Kalnik

Ne treba uopće spominjati kako je opet prošlo 10 mjeseci od mog zadnjeg posta. Čini se da sam zato nadoknadila dužinom ovog... možda malo pretjerah, pa se unaprijed ispričavam :-). Od kad radim uredski posao, nekako mi dani, tjedni, mjeseci prebrzo prolaze. Sve se pretvara u neku kolotečinu na koju se nikako ne mogu naviknuti. Nikad u životu nisam toliko vremena provodila sjedeći u zatvorenom prostoru. Ni u doba škole, ni fakulteta, niti bilo kada kasnije. I sve to mi nekako oduzima volju za dodatnim sjedenjem pred računalom. A i volju za radit bilo što drugo što ne uključuje boravak na otvorenom. Ili spavanje ;-) Al da ne kukam dalje o tome, danas sam željela pisati o Kalniku. Još malo prirode dok je vani sve sivo, tmurno, tamno, maglovito… ne znaš jel dan ili noć. Isto je. Kako sam već pisala o burgovima Velikom i Malom Kalniku, ne bi bilo loše nešto reći i o planini na kojoj se oni nalaze – o Kalničkom gorju.

pogled na vrh s Velikog Kalnika

Kalničko gorje, ili skraćeno Kalnik, se nalazi SI od Zagreba, dijelom u Varaždinskoj, a dijelom u Koprivničko-križevačkoj županiji. Nalazi se na granici Zagorja, Prigorja i Podravine. Gorje se proteže u smjeru SI-JZ u dužinu od 16 km (šire područje i do 40 km). Na sjeveru rijeka Bednja dijeli Kalnik od Topličkog gorja na zapadu i Podravine na istoku. Na zapadnom kraju gorja smjestio se Novi Marof, a na istočnom Koprivnica dok se na južnom podnožju gore pruža niz sela. 1985. Kalnik je proglašen značajnim krajolikom. Planinu možemo podijeliti na dva usporedna niza: sjeverni niži i južni viši. Južni greben je pak podijeljen oštro usječenim tjesnacima na tri dijela: Mali Kalnik na zapadu, Veliki Kalnik u sredini i Kalničku gredu na istoku. Sjeverna padina gorja je pokrivena gustim šumama, dok je južna iskrčena da bi se stvorile oranice i vinogradi. Floristički je najzanimljivije područje Malog Kalnika (Pusta Barbara) koje je pod zaštitom kao botanički rezervat. Najviši vrh je Vranilac (643 m n/v) dok se pedesetak metara istočno od vrha nalazi radiotelevizijski toranj koji dominira krajolikom i daje vrhu prepoznatljiv izgled.

vrh i odašiljač

vrh i odašiljač (malo bliže ;-) )

Ostali vrhovi su Peca (624 m n/v), Pusta Barbara (460 m n/v), Ljuba voda (546 m n/v), Ljubelj (558 m n/v), Škrinja (504 m n/v), Podrevec (544 m n/v) te Vuklec (572 m n/v). Osim Malog i Velikog Kalnika, na Kalničkom gorju se još mogu obići ostaci dva burga: Paka i Čanjevo iznad istoimenih mjesta. O jednom i drugom će biti govora jednom kad ih napokon posjetim. Već su godinama na listi čekanja ;-). Na Kalniku se nalaze i dva planinarska objekta. Planinarski dom Kalnik je sagrađen između vrha Vranilca i ruševina staroga grada Velikog Kalnika, na rubu velikih livada, malo iznad zidanog Kraljeva vrela. Dom ima dvije velike blagovaonice  te 11 spavaonica na katu. Stalno je otvoren i opskrbljen i nudi kompletnu restoransku uslugu. Do njega, kao i do Velikog Kalnika, vodi cesta preko sela Kalnik (uspon do 18%).

planinarski dom na Kalniku

Na najistočnijem obronku Kalnika, Dugom brdu, u šumskom području Vincekova humka, nalazi se planinarska kuća »Rudi Jurić« na Pesku (295 m). Nazvana je po zaslužnom članu HPD-a Bilo. Otvorena je po dogovoru i nema mogućnosti noćenja, dok u blagavaonici, te ispred kuće, ima mjesta za pedesetak osoba. Moglo bi se tu još duljit unedogled o Kalničkom gorju, no ja ću se ipak trenutno usredotočiti na dio koji sam sama posjetila. Naravno, to je ovaj središnji dio Kalnika, oko vrha Vranilac, dok sam područje oko vrha Pusta Barbara spomenula u tekstu o Malom Kalniku. U središnjem dijelu Kalnika sam obišla poučnu stazu te se dva puta uspela na Vranilac. Drugi puta preko niza stijena "Sedam zubi", a prvi puta …. Nekuda. Tada i nikad više :-P. No krenimo redom od najlakšeg, a to je poučna staza

poučna staza - tabla

Poučna staza Kalnik uređena je 1996. G, a osmišljena je kao kružna staza dužine 5 km: počinje kod planinarskog doma, ide sjevernim podnožjem kalničkog grebena, zaobilazi ga na zapadu i vraća se do doma južnim podnožjem grebena. Zadržava se na nadmorskoj visini od 480 do 520 m i ima 10 stajališta ili točaka:
1. Planinarski dom Kalnik
2. Veliki Kalnik
3. odvojak za Vranilac
4. vidikovac i lipa
5. Vranilac i toranj
6. geološki profil
7. vidikovac
8. livada
9. ostaci crkve sv. Martina
10. mravinjak

A kojim putem sad? Putokazi na početku staze 

Kao vrijeme obilaska su na tabli naznačena 3 sata. Hm, možda ako se ide i na burg i na Vranilac, a ne samo na kružnu stazu kako je strelicama označeno na tabli. I ako još usput malo negdje odspavate jednu rundicu. ;-) Jer mi smo jednom krenuli poučnom stazom, uzverali se tim "nekim“ nepostojećim putem na Vranilac, obavili gore slikavanje, odmor i sl… i uza sve to, uključujući i izležavanje i gablec kod sv. Martina po silasku (sišli smo na poučnu stazu zapadno od vrha, a ne direktno dolje južno od tornja), nismo potrošili ta 3 sata. Tako da stvarno ne znam. Jer sama kružna staza je vrlo lako prohodna, nema uspona, nema zahtjevnih dijelova i prikladna je za sve uzraste. I one bez kondicije. Mislim da bi ju se možda moglo prehodati i u čvršćim natikačama/japankama, ali nemojte pokušavati. Samo želim prikazati koliko je staza lagana ;-). Staza vodi kroz šumu pa je prikladna i za ljetne šetnje. Negdje ispod vrha, na južnom dijelu staze, nalaze se ostaci romaničke crkve sv. Martina s okolnim zgradama.

ruševine crkve sv. Martina - pročelje

Crkva sv. Martina se prvi puta spominje 1334., a služila je kao župna crkva vjerojatno do 1509. (drugi izvori kažu do 1518.) kada je tu ulogu preuzela crkva sv. Brcka u selu Kalnik. Tlocrtno ima oblik pravokutnika s polukružnom apsidom. 

ruševine crkve sv. Martina - pogled na brod i ulaz iz svetišta

ruševine crkve sv. Martina - detalj apside

Nastavljamo dalje stazom prema istoku i planinarskom domu te dolazimo do arheološkog lokaliteta Kalnik-Igrišće. Lokalitet je i prije provođenja sustavnih istraživanja bio poznat u literaturi kao brončanodobno nalazište gdje se živjelo od vremena starijeg, ali i mlađeg razdoblja kulture polja sa žarama (KŽP je trajala od kraja 14./početka 13. st. pr. Kr. do 8. st. pr. Kr.). Višegodišnjim arheološkim istraživanjima (1988.-1990. te od 2006. g. svake godine) je ustanovljeno kako se radi o višeslojnom i vrlo bogatom lokalitetu. Na samoj stazi se nalazi mjesto gdje su otkriveni ostaci kuće koju su nosili drveni stupovi, a stradala je u požaru. Unutar kuće je nađeno brojno keramičko posuđe te veće količine žitarica. Na osnovu C14 analize zrna pšenice, objekt je datiran u razdoblje 840-790 g. pr. Kr. 

info-tabla na lokalitetu

Pred kraj staze izlazi se na asfaltnu cestu koja vodi prema vrhu i tu se nalazi vidikovac-nadstrešnica. Zgodno mjesto za gablec i odmor iako nema klupa, ali je sigurno da nema ni krpelja :-D. Može se sjesti na stepenice ili na pod koji je, bar za vrijeme naša dva posjeta, bio zapanjujuće čist. A pogotovo je udobno ako imate kakvu piknik-dekicu, dok ograda vidikovca fino služi kao naslon :-). I onda, taman nakon papice, još malo lagane šetnje do doma tj. auta.

A sad, haj'mo na vrh... Kako sam već spomenula, naš prvi uspon na Vranilac je bio sa sjevernog dijela poučne staze. U nekom trenutku markacija se odvaja od staze i vodi prema vrhu. Mi lijepo za markacijom, pratimo stazicu, u jednom trenutku markacije više nema. Tj vidimo ju niže dolje odakle smo došli, ali je dalje nema. No staza je tu... pa mi još malo dalje. I onda staza nestaje. E sad, bliže je hrbat gore nego poučna staza dolje pa odlučismo da idemo dalje. Bez staze. Pa kud puklo da puklo. I dobro pa ništa nije puklo :-D. To je bilo veranje u divokoza stilu, onak rukama, nogama i zubima. Gurni prste u rupu u stijeni, uhvati se za busen trave....  nije mi baš bilo svejedno (al opet, ipak ja imam strah od visine kojeg se uporno pokušavam riješit na razne načine ;-) ). I tak smo mi, ko zmije, dopuzali do vrha hrpta, točno na 6. zub. Da moramo ponovit, hvala, ali ne bih, hvala. I nije da bi znali pogodit kuda smo točno išli.... No, glavno da smo došli na sigurno, na normalnu stazu... pa nastavismo dalje prema vrhu. Samo mi je žao što nije bilo mogućnosti dokumentirati taj naš famozni uspon... :-( 

zub 6

Pogled je u tom trenutku bio super – iako se ništa nije vidjelo. Niski oblaci su prekrivali cijelu kalničku dolinu. A mi iznad njih. Kao da se veliko sivo more razlilo ispod Kalnika, a tamo u daljini Medvednica, kao otok, proviruje iz uzburkanog mora. Dok mi lebdimo izad oblaka ko neka nadnaravna bića.... stvarno nešto posebno.... 

pogled na selo Kalnik sa 6. zuba

Kalnička dolina sa 6. zuba. Ili možda Kalničko more?

sunčeko i oblačići gore i oblačići dolje :-)

još malo pogleda sa 6. zuba

...i još...

...čovjeku dođe da skoči u tu pahuljastu masu.... :-)

odašiljač - pogled sa 6. zuba

Na kraju smo uspješno savladali 7 zub (o njemu više kasnije), poslikali se na vrhu, pokupili žigove, i nastavili dalje prema zapadu.

Vranilac - vrh Kalnika

pogled s vrha prema JZ - Medvednica u daljini

pogled s vrha prema JI

pogled s vrha prema SZ - Ivanščica

i na kraju, naravno, pogled prema SI

Idući dalje, usput smo “ušićarili“ još jedne sunčane naočale. Mislim da su to bile treće po redu. Ljudi vole gubit naočale po brdima. Nije da davno, davno nisam i ja jedne izgubila, vrlo skupe – od tad u planinu nosim samo totalni jeftinjak :-). 

Na zapadnom kraju staze put se spaja s poučnom stazom. Pa sad dalje kako tko želi.... Na poučnu stazu se može spustiti i ranije pa se izbije bliže ruševinama crkve sv. Martina, ali tim putem nismo išli.

pogled na vrh sa zapada

6 mjeseci kasnije, evo nas opet na Kalniku. Sada smo došli s namjerom da se na vrh popnemo preko 7 zubi. Već sam spomenula da se radi o nizu stijena na hrptu Kalnika. Preko njih vodi staza koja ipak zahtjeva određenu vještinu i penjačku tehniku, a na nekoliko mjesta postoji lakša i teža varijanta. Osobno sam nekako bila sklonija lakšim varijantama, pogotovo što se tiče silaska sa Sedmog zuba. :-D Ipak želim ostat u komadu :-) . Krenimo redom, od početka. Do prvog zuba vode dva puta, a mi smo odabrali onaj koji prvo kratko ide od doma poučnom stazom, a zatim lijevo gore na stijenu. Ako me pamćenje dobro služi, već ovdje postoji lakša i teža varijanta. Sama staza vodi ispod zuba pa se na njega treba dodatno popeti. Kad se popnete na vrh, nagrađeni ste super pogledom na Veliki Kalnik te cijelu okolicu.

1. zub

Veliki Kalnik s 1. zuba

Veliki Kalnik s 1. zuba

Vraćamo se na stazu i nastavljamo prema drugom zubu kratkim usponom koji uključuje i malo "veranja" po stijenama :-) . 

2. zub, pogled s 1. zuba

uspon na 2. zub

uspon na 2. zub

Drugi zub je viši, pa je i nešto bolji pogled s njega (iako je pogled na V. Kalnik po meni bolji s prvog zuba, ali to je profesionalna deformacija ;-) ). 

Veliki Kalnik i 1. zub s 2. zuba

Treći zub isto nije pretjerano zahtjevnog uspona. 

3. zub

No zato je uspon na 4 zub najatraktivniji – da bi se došlo do vrha, potrebno se popeti – uspuzati – provući kroz uski, visoki procjep u stijeni: “dimnjak“.
 

"dimnjak" (procijep na sredini stijene) i odašiljač s 3. zuba

Sve to nije toliko naporno i zahtjevno (barem nama nije bilo), koliko je zaista usko. Ja sam se jedva provukla s manjim i ne baš natrpanim ruksakom, dok je moj dragi ipak morao bez njega. 

početak "veranja" kroz "dimnjak"

skoro pa na vrhu "dimnjaka"

Dalje staza nastavlja hrptom bez nekih većih izazova i cijelim putem pruža krasne vidike na okolicu. 

4. zub

6. zub, vrh

stazica po hrptu između 6. i 7. zuba (jesenska slika)

pogled na Zagorje s hrpta

I tako sve do famoznog sedmog zuba. Koji završava baš onak kak treba – ko nožem odrezan. Pa tko voli – nek izvoli ravno okomito dolje. Ima onih kojima nije bio problem. Dvaput. S time da je prvi puta (onaj naš uspon nekuda) bilo vrlo mokro i sklisko. Sad je ipak bilo lijepo i suho. Ja samo pogledam dolje i odmah mi se zamanta. Nije da ne bih htjela probat.... al radije bih da mi vrat ostane u jednom komadu, a glava na mjestu..... Za takve poput mene, postoji lakša varijanta putem desno nešto prije kraja zuba. Iako, kad je sklisko, i ovdje zna bit “veselo“. Dobro pa je tu drvce za koje se čovjek može fino uhvatit. Pa malo visit glulmeći majmunče :-). 

7. zub.... usporedba veličine/visine 

7. zub, odvažni na silasku...

Al sve je dobro što se dobro svrši... pa je tako završio i naš uspon preko zubi. Kako je UŽASNO puhalo, odustali smo od daljnjeg hoda po hrptu, već smo se spustili stazom koja vodi JI od odašiljača dolje na poučnu stazu i izbija na nju nešto prije izlaska staze na cestu. To bi ujedno bio i najjednostavniji uspon od doma na vrh. Više-manje ravno, naravno s usponom nakon što se put odvoji od poučne staze, ali prihvatljivo za sve uzraste :-). 

Za sada o Kalniku toliko, posjetit ćemo ga opet, to je sigurno. Ima još puuuuno staza i mjesta koje treba obići. A relativno je blizu Zagrebu. ;-)

Crkva sv. Brcka na Kalniku

Nakon što sam se raspisala o Kalniku, evo i kraćeg posta o zanimljivoj župnoj crkvi sela Kalnika. Crkva sv. Brcka nalazi se ispod ruševina burga Velikog Kalnika, a ulogu župne crkve nosi od 16. st. nadalje. Sagrađena je vjerojatno u 14. st., a prvi puta se u izvorima spominje 1421. kao filijalna kapela župne crkve sv. Martina čiji se ostaci danas mogu vidjeti ispod vrha Vranilca (o crkvi sv. Martina pisala sam u postu o Kalničkom gorju).

crkva sv. Brcka, pogled s hrpta Kalnika (zoom-zoom!)

Prije svega, posebnost crkve je u njezinom titularu. Sv. Brcko (Brictius) nije čest titular u nas, a ni toponimi proizašli iz njegovog imena nisu česti (npr. Brckovljani kod Dugog sela ili Brckovština kod Križevaca). Sv. Brcko je bio biskup u Touresu (Francuska) krajem 4. i početkom 5. st., a na biskupskoj stolici je naslijedio svog učitelja sv. Martina. Zanimljiva je povezanost kulta sv. Brcka s kultom njegovog mentora, sv. Martina pa su tako obje crkve sv. Brcka na ovom području (Kalnik i Brckovljani) utemeljene kao filijalne kapele župnih crkvi sv. Martina (sv. Martin pod Vranilcem i sv. Martin na Martinbregu kod Dugog Sela). Također, selo Brckovština se nalazi nedaleko od sela sv. Martin zapadno od Križevaca.

crkva sv. Brcka u suton...

Crkva je u početku bila pravokutna građevina s vjerojatno pravokutnom apsidom. 1518., za vrijeme podbana Baltazara Alapića i pod njegovim pokroviteljstvom, crkva je obnovljena u kasnogotičkom stilu i tada dobiva poligonalnu apsidu s križnim svodom i zvonik s izrazitim obrambenim karakteristikama (u to vrijeme se često grade zvonici-kule zbog opasnosti od Turaka).

zvonik, južna strana

Na apsidi se nalaze lijepi kasnogotički prozori koji su danas, na naš užas, zabetonirani.

zabetonirani gotički prozor O.o

i još jedan... a kakav je ovo prculjak od prozora u sredini svega???

Od inventara se ističe barokni bočni oltar sv. Valentina iz 1748. dok je glavni oltar sv. Brcka iz razdoblja klasicizma. Historicistički lijevi bočni oltar Blažene Djevice Marije je s kraja 19. st., a i barokna propovjedaonica je obnovljena u u historicističkom stilu. U crkvi se nekad nalazio gotički drveni reljef “Rođenje Isusovo“ iz 15. stoljeća, koji je prenijet u župnu crkvu u Križevce, te kasnobarokni inventar.

unutrašnjost crkve

Posebna vrijednost crkve leži u sačuvanim freskama. Najstarije su freske u crkvenoj lađi, na njezinom sjevernom zidu. Vjerojatno su nekad prekrivale cijelu površinu zida, a danas je sačuvano tek nekoliko dijelova polja: zidne plohe su bile podijeljene na registre, a registri na polja čiji su rubovi bili ukrašeni ornamentima, a predstavljali su likovne i tematske cjeline. Najbolje je sačuvan prikaz mučeništva dominikanca sv. Petra mučenika (Petar iz Verone) koji je najvažniji pripadnik tog reda, nakon samog osnivača, sv. Dominika, a živio je u 13. st. Njegovi prikazi su vrlo rijetki u Hrvatskoj. Općenito se najčešće prikazuje u sceni mučeničke smrti kako pada, ili je već pao, pod udarcima bodeža unajmljenog ubojice. Posebnost ovog prikaza su 3 svetačke krune koje mu prinose anđeli, a simboliziraju mučeništvo, čistoću i predanost vjeri te je Petar bio prvi svetac kojemu je priznato pravo da se prikazuje sa svim trima krunama. Lijevo od sv. Petra, prikazan je klečeći lik (vjerojatno donator) u magnatskom kostimu koji se datira ili na 2. pol. 14. st. ili u 1. četvrtinu 15. st. te na osnovu toga postoji više teorija o osobi donatora. Povjesničarka umjetnosti Ana Deanović, koja se, između ostalog, posebno posvetila zidnom slikarstvu, argumentira da se radi o kralju Ludovku I. Anžuvincu (1326.-1382.), no postoje i mišljenja da freske treba datirati u 1. pol. 15. st. te da je ovdje prikazan ipak netko drugi (možda Sigismund Luksemburški ili netko od knezova Celjskih). Slika je užasno loša (arghhhh!) jer sam slikala bez blica (kojeg inače ne volim) i, naravno, bez stativa pa ono... pri sljedećem posjetu Kalniku, bit će novih slika...

freska s prikazom sv. Petra mučenika

Lijevo do prikaza sv. Petra, djelomično je sačuvan prikaz sveca nad čijom glavom se nalazi oštećeni natpis te nije sigurno da li se radi o sv. Benediktu ili sv. Benjaminu. Vjerojatno je ipak riječ o sv. Benjaminu te bi, u tom slučaju, kalnička crkva imala još jednu posebnost jer je ovaj svetac gotovo nepoznat u zapadnoj ikonografiji i njegovi prikazi su izrazito rijetki.

Kasnogotičke freske u apsidi nastale su kasnije, za vrijeme obnove crkve početkom 16. st., i puno su bolje očuvane. Smatra se da su rad nekog domaćeg majstora. Među brojnim prikazima, ističe se rijetki prikaz Trojstva kao glave s tri lica. Tu su još prikazi Krista u slavi, sunca i mjeseca, simbola evanđelista i anđela na svodu, dok su na stijenama sveci, apostoli, glava Kristova te dva feudalna donatora (Baltazar Alapić i Toma Bakač Erdödy).

glavni oltar i freske (lijevo gore troglavo Trojstvo)

freske u apsidi, detalj

freske u apsidi, detalj

freske u apsidi, detalj (troglavo Trojstvo desno dolje)

freske u apsidi, detalj

U kasnijim razdobljima, crkva je obnavljana još nekoliko puta (barokizacija 1755. kada su sagrađene dvije bočne kapele, 1805. i 1815.), najvećim dijelom donacijama kalničkih plemića. U 20. st. je produžen brod crkve.

Literatura za freske: Zdenko Balog: Ciklus slikarija u lađi crkve sv. Brcka na Kalniku, Cris, god. XII, br. 1/2010