogled s vrha prema zapadu i Bjelolasici

pogled s vrha prema jugu

Za piknik smo se zavukli malo ispod vrha, na neku stijenu uz stazicu, jer je ipak prejako puhalo za boravak na samom vrhu. Nažalost. A tako bi nam sve išlo duplo više u slast uz vidike pred nama. A i baš smo se bili zaželjeli popodnevnog izležavanja i odmora na suncu, na livadi, na dekici…. :-) 

"zasjeli" smo točno preko puta putokaza

Krenuvši dolje, došli smo do auta za čas. Praktički smo se otkotrljali do dna iliti do auta smo došli za manje od 25’. Da, da, lako je kad se ide nizbrdo…. I krenusmo polako nazad u Begovo Razdolje na večeru… gulaš od divljači s knedlama od kruha, njokima i kroketima, štrudlu od borovnica i kup sa šumskim voćem. Mljac! ;-)

Bitoraj

Predzadnji dan našeg ljetnog boravka (kolovoz 2012.) u Begovom Razdolju odlučili smo posvetiti Burnom Bitoraju i Viševici na kojima nismo nikada bili. Da što više vremena možemo provesti na cilju, odlučili smo autom doći do planinskog sedla Javorje odakle se lako može doći i do Bitoraja i do Viševice. U mjestu Vrata (pored Fužina), kada se ide u smjeru Fužina, treba pred kraj mjesta skrenuti lijevo preko pruge. Cesta prelazi preko livade te ulazi u šumu (kad se prijeđe pruga treba ići desno i potom odmah lijevo – ovdje je račvanje u obliku slova V i za Javorje treba ići desnim krakom; lijevi krak je pješački prilaz za Bitoraj). Nakon oko 2.5 km je još jedno račvanje gdje opet treba ići desno. Cesta dalje vodi kroz šumu te, oko 10 km od pruge u Vratima, dolazi do Javorja odakle se na jednu stranu može na Bitoraj, a na drugu na Viševicu. Tako smo si omogućili jednostavan uspon na oba vrha u istom danu.

Oboružani standardnom opremom, prije svega s dovoljno vode i hrane, krenuli smo prvo na Bitoraj. Na Javorju smo skrenuli za markacijom drugom šumskom cestom (također je prohodna za aute, no ne bih preporučila vožnju sa spuštenim autima) prema SI kojih 550 m do mjesta gdje se, prema sjeveru, odvaja planinarska staza koja na početku ide kroz strmu vlaku. I opet je staza malo sakrivena s ne baš vidljivom markacijom (iliti početak staze baš ne izgleda kao staza). Treba paziti jer ako se čovjek zagleda u nešto na suprotnoj strani ili bilo gdje drugdje, lako može produžiti u "nedogled" po cesti. Nakon kojih 400tinjak metara počinje nešto strmiji uspon koji traje sljedećih 900tinjak metara. Nakon toga, uspon je dalje lakši. Ukupna udaljenost od Javorja do vrha Bitoraja je 3 km. Usput je priroda tako lijepa da se put gotovo ni ne osjeti ako više pažnje posvetite onome što vas okružuje, a manje nogama. :-D Staza gotovo u potpunosti ide šumom te je vrlo prikladna za uspon ljeti i sl. U finoj šumskoj hladovini se vrućina ne osjeća. Uz usputna zadržavanja i foto-pauzice, do vrha nam je (od mjesta gdje se put odvaja od ceste) trebalo 1:15h.

Bitoraj - vrh

Vrh Bitoraja (1386 m) je skupina stijena koje strše desetak metara iznad šumske vegetacije koja prekriva cijelu planinu. Vrh je ujedno jedini vidikovac na Bitoraju. I vidik je zaista fenomenalan: vide se gotovo svi vrhovi Gorskog Kotara, Riječki zaljev, Učka... 

pogled s vrha prema istoku

pogled prema sjeveru

pogled prema SI

pogled prema JI

pogled prema istoku

No sve to uz uvjet da uspijete nešto pogledati, a da vas vjetrusina ne otpuše. Majko mila, al ga dere gore! Cijelim putem skoro ni daška vjetra, a gore orkan! Da, da, jasno je zašto je “Burni“ Bitoraj. I mamuta bi moglo otpuhat. No, nekako smo ipak ostali na zemlji. ;-) Nije baš da mi je bilo svejedno stajat na koji metar od ruba provalije s tim udarima vjetra. S obzirom da je uz vjetar bilo i poprilično hladnjikavo, na vrhu se nismo dugo zadržali. Foto session, upisna knjiga, žigovi i bježmo dalje do skloništa. A već se i vrijeme ručka približilo. Bar prema našim želucima :-)

Bitoraj - vršna skupina stijena

Bitoraj - kutija s upisnom knjigom

Sklonište se nalazi kojih kojih 400 m (10-15') od vrha u pravcu SZ na visini od 1303 m. To je mala, drvena, vrlo zgodna kućica pored koje se nalazi cisterna s vodom. U prizemlju je blagavaonica/dnevni boravak, a u potkrovlju spavaonica za 10ak osoba no po potrebi se može “stisnuti” i više ljudi. ;-) Sklonište je 1984. podiglo PD Bitoraj iz Zagreba. 

planinarsko sklonište Bitorajka

raskrižje puteva pored skloništa

Tu smo se smjestili za stolom u kućici, tik uz prozor s pogledom na zelenilo, i razvukli naše drangulije te se bacili na klopu. Naravno, nestala je dok bi rekao “keks“. Kako smo planirali još i do Viševice, nismo se predugo zadržavali. Kratki odmor nakon ručka i krećemo nazad. Sad smo preko vrha samo “pretrčali“ da se što prije sklonimo pred vjetrom i “odjurili“ nazad do auta da što prije krenemo na Viševicu....

....... nastavak "Viševica" ........

Kolovratske stijene

Tijekom kolovoza 2012. imali smo mali pohod po južnom (jugozapadnom) dijelu Gorskog Kotara: Bjelolasica, Bijele i Samarske stijene, Kolovratske stijene te općenito okolica Mrkoplja. O Bijelim i Samarskim stijenama će biti više govora jednog lijepog dana kad napokon odemo na taj Vihoraški put što je u planu već par godina, a nikako i nikako da ga prijeđemo. E ove godine hoćemo, maker nam to bilo zadnje! No dobro, vratimo se na naše Kolovratske stijene. Na njih smo krenuli nakon što smo se taj dan već popeli na Bijele stijene. Kako volim ljeto i duge dane! Tako se puno toga stigne obići i vidjeti u jednom danu. Ova tmurna, siva i bljjj zima samo u čovjeku depresiju budi. Kako smo bili ograničeni u broju dana, tako je auto naravno dobro došao da bi se u jednom danu moglo što više toga vidjeti. Vozeći se cestom Ogulin – Novi od Jasenka prema moru, u mjestu Mošune smo skrenuli prema jugu na šumsku cestu (koja je čak u prvom dijelu imala prihvatljiv asfalt) koja vodi do “Zelene kuće”, novog planinarskog skloništa u Dulibi smještenog u staroj lugarnici pod Ričičkim bilom. Ispred kuće se nalazi i velika cisterna s pitkom vodom. Tu smo stali da pogledamo sklonište. Sve u svemu, zgodno uređeno. Novi kreveti, sasvim prihvatljivo. Naravno, boravak bi zahtijevao malo čišćenja, al to je normalno. Samo je možda bilo malo previše mišjih “produkata” za moj ukus – nije da se bojim slatkih malih mišeka, ali “produkte” ničije ne volim :-D 

"Zelena kuća" - planinarsko sklonište u Dulibi

Od kuće je trebalo nastaviti još malo prema jugu da bi našli put koji vodi na zapad, gore prema vrhu. E tu je bilo malo problema. Markacije su se malo “sakrile” iza žbunja tako da ono što je bio pravi put smo držali nekakvom bezveznom vlakom. Da nije bilo GPS-a tko zna dal bi zaključili da je to put ili bi odustali. Muvamo se mi gore-dolje na potezu od kojih 300 m i tražimo put. I markaciju. Na kraju smo počeli dobro proučavat stijene i stabla oko te vlake da bi na kraju uspjeli nać markaciju. Hura! Ipak je to pravi put. Za vrijeme portage za markacijom, pristavljena je i voda te su skuhani špageti za naš drugi ručak tj. ruč-večeru (prvi je bio, naravno, na Bijelim Stijenama). Sad smo imali markaciju, ručak, desert, vodu….i bili smo spremni za uspon. Uspon nije dugačak – od početka uspona (dakle neo d skloništa) do vrha ima ravnih 953 m, al je strm poprilično, pogotovo u zadnjem dijelu. No, nije nas to ni najmanje omelo. Malo prije raskrižja pod vrhom, za one koji posustaju, tu je ohrabrujuća poruka na stablu :-)

:-) :-) :-)

raskrižje pod vrhom

I tako stigosmo pod vrh, poprilično skuhani. Sad još samo malo alpinizma. To je zapravo najlakši dio :-). Vrlo brzo smo na samom vrhu (do gore smo stigli za točno 30 minuta; onak, srednjim tempom), a od gore prekrasan pogled na sve strane. Gdjegod se okreneš lijepe zelene planine…. onako baš smirujuće, opuštajuće. 

stijene na završnom usponu

stijene na završnom usponu

Inače su Kolovratske stijene prirodno produženje Kapele prema jugu, a pružaju se južno od Bijelih stijena. Njihov vapnenački greben dugačak je oko 1 km, a na svakom je kraju grebena jedna istaknuta visinska točka: na sjeverno 1082 m, a na južnom 1091 m koja je i najviši vrh. Vrh je izrazita stijena visoka između 15 – 20 m s vrlo lijepim liticama. S vrha se pruža dobar pogled na cijelu Dulibu, kuću na Stalku, a preko nje na Veliku Javornicu. Veoma se lijepo vidi u pravcu jugoistoka i na Velebit u daljini.

pogled prema JJI

pogled prema SI

na vrhu

Uslijedio je uobičajeni foto moment pa ručak. Jedino je bio mali problem naći hlada. Sunce prži ko ludo (joj da hoće sada pržit dok su mi prsti smrznuti dok ovo pišem…), treba sklonit glavu u hlad da ne bi poslije bilo “nismo znali”. Dva dana ranije nas je fino “ispeklo” na Bjelolasici bez obzira na kreme i slične stvari. Smjestili se mi u neku udubinu ispod obližnjeg stabalca i navali na klopu. Zaslužili smo. Nakon jela, mali odmor i već je polako bilo vrijeme za povratak. 

na silasku s vrha

Sunce je već dobrano bilo na zapadu. I mi istim putem nazad iako nas je prilično privlačio ovaj veliki natpis “more”. Jedan kupanac bi nam baš dobro došao. Sljedeći dan kad bi uspjeli stići pješice do mora :-D. 

more, more... :-)

Do auta smo se “dokoturali” prilično brzo, lako je kad se ide nizbrdo pogotovo uz štapove koji štite koljena. Bilo je pravo vrijeme za vratit se u Begovo Razdolje na jednu dobru večeru i još bolji spavanac. Sljedeći dan su nas čekali Bitoraj i Viševica, trebalo je obnovit snagu  i odmoriti se za nove pohode :-)