Tuhobic

I dalje odrađujem zaostatke dok je vani prekrasno zimsko kišno vrijeme. Malo za promjenu, idemo u Gorski kotar, u planine i prirodu, da nismo stalno na burgovima ;-). Trenutno se vraćam na jedan jesenski vikend u planinama, iz doba kad je još bilo više vremena za pohode.... a nadam se da će ga uskoro opet biti prije nego ispalim na svaki živac. :-D :-P  Taj smo vikend proveli u Delnicama s usponima na Tuhobić i Medviđak, a o potonjem u sljedećem postu. Sad ćemo se prvo, u mislima, ponovno penjati na Tuhobić, još jednu planinu koja nas je očarala. Zapravo se pitam jel postoji neka koja nas NIJE očarala... jer svaka je planina na svoj način posebna. Zar ne? :-)

Dakle, Tuhobić... Zanimljiva i neobična planina smjestila se na granici između Gorskog kotara i Primorja. Oblikom izdužen i položen u smjeru SZ-JI između Gornjeg Jelenja i Fužina u dužini od 5 kilometara, Tuhobić ima dva istaknuta vrha: Tuhobić (1109 m) na sjeveru i Jelenčić (1106 m) na jugu, a ispod "sedla" između dva vrha prolazi tunel Tuhobić na autocesti Rijeka – Zagreb.

Tuhobić je posebno interesantan zbog oštre granice između primorske i goranske vegetacije tj. između primorskog krša i goranskih šuma. Goranska strana Tuhobića prekrivena je gustom miješanom šumom i strmo se spušta u dolinu potoka Lepenice dok se primorska strana, kamenita i prekrivena livadama, postepeno spušta u krška polja. Vrh Tuhobić je izdaleka uočljiv zbog svoje travnate glavice, koja se izdiže nad gustim pojasom šume, što ga čini jedinstvenim i zanimljivim bez obzira na nedostatak posebnih stjenovitih oblika. Njegova suprotnost je Jelenčić koji je obrastao gustom šumom i šikarom te se na njegovim obroncima često mogu vidjeti srne. No zbog svoje zaraštenosti nije toliko privlačan i popularan među planinarima kao susjedni mu Tuhobić do kojeg vodi nekoliko planinarskih puteva. Osim onog kojim smo mi išli, postoje još putevi iz Gornjeg Benkovca (1.30 h), od željezničke stanice Zlobin (2.00 h), od željezničke stanice Plase (2.15 h) te sa Zlobinskog brda preko Jelenčića do Tuhobića (2.15 h). No njima nismo prošli, pa ne mogu ništa više reći osim ih nabrojati. I uputiti namjernika na neku od planinarskih knjiga (Poljakova Hrvatske Planine ili Čaplarova Planinarski vodič po Hrvatskoj) ili koji od planinarskih blogova i foruma za više informacija. GPS tragove za uspone na Tuhobić možete naći na stranici planinarenje.hr.  :-)

 Put od G. Jelenja do vrha (kojim smo išli). X - skretanje s glavne ceste,

P - parking, a dalje do vrha po markaciji :-) (izvor: Orux maps)

Mi smo odabrali "najtradicionalniji" put, a to je onaj koji vodi od Gornjeg Jelenja tj. izviđačkog doma Lepenica u udolini potoka Lepenica koji se ulijeva u Lepeničko jezero (koliko puta se riječ Lepenica može ponoviti u jednom redu???? :-D :-D :-D ). Put počinje na Lujzijani (staroj cesti Zagreb – Rijeka), oko 1.2 km prije prijevoja (raskrižja) u Gornjem Jelenju kada se dolazi iz smjera Zagreba (prema Ž. Poljaku i Google maps). Tu se, prema jugu, odvaja makadamska cesta koju je jako teško uočiti i treba sporo voziti ako se dolazi autom. Potvrđeno – totalno profulasmo prvi puta, pri drugom prolazu uočili, pri trećem prolazu skrenuli – totalna treća sreća. :-P Kako baš nije bilo nekog mjesta za parkiranje, nastavili smo autom za markacijom. Nakon stotinjak metara cesta se račva – lijevo ide krak do izviđačkog doma, a desno, prateći cestu za Gornji Benkovac koja ide obronkom Tuhobića, nastavlja markacija za vrh Tuhobić. Autom smo došli sve do velikog, širokog zavoja gdje markacija napokon napušta cestu (oko 1 km od asfalta). Ovdje je bilo dovoljno mjesta i za parkirat autobus. :-D Pored mjesta gdje smo parkirali nalazi se i ovaj obiteljski šumski posjed pa, eto, ljudi su se potrudili i koordinate napisati. :-)

obiteljski šumski posjed nedaleko mjesta gdje se put za Tuhobić odvaja od makadamske ceste

putokaz uz cestu

Pakiramo ruksake do kraja, prikapčamo dekicu i vreću, ubacujemo kuhalo, lonce i krećemo…. Vrlo brzo put skreće oštro nalijevo i nastavlja dalje blagim usponom kroz šumu – prvi kilometer puta svaladava samo oko 50 m nadmorske visine. 

na početku puta (cca 15' od auta), uspona još gotovo ni nema

No zato drugi nudi "veselje" i strmi uspon kojim prelazimo 150 m n/v. Ali put ide stalno kroz šumu te je sigurno ugodan i ljeti. No, nakon strmog uspona, slijedi nagrada izlaskom na livade pod vrhom gdje doživljavamo promjene pejzaža s prekrasnim vidicima.

prvi izlazak iz šume, pred kraj strmog uspona, na livadicu

livadica ispod vršnog hrpta

Za kraj nas još čeka samo 15ak minuta hoda po hrptu do vrha, bez nekog većeg napora i uz melem za oči gdje god pogledate (nakon strmog uspona slijedi kratki silazak u malo "sedlo" i opet kratki uspon na sam vrh).

"sedlo" s livadicom prije samog vrha (koji nam je cca 200 m iza leđa)

pogled sa "sedla" / livadice na Risnjak (kamena glavica)

Ukupno od auta do vrha ima samo 2.8 km (manje nego od Lagvića do Kraljičinog zdenca) za koje nam je trebalo 1:10 minuta (uz pauze za fotografiranje putem). Naravno, ako krenete od glavne ceste i asfalta, onda ćete prehodati čak 1 km više za što će vam trebati i nešto više vremena. ;-) Također, od mjesta gdje smo parkirali, pa do vrha put prelazi visinsku razliku od 240 m. Zapravo nije uopće puno. A ni taj uspon ne pamtim kao neki posebno težak i strm... ima i gorih. :-D

na cilju - vrh Tuhobić :-)

Po dolasku na vrh nismo znali jel bi prije slikali, samo gledali, jeli ili radili sve odjednom. Pogled s vrha puca na Riječi zaljev, Učku, Risnjak i Snježnik, Medviđak te na šumska prostranstva prema istoku dok se u podnožju vidi izviđački dom te prema jugu jezera Lepenica i Bajer. Vidi se i autocesta no to je nešto što po meni samo nagrđuje krajolik i nije vrijedno nekog spomena. :-P
Nažalost, na ovaj dan, iako s divnim plavim nebom, vidljivost nije bila baš sjajna. Ona neka izmaglica je malo kvarila dojam. I slike.

pogled s vrha prema sjeveru (kamena glavica desno - Risnjak)

pogled s vrha prema JI, nazire se jezero Lepenica

vršni plato, desno je šumoviti Jelenčić

pogled na Riječki zaljev i Učku u daljini. I autocestu.

pogled prema JZ, otok Krk i moooreeee

šumoviti predjeli prema istoku

Na vrhu se nalazi obnovljeni geodetski stup u obliku velike kocke građene od kamena i betona i na njemu smo se utaborili. Za početak i za gablec. Kasnije je počelo tak puhati sa zapada (s mora), da smo zalegli na istočnu padinu, na travicu, u zavjetrinu. :-)

geodetski stup i moja malenkost - nemam nijednu "samu" sliku stupa ;-)

Na stupu se nalazi uzidani metalni žig, a malo dalje je i tuljac za žig s upisnom knjigom.

kutak za žigove :-D

Nakon što smo fino odspavali, i već se polako počeli smrzavati, bilo je vrijeme za povratak. Nizbrdo uvijek ide ko od šale pa smo se "dokoturali" do auta za manje od sat vremena. 

u šumi na spustu

ona ista livadica s početka (foto) priče :-)

Još je bio dan pa smo, da iskoristimo ostatak sunca, otišli do Fužina na šetnju uz jezero te nazad u Delnice na večeru i spavanac. Sutradan nas je čekao Medviđak. :-)

I za kraj jedna šašava koja me mogla koštat glave (stup je vrlo klimav i nestabilan) :-D - "table top" na Tuhobiću (mislim da se to kod nas zove "vaga") - malo istezanja i vježbi ravnoteže prije silaska ;-)

Burg Ostrc na Ivanscici

Na jednoj istaknutoj "čuki" na zapadnom dijelu Ivanščice smjestio se burg Oštrc. Svima koji s podnožja planine pogledaju prema njemu odmah će biti jasno kako je dobio ime. Izgledom najšpičastiji vrh Ivanščice je upravo onaj na kojem stoji Oštrc.

Prije nego se "bacim" na burg, htjela bih se prisjetiti zgode prvog traženja Oštrca tamo negdje oko 2000-te. U doba kad nije bilo gps-ova (s kartama ili bez), pametnih telefona i sličnih pomagala. Tj. bar nisu bili dostupni prosječnom Hrvatu. Najbolje što je čovjek mogao naći je bila planinarska ili, eventualno, neka topografska karta. Mi smo tada bili oboružani Smandovom planinarskom kartom Ivanščice i Ladom Nivom. Još se s nostalgijom sjetim tog džipeka i kuda je on sve prošao... a onda se prisjetim potrošnje benzina pa me nostalgija prođe. :-D No, uglavnom, krenuli mi Ladom s namjerom da ćemo ići autom dokle se može (to je bila moja off-road faza) pa dalje pješke. Do zaseoka Jakopići (sjeverno od Završja Loborskog) smo došli iz centra Lobora skrenuvši desno kod crkve sv. Ane kao da ćemo prema Majci Božjoj Gorskoj (danas na raskrižju kod crkve postoji tabla za MBG te planinarska oznaka za Majer na stupu), no čim se dođe na V križanje treba skrenuti desno. Ako me pamćenje dobro služi, negdje piše Oštrc (na zidu ili postoji znak). Prošavši kroz Jakopiće, krenuli smo šumskom cestom uzbrdo. Znala sam da moramo proći pored planinarske kuće na Majeru. Kako smo ju profulali, ni danas mi nije jasno. To što smo smo profulali stazu za Oštrc još i razumijem jer tko zna da li je tada bilo kakvog znaka, strelice, markacije, ičega. I to je samo put(eljak) koji se odvaja lijevo od šumske ceste. Ali ne vidjeti cijelu livadu s kućom... misterij koji nikad neće bit riješen. I vozimo se mi tako šumom, a na jednom dijelu je cesta postala tak uska i zarasla da smo autom skoro pa krčili put, da bi na kraju, nakon tko zna koliko truckanja "bespućem" Ivanščice, izbili na lijepu široku cestu. Di smo, šta smo, upitnici lete oko glave.... i krenuli desno uzbrdo. Idemo vidit.... jer karta više nije služila ničemu. Nismo imali pojma di smo.... i nakon 5 minuta vožnje – gle čuda! Evo nas na vrhu Ivanščice!!! Bar nešto. :-D Umjesto na Oštrcu, foto session na vrhu pa spuštanje u Lepoglavu i nazad za Zagreb..... i dalje zbunjeni k'o foke kako smo samo na vrh dospjeli. Da stvar bude bolja, zadnji puta kad sam bila na Oštrcu išli smo skroz do vrha tom šumskom cestom koja vodi dalje ispod burga. Dakle, logično bi bilo da sam i Ladom prošla istim putem. Koji je sad izgledao puno prohodniji i širi. Možda su ga ipak tijekom cca 13 godina malo uredili. A meni ni dan danas nije jasno gdje se Majer bio sakrio. :-)

jedna "vintage" s izleta - Lada, Biddy i ja (lipanj 2002.)

No, sad su markacije puno bolje nego prije pa se ipak čovjek ne može tak lako "zgubit". Tj. ne toliko zgubit koliko profulat cilj :-D Pa vratimo se, dakle, i mi našem cilju – burgu. Ako dolazite automobilom iz Lobora, možete parkirati na proširenju nakon zavoja prije Jakopića te dalje pratiti markacije. Ili pak možete parkirati u centru Lobora pa dalje pješice (od raskrižja kod crkve do Jakopića ima oko 1.8 km, a ukupno do Oštrca oko sat i pol hoda). Ako imate terensko vozilo, možete njime šumskom cestom sve do Majera.  
Od Jakopića do Oštrca će vam trebati oko 50 minuta do sat vremena. Ako nastavite putem prema sjeveru, i dalje prateći markacije, za oko sat i pol možete doći na vrh Ivanščice. Nama je ukupno trebalo 2h15min do vrha ne računajući pauzu na Oštrcu, ali s uključenim usponom i silaskom s njega. GPS track puta možete naći na stranici Planinarenje.hr (svaka čast vlasnicima i administratorima stranice na zaista dobroj bazi podataka planinarskih puteva s opisima, slikama i gps tragovima).

od Oštrca prema vrhu

od Oštrca prema vrhu

Planinarski dom Pasarićeva kuća na vrhu Ivanščice

Kako je već rečeno, burg je smješten na jednom vrhu JZ Ivanščice, na visini od 736 m čime je najviši među burgovima SZ Hrvatske. Položaj na kojem se nalazi kontrolira cijelo Hrvatsko Zagorje, a djelomično i krajeve prema Lepoglavi. Put koji i danas iz Lobora i Martinščine vodi do burga je isti kao i u srednjem vijeku. Sam burg je najpristupačniji sa SZ strane kuda ide i prilazna staza koja se odvaja od šumske ceste (10 minuta uspona). Ispod burga, desno od ceste, nalazi se nevelika, ali lijepa livada Majer s istoimenom planinarskom kućom (otvorena od 01. 04. do 31. 10. nedjeljom i praznikom).

planinarska kuća na Majeru

planinarska kuća na Majeru

Prilazeći burgu stazom sa sjeverozapada prvo dolazimo do male, uske ulazne kule građene od kamena lomljenca s klesancima na uglovima. Na njoj su sačuvane dvije strijelnice, a tu se nalazi i žig HPO. 

ulazna kula (s prilaznog puta)

unutrašnjost ulazne kule (žig HPO je ispod strijelnice)

Prolaskom kroz kulu ulazimo u podgrađe: burg se, naime, sastoji od dva dijela – glavnog dijela na najvišoj točki brijega i podgrađa na nižem platou. Podgrađe je okruženo jakim zidovima građenim slično kao i ulazna kula. Desno od kule se mogu uočiti tragovi neke prostorije/zgrade dok se dalje prema jugu pružaju slabo vidljivi ostaci zidova.

obrambeni zidovi podgrađa (sjeverna strana, s prilaznog puta)

ostaci zidova na JZ (pogled od četverokutne branič kule)

Na najvišoj točki brijega se nalazi uski plato s dvije kule i zgradama za stanovanje. Sjeverna okrugla kula je sačuvana tek djelomično i to u najdonjem dijelu. Vanjski plašt zida kule je građen od priklesanog kamena lomljenca dok je jezgra od nabacanog lomljenca vezanog mortom. S obzirom da se kružne kule u kontinentalnoj Hrvatskoj javljaju tek u 15. st., sa sigurnošću možemo reći da ova kula nije starija od tog doba. 

ostaci sjeverne kule (u pozadini hrbat i vrh Ivanščice)

južni vanjski plašt sjeverne kule

Između sjeverne i južne kule plato je bio zatvoren istočnim obrambenim zidom, sagrađenim na samom rubu litice, danas sačuvanim samo u tragovima. To je bio najnepristupačniji i najsigurniji dio burga pa su uza zid bile smještene zgrade za stanovanje (vjerojatno palas) koje su se pružale cijelom dužinom platoa između kula. I one su sačuvane samo u temeljima. Na neizgrađenom dijelu platoa se vjerojatno nalazilo unutrašnje dvorište.
 

plato između sjeverne i južne kule, vjerojatno unutrašnje dvorište

Južna kula četverokutnog oblika je, uz ulaznu kulu, najbolje sačuvani dio burga. Građena je slično kao i sjeverna s jezgrom od nabacanog kamena lomljenca i vanjskim plaštem koji je danas posve otpao osim na zapadnoj strani gdje još stoji dio zapadnog zida. Zid je očuvan do visine od oko 2 kata. 

južna kula, pogled sa sjevera

južna kula, zapadno pročelje s otvorom za top

U visini prvog kata se nalazi dobro sačuvani otvor za top na kojem se, s vanjske strane, nalaze dvije kamene gotičke profilacije (ovdje kao spolije – građevni materijal u sekundarnoj uporabi). 

otvor za top, vanjska strana

otvor za top, unutrašnja strana

otvor za top, nadvoj

otvor za top, gotička profilacija kao spolija

G. Szabo smatra da je četverokutna kula kasnije nadograđena te da je u početku jedina branič kula bila ona sjeverna. Četverokutna kula, prema njemu, niti oblikom niti veličinom ne pristaje uz ostale građevne dijelove, a jugozapadni obrambeni zid oko gornjeg platoa se nastavlja dalje ispod kule i spaja s istočnim zidom (vidljivo ispod ruševina kule). S istočne strane kule se, u visini prizemlja, primjećuju neke dogradnje, a pregradnji ima i u unutrašnjosti. Zbog svega toga, moguće je da je na istom mjestu stajala originalna branič kula oko koje se smjestio ostatak burga. Ta je kula kasnije mogla biti ili zamijenjena novom ili samo pregrađena (nadograđena). Početkom stoljeća kula je još bila relativno dobro sačuvana, ali se do danas nažalost prilično urušila. Još samo mala napomena – uz Židovinu, Oštrc je jedini burg na Ivanščici koji ima pravu branič kulu.

južna kula, južna strana :-)

južna kula, JI ugao

Kada je točno Oštrc sagrađen, nije poznato. No, s obzirom na njegov smještaj, sigurno je nastao nakon provale Mongola. Jer se romanički burgovi (iz razdoblja prije mongolske provale) nalaze na nižim nadmorskim visinama dok su gotički (građeni nakon Mongola) iz straha smješteni, kak bi rekli, što više to bolje (vidi post Burg, kaštel, dvorac....). U svom djelu "Castle and society in medieval Hungary (1000.-1437.)" E. Fügedi iznosi mišljenje da je Oštrc, zajedno s Kostelom, sagradio župan Farkaš koji 1247. od kralja dobiva dozvolu da podigne burg koji je već počeo graditi na svom posjedu. Nije sigurno da li se ta dozvola odnosi na Kostel ili možda na Oštrc. 

tlocrt Oštrca (G. Szabo)

U povijesnim ispravama Oštrc se spominje kao Oztruz, Oztruch, Ostercz, Oztrocha. E. Laszowski navodi kako je ime sigurno postalo od brda koje je oštro tj. čunjoliko.

Brdo Oštrc se prvi puta spominje 1258. kao međaš zemalja crkve Sv. Jurja u Belcu. 1334. se, u zborniku goričkog arhiđakona Ivana, spominje crkva sv. Martina pod Oštrcem (kapela sv. Martina u Martinščini). G. Szabo piše da se Oštrc, kao castrum, prvi puta spominje 1330. u vlasništvu Petra Güssinga zajedno s Krapinom i Kostelom.

južna kula (pogled sa sjeverne kule)

1399. vlasnicima posjeda postaju knezovi Celjski (Herman II. i njegovi sinovi Ludovik i Fridrik II.) kad im kralj Sigismund Luksemburški daruje cijelu Zagorsku županiju s burgovima Krapinom, Loborom, Oštrcem, Belcem, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom te selom Trnovcem. Oštrc ostaje u vlasništvu Celjskih do njihovog izumrća 1456. Nakon smrti Ulrika II., posljednjeg Celjskog, Oštrc drži njegova udovica Katarina Branković. To je bilo doba borbi između novog kralja Matije Korvina i njemačkog cara Friedricha. Car je tada svom vrhovnom kapetanu Ivanu Vitovcu naredio zauzeće svih utvrda Celjskih u Hrvatskoj. Uskoro se Vitovac spominje kao vlasnik Oštrca pa postoji mogućnost da mu je udovica Katarina prodala posjed. Vitovac se potom priklanja kralju Matiji koji ga postavlja za bana i 1463. izdaje darovnicu kojom mu prepušta Zagorsku županiju sa svim utvrdama. Nakon Vitovčeve smrti, posjed drže njegovi sinovi, a kad su se ovi odmetnuli od kralja Matije i priklonili caru Maksimilijanu (Friedrichovom sinu), Matija ih proglašava izdajnicima i oduzima im posjede. 1494., četiri godine nakon smrti kralja Matije, vlasnikom Oštrca postaje njegov sin Ivan Korvin koji ga 1496. daruje Nikoli Mladinčiću, porijeklom iz Dalmacije, za njegove zasluge no izgleda da ga ubrzo otkupljuje nazad jer Ivan ponovno daruje Oštrc već 1497., ovaj puta Marčinku od Supan-potoka (tj. od Predryhova) i njegovom ocu Šimunu Zdarišiću. O porodici Marčinko nema mnogo podataka, ne zna se koliko dugo su držali Oštrc te što se događalo s utvrdom sve do druge polovine 16. st. Vjerojatno je u nekom trenutku burg ponovno došao u ruke Ivana Korvina te, nakon njegove smrti, u vlasništvo udovice Beatrice Frankopan koja se preudala za markgrofa Jurja Brandenburškog. Markgrof Brandenburški, poznati rasipnik, založio je Oštrc 1513. Ljudevitu Pekriju Petrovinskom, a već sljedeće godine sklapa markgrof ugovor s vojvodom Lovrom Illočkim kojim mu prepušta zagorske burgove, među kojima i Oštrc. No, ne bi Juraj Brandenburški bio Juraj Brandenburški da ne ide suprotno od svoje riječi te se pobunio protiv uvođenja vojvode Lovre u posjed pa je Oštrc na kraju ostao u rukama Ljudevita Pekrija. Njegova kći Jelena udaje se za Mirka Bradača Ladomirskog čime dio oštrčkog posjeda dolazi u ruke obitelji Bradač. Potom, ženidbenim vezama, pravo na dio posjeda stječe i obitelj Kastelanfi. 1568. kralj Maksimilijan daruje Oštrc Stjepanu i Margareti Bradač te Nikoli, Sofiji i Ivanu Berzaju kao i Petru Kastelanfiju. Uslijedile su višegodišnje zavade i parnice oko vlasništva između obitelji Bojničić, Berzaj, Kastelanfi, Heršić, Kerečenji, Bradač... uslijed svega toga, predmet rasprave – burg Oštrc – je zapušten i prepušten propadanju te se sredinom 17. st. spominje kao ruševina (castrum dirutum).

Posjed kasnije dolazi u vlasništvo grofova Keglevića i pripojen je Loboru.

IZDVOJENA LITERATURA:
E. Laszowski: Gradina Oštrc u Zagorju, Prosvjeta, Zagreb, 1912.
G. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.
*moj diplomski* ;-)