Papuk: Velika - Lapjak - Nevoljas

Nakon duge i na trenutke ekstremno hladne zime početkom 2012., za vrijeme koje nam se nije dalo ni nosa pomolit iz naše iznajmljene kuće u Donjim Andrijevcima gdje smo se bavili obradom nalaza s istraživanja obavljenih par mjeseci ranije, napokon je došlo toplije vrijeme, a samim time nismo više mogli izdržati u kući. ;-)  Već smo poduzeli pohod na Kamengrad “dok je još snijeg bio na tlu“, te na Bedemgrad, a sad je došlo vrijeme za pravo uživanje na izletima, pod ugodnim i teško dočekanim proljetnim suncem. :-)

Jedan od takvih izleta je bio i ovaj koji smo obavili sredinom ožujka, još uvijek u iščekivanju kalendarskog proljeća, no na našu veliku radost, temperaturno proljeće je već počelo. :-))))

I tako smo dogovorili pohod na burg Veliku i vrh Lapjak iznad burga dok je šetnja do Nevoljaša upala neplanirano (iliti, moja malenkost je uspjela nagovorit ostatak ekipe na produženo planinarenje, yaaay!). Krenuli smo, naravno, iz mjesta Velika: malog gradića sjeverno od Požege koji se smjestio pod južnim obroncima središnjeg Papuka, na su-toku potoka Veličanke i Duboke, poznatog po termalnim bazenima, ali i po nogometnom klubu Kamen-Ingrad koji je 2003 izborio i nastup u Kupu UEFA kada je u malu Veliku došao veliki Schalke 04 i čak otišao bez pobjede i bez postignutog gola :-). Stadion je sagrađen 2002. i jedan je od boljih i ljepših u Hrvatskoj i definitivno izgleda bolje od ovog našeg zagrebačkog maksimirskog rugla. Maks Vrhovac se vjerojatno okreće u grobu od užasa kad vidi kaj je izniklo preko puta njegovog parka.

Termalno kupalište je vrlo lijepo smješteno i okruženo je šumovitim padinama, a čine ga dva bazena u koje se slijevaju dva izvora. Voda pripada magnezitnim vodama, a može se koristiti za liječenje određenih reumatskih bolesti i posttraumatskih stanja.

Iznad kupališta, na zapadnoj padini Topličke glave, na 335 m n/v, nalazi se planinarski dom Lapjak, trenutno zatvoren radi preuređenja. Nadamo se da će PD “Sokolovac” iz Požege (oni su dom i sagradili 1958.) uspjeti u namjeri da dom obnovi jer je položaj savršen. Odlična pozicija za bazu za planinarenje po Papuku, a ljeti, nakon što se čovjek umoran vrati s brda, lijepo se stazicom spusti do bazena za ravnih 1-2 minute i – BUĆ! u finu ljekovitu vodicu. Taman za opustiti umorne mišiće. Ma milina! Dom je inače veća katnica s mansardom u čijem se prizemlju nalaze kuhinja i dvije veće blagavaonice (sale), na prvom katu dvokrevetne sobe i kupaonice, dok su na mansardi skupni ležajevi.

planinarski dom Lapjak

Auto smo ostavili na parkiralištu pored bazena i krenuli našim putem koji počinje kod ruševina starog termalnog kupališta: put počinje s istočne strane brijega na kojem stoji burg da bi postepeno prešao preko hrpta na zapadnu stranu i burgu prišao s JZ. Put je prilično strm i onima sa slabijom kondicijom može biti dosta naporan. No, to nije razlog za odustajanje :-). Po dolasku pod burg, put ga obilazi s južne strane i prilazi ulazu koji se nalazi na istoku. Pred burgom je tabla s kratkim podacima o povijesti burga (o samom burgu i njegovoj povijesti nešto više na kraju posta...) Na cijelom Lapjaku je, naime, uređena poučna staza “Lapjak” duga 4.2 km. Staza počinje kod starog termalnog kupališta, vodi preko Velike na vrh Lapjaka i potom se spušta planinarskom stazom “Šulerov put” na istok prema bazenima i izlazi na cestu Velika – Duboka. To je prva poučna staza ovakvog tipa u Slavoniji. Rađena je po uzoru na edukativne staze u američkim nacionalnim parkovima. Na ovoj stazi, koja, sadržane su sve najbitnije značajke koje krase Park prirode Papuk.

info tabla ispred burga

Na Velikoj smo napravili malu pauzu i kratko fotografiranje za vrijeme kojeg sam zahvaljivala sama sebi kaj sam se već prije par puta popela do njega i obavila nekoliko rundi fotografiranja jer je trenutna situacija sve prije nego oku ugodna. A time i objektivu. U dvorištu hrpa kamenja, smeća i geotekstila, očito od zaštitnih arhitektonskih radova na branič-kuli i nekim drugim zidovima. Možda su čak vršili i manja arheološka istraživanja. Našli smo par zaboravljenih ulomaka keramike, jednu srednjovjekovnu potkovu i željezni predmet nepoznate namjene. Na kraju smo sve ostavili na jednoj hrpici jer kaj da radimo s time? Također, kula je zatvorena i ništa od opcije ponovnog slikanja njezine unutrašnjosti. Sve izgleda nekako sumorno i žalosno... Puno je ljepše to bilo godinu prije pod plaštom snijega kad sam zadnji puta bila ovdje (većina slika je s tog izleta jer s ovim novima se ništa pametno ne može napravit. Fuj!)...

Nakon odmora, nastavljamo prema Lapjaku. Ugodno smo iznenađeni saznanjem da, iako hrbat po kojem smo se penjali s podnožja brijega izleda UŽASNO strmo, zapravo i nije tako. Ima par strmih dionica, no zaključeno je da je put do Velike strmiji. Meni osobno nije bilo ništa posebno naporno. ;-) Inače, Lapjak smo od milja prozvali Papučkom  piramidom. E sad, da je u nas jedan “lumen” s nosom za biznis temeljen na zavaravanju ljudi i prodavanju magle poput onog dolje u Visokom, mogli bi mi i ovu piramidu fino unovčit i prodat (extra naivnim) ljudima “muda pod bubrege”. Al kaj ćeš, na “jugu” su se već odavno ispraksirali u prodavanju apsolutno ničega pod nešto veliko. To je valjda takvo podneblje…. :-/

put od Velike prema Lapjaku

još jedna info tabla sa zgodnim šišmišićem :-)

No pustimo južne krajeve i vratimo se prema sjeveru... Naša staza po hrptu Lapjaka vodi lijepom prirodom i uz lijepe vidike (e sad, dal ih ima i kad se sve zazeleni, ne bih znala), a sve što je zanimljivo, popraćeno je informativnim pločama Poučne staze. Tako dolazimo do Tauberovih stijena pred vrhom Lapjaka. Da ne prepisujem što piše na info ploči, evo slikica:

Ovdje, naravno, stajemo i radimo jedan duži photo session. Stijene su super :-). Pogled još bolji. Uz zastajkivanje zbog fotografiranja, do ovdje nam je trebalo kojih pola sata do 40 minuta hoda.

na Tauberovim stijenama

Tauberove stijene, detaljčić

pogled s Tauberovih stijena prema SI

Od stijena je još svega 5 minuta do vrha Lapjaka (667 m n/v). 

put od Tauberovih stijena na vrh Lapjaka

Već smo unaprijed znali da su ovdje klupice. Jupi! Vrijeme je za ručak! I to za stolom. Vadimo klopu. Bilo je tu svačeg slanog, al se sjećam samo deserta: Mouna, vrsta marokanskog slatkog kruha, u ovoj verziji punjenog marmeladom (koji tako fino miriši da je to za ne povjerovat!). U pripremi je i kuhalo, lončić, mlijeko... kad imamo desert, treba imat i kavicu, ne? 

klupice na vrhu

Mouna. Još uvijek se pitam kak je to preživjelo put u komadu...

Usput se skupljaju i žigovi za HPO i SPP. Mala stvar, al mene veseli iako zapravo nema neko posebno značenje. Al tako ću uvijek znati da sam tu bila :-). Nakon obilnog ručka, opet odmor. E sad je uslijedilo polako nagovaranje za produžetak puta na Nevoljaš. Druga opcija je bila spustiti se Poučnom stazom na cestu i nazad do auta. Ne sjećam se točno u kojem trenutku je nagovaranje uspjelo, al mislim da je to ipak bilo kasnije, na križanju Šulerovog puta za bazene i puta dalje prema Nevoljašu.... I tako mi nastavljamo dalje za Nevoljaš, preko Kovačevog greba, po laganoj stazi bez uspona koja vodi šumovitim hrptom, okruženi mirisom brojnih, netom procvjetalih šafrana. I ljubičastih i bijelih. Cijeli tepisi tih krasnih cvijetića koji naviještaju toplo vrijeme :-).

još jedna zgodna info tabla

šafrani

još se nađe i pokoja visibaba :-)

zgodna čeka na lijepoj livadi, još da nije u vl. ubojica...

Na vrhu Nevoljaš/Jezerski vrh (740 m n/v) je lijepa drvena piramida s pogledom na južnu stranu Papuka, cijelu Požešku kotlinu, Psunj i Krndiju, Požešku goru ..... ma sve se super vidi.

moje društvance i piramida

pogled s piramide prema SI

Nastavljamo do Doma GSS-a ispod vrha (prvi dom GSS-a u Hrvatskoj, sagrađen 1984.) pred kojim je doslovno cijeli gusti tepih šafrana. Već dugo nisam vidjela toliko tih cvijetića na jednom mjestu. Ljubičasti pod... doslovno. A kako tek mirišu! :-)

dom GSS-a ispod Nevoljaša (pl. kuća Jezerce - Nevoljaš)

"tepih" šafrana pored doma

Sad je uslijedio dogovor – nazad odakle smo došli, ili oštro nizbrdo na istok u dolinu potoka Dubočanka pa cestom uz potok do Velike. Odlučili smo se za ovo drugo iako smo znali da prva opcija pruža ljepše vidike i okruženje. No, ajde, da ne idemo istim putem. Tu smo, na padini skijališta okrenutoj prema sjeveru, naišli i na ostatke snijega. Nije da sam baš žalila za njim.... još mi je živo u pamćenju bio onaj kamengradski do koljena :-D. Nakon strmog spusta, dolazimo do proširenja gdje cesta završava okretištem – taj se dio zove Jezerce, a postalo je popularno upravo zbog skijaške žičare čija je donja stanica završavala 200 m iznad njega. S godinama je skijalište zapušteno i trenutno je van funkcije. Daljnji dio puta cestom vodi kroz gorsku dolinu uz potok Dubočanku. Uz put nailazimo na lijepu lugarnicu Šumarskog fakulteta. Svaki puta kad naiđemo na nešto njihovo, požalim što nisam išla na šumarstvo. Lijepo je tim šumarima, imaju okolo posjede kojih se ni grof ne bi postidio. Ubrzo nakon lugarnice dolazimo do stare staklane koja je s radom počela davne 1858. da bi bila zatvorena početkom 20. st. Na zadnjem dijelu puta prolazi se pored brojnih vikendica, bolje i lošije uređenih izletišta te pored kamenoloma Tisovca.

što sve ne izmisli ljudska ljenost - ražanj pogonjen vodom...

Put više nije toliko zanimljiv pa brzamo da što prije dođemo do auta... već se polako i mrak spušta...

I sad za kraj, malo podataka o burgu Velika. Bez toga ne može :-)

-burg se nalazi 1 km sjeverno iznad istoimenog mjesta, na vrhu čunjastog, vrlo strmog brda visine 452 m, između tokova potoka Veličanka i Dubočanka; danas se naziva Turski grad

pogled na burg s JZ

-Velika je manji burg peterokutnog tlocrta, a sastoji se od dva dijela: dvorišta ograđenog zidom i branič kule na sjevernoj strani

-južni dio je pregrađivan čime je sačuvano krunište u sklopu nadogradnje na cijelom južnom potezu zida

južni vanjski zid s vidljivim zazidanim kruništem (2012)

-ulaz je u razini terena s dva odvojena prolaza: ulaz sa segmentnim nadvojem za pješake i ulaz s polukružnim nadvojem za konje. Izvana ulaz štiti slobodno postavljeni zid (samostojeći zid) čime se postiglo lomljenje prilaznog puta što je jedan od načina rješavanja ulaza u 13. st. Ulaz je bio branjen s kruništa nad njim.(Z. Horvat: Ulazi u burgove 12.-15. st., Prostor, Vol.6 (1998), No.1-2 (15-16))

ulaz i ostaci zida pred njim (2012)

ulaz s vanjske strane (2009)

ulaz s unutrašnje strane (iznad su rupe od greda za šetnicu), 2009.

-branič kula se nalazi u sjevernom dijelu, približno je trokutastog tlocrta (u stvarnosti je poligonalna) i ima četiri prepoznatljiva kata, a imala je i podrum bez otvora: u prizemlju i prvom katu je bio kamin i prozor na dvorište; nije sigurno da li je treći kat bio zidan ili drven, a vjerojatno je služio samo za obranu

kula, 2009. godine

kula, 2012. godine (s "odrezanim" smećem u dvorištu)

-prema pravilno raspoređenim kvadratnim rupama na dvorišnom zidu kule, može se zaključiti da je kula imala i drvenu galeriju po cijeloj visini

-s obzirom na veličinu i uređenje kule, prvi i drugi kat su sigurno imali i stambenu namjenu (ovdje su vidljivi ostaci kamina u SI uglu kule)

ostaci kamina u kuli (2009)

-na južnoj strani burga su, u kasnijem razdoblju, nadograđene nove prostorije, vjerojatno također za stanovanje i tom je nadogradnjom ostalo sačuvano izvorno krunište na potezu južnog zida (kako je već navedeno)

detalj prozora na JZ dijelu (2009)

-o burgu nema sigurnih podataka prije 15. st., pa se može samo pretpostavljati kada je sagrađen: jasni oblici i jednostavnost detalja ukazuju na romaničko razdoblje dok položaj na visokom brdu, velika debljina zidova, način ulaza u burg, tlocrt jednostavnih, ravnih linija te koncepcija obrane upućuju na razdoblje nakon mongolske provale 1241.

-gotovo identičnog tlocrta je burg Lipovec kraj Samobora sagrađen 1251. (a samim time mu je sličan i Okić) – sukladno tome možemo smatrati da je Velika sagrađena u 13. st., a od ostalih burgova se razlikuje svojom jednostavnošću čemu uzrok može biti veća starost burga, ali i manja materijalna sredstva graditelja

-samih povijesnih podataka o Velikoj nema mnogo; u izvorima se spominje pod nazivima Welyka, Velyka, Velika, Volica

-u spisima požeškog Kaptola se tijekom 14. st. javljaju plemići de Velyke.

-1435. dijele međusobno svoja imanja obitelji Veličkih i Bekefija Veličkih pa se spominje i burg Velika koji je opisan kao zapušten, s kulom bez krovišta i napuštenim sobama

-u ruke Turaka je vjerojatno pao između 1537. (osvojena je Požega) i 1539. (osvojen je Kamengrad)

-čini se da je već u 16. st. ruševan jer je 1702., u opisu posjeda Treštanovac, zapisano da je burg pust i odavno napušten; u istom opisu se spominje i Franjevački samostan s malom crkvom sv. Augustina

-ispod burga, na mjestu današnjeg groblja kod crkve sv. Marka, se nalazilo trgovište (oppidum Velyke) s utvrdom i palasom – to su bili posjedi Veličkih i Bekefija Veličkih

-u listini iz 1332. se spominje župa i crkva u podgrađu Velike (de Subcastro Velika)

-nakon oslobođenja od Turaka, ustrojena je feudalna gospoštija Velika

-u centru današnjeg mjesta se nalazi gotička crkva sv. Augustina koja je pripadala augustincima, a uz nju se nalazio i samostan koji se spominje 1435. Danas je ovdje Franjevački samostan iz 16. st. u sklopu kojeg se može razgledati Dijecezanski muzej

Bedemgrad

Bedemgrad je jedan zgodan i lako dostupan “burgić” na Krndiji nedaleko od Našica. Na Bedemgradu smo bili dva puta. “Davne” 2006. i ove godine na proljeće. Post je malo čekao s objavom, kao što čeka i cijela “hrpetina” drugih da uhvatim malo slobodnog vremena za pisanje, slaganje slika i svega drugoga… :-( 

Pri prvom obilasku uspon smo započeli na glavnoj cesti Slavonski Brod – Našice, iz mjesta Gradac, za putokazom koji se pojavi onako odjednom uz cestu, bez nekog posebnog mjesta za parkiranje pa nabrzaka se okolo traži ugibalište. Srećom, ima jedno u blizini :-). Ne sjećam se baš tog puta osim da mi činio strm i naporan. No, treba uzeti u obzir da te godine nisam bila u nikakvoj formi, kondicija na nuli i tako to (uzrokovano 8-mjesečnim stajanjem na terenu i jako malom količinom kretanja) tako da danas put možda više uopće ne bih smatrala teškim… Ali, loša sjećanja dugo traju, pa smo za ovogodišnji uspon odabrali put koji ide od izletišta Paulinovac, koje se također nalazi uz cestu za Našice, ali nešto južnije od Gradca. To je lijepa livada u šumi s klupama za odmor i izvorom.

Paulinovac

Paulinovac

Paulinovac

Od Paulinovca do pod sam burg vodi krasan kolni put koji se odvaja od puta/ceste Paulinovac - Lončarski vis sjeverno od izletišta. Put je lijepo položen, bez gotovo ikakvih uspona i silazaka (ako ih je bilo, nisam ih uopće doživjela). Prekrasna lagana šetnjica od niti sat vremena. Onako laganini, ugodno, pogodno za sve. I lijepo je bilo prići Bedemgradu s “boka” i vidjeti položaj s druge strane.

Pod burgom se kolni put križa sa stazom kojom smo došli prvi puta. Tog izlaska na cestu se živo sjećam (bilo je nešto u stilu “Ma otkud dolazi ova super cesta, a mi idemo ovom groznom, strmom vododerinom!”). I ovdje putokaz prema burgu kaže “Bedemgrad 10 minuta”. Hm… možda. Ako glumimo specijalce i idemo, ne četveronoške, nego puzeći. S puškom u zubima i naprtnjačom na leđima. Do burga nam je trebalo ravne 2 minute. Da, dvije minute. Baki ili djedu sa štapom/štakama bi možda trebalo….. 7, ajde 8. Malo karikiram, ali stvarno ne mogu zamisliti osobu koja bi dopješačila do tuda, a da joj onda za uspon treba 10 minuta. Minute se mogu eventualno nakupiti poduljim fotografiranjem flore, faune, neba i samog burga kad se već do njega dođe. Tih 10 minuta nam je uljepšalo cijeli dan :-D :-D :-D

ovdje napuštamo cestu i krećemo na famozni 10-minutni uspon :-D

Staza prilazi burgu s južne strane. Prvo uočavamo, naravno, ulaznu branič kulu, okrenutu “licem” prema zapadu, koja je jedini bolje sačuvani dio burga. O samom burgu nešto više mrvicu kasnije….

Ispred burga nalazi se fenomenalno, veličanstveno, ogromno stablo …. nečeg …. kojem, naravno, netko nije mogao odoljeti (as usual) te se opet i nanovo potvrđuje da smo potekli od majmunčića :-P. 

stablo s majmunčićem :-P

kako namamiti majmunče? s hranom i kavom, naravno!

Pokraj stabla je tabla (gle, rima!) s dosta iscrpnim podacima o burgu – kopije novinskih članaka, malo izblijedjele doduše, ali ne sumnjam da će biti zamijenjene kad postanu nečitke. I ono najvažnije – lijepe klupice i stolovi da čovjek može pošteno sjest i nešto prigrist. Onako gospodski, okružen prirodom i svježim zrakom koji tako dobro otvara apetit. Pogotovo nakon šetnjice. S obzirom da ovuda prolazi Slavonski planinarski put te Našički planinarski put, ovakvo lijepo odmorište zaista dobro dođe. No, prije klope je prvo uslijedio standardni photo-session (burga), a tek potom klopa. Prvo “posao”, a onda uživancija. :-D

kula iz svih smjerova :-)

Dakle, da kažemo nešto i o tom Bedemgradu....

-kako je već rečeno, nalazi se na Krndiji iznad sela Gradca, na teško pristupačnom položaju iznad stare rimske ceste Inicero (nalazio se nedaleko Požege) – Stravianis (vjerojatno nedaleko Našica) – Mursa (Osijek) koja je spajala savsko i dravsko područje (to je ta krasna cesta kojom smo došli) – u okolici burga su nađena 3 značajna nalaza iz rimskog razdoblja: zavjetna ara, nadgrobni spomenik i rimske opeke s oznakom II. legije)

-burg se nalazi na 407 m n/v, na prilično zaravnjenom terenu, približno je kružnog tlocrta i okružen je opkopom

-osim ulazne branič kule, sačuvalo se prilično malo ostalih zidova dok je jarak odlično očuvan

jarak, pogled s drveta :-D

-kula Bedemgrada je možda najstariji sačuvani primjer ulazne kule. Građena je od klesanaca i lomljenca s mjestimičnom uporabom opeke, a izvana je ulaz naglašen kontraforima. Imala je 6 etaža (prizemlje i 5 katova), a ulazni prostor je zauzimao prizemlje i prvi kat te su se vrata protezala kroz obje etaže. Ulazilo se preko pokretnog mosta s “vučjom jamom” (pokretni most je premošćivao opkop ispred kule te dodatnu jamu u samom prostoru kule tj. prokop između ulaza i dvorišta) za čije su dizanje služili parovi kolotura na vanjskoj i unutarnjoj strani zida. Vučja jama je predstavljala dodatno osiguranje u slučaju probijanja dignutog mosta i vrata. Od drugog do četvrtog kata nalaze se visoke strijelnice klinastog tlocrta iz kojih se moglo djelovati i bočno na obrambene zidine (flankirna obrana) – one tako čine svojevrsnu posebnost jer se na većini burgova ulaz branio s vrha zidina te s vrha branič kula. Stoga je bedemgradska kula odličan primjer naprednijeg načina obrane koji je u to doba bio uobičajen na zapadu te u Svetoj Zemlji. Na 4. katu kule nalazio se veći otvor s kamenim klupama dok je 5. kat vjerojatno bio uređen kao obrambeno potkrovlje

ulazna kula sa shematski ucrtanim pokretnim mostom s vučjom jamom

(Z. Horvat: Ulazi u burgove 12.-15. st.)

branič-kula, detalj ulaza

-posjed Našice početkom 13. st. drži Jula de genere Khán koji u 1. pol. 13. st. daje dio posjeda templarima, a nakon ukidanja templarskog reda početkom 14. st., kralj Karlo daje (vraća) Aleksandru de genere Aba posjed Našice 1310., a 1312. i posjed sv. Martin uz dozvolu da ovdje sagradi utvrdu – vjerojatno se radi upravo o Bedemgradu. Dakle, prvi vlasnici i graditelji su našićka obitelj Abe de genre Khan koji u Našice dovode templare (grade crkvu sv. Martina sa samostanom) i franjevce (podižu svoj samostan i crkvu Presvetog Trojstva) – obje građevine i Bedemgrad pokazuju slične graditeljske karakteristike što se može povezati s majstorima iz cistercitske škole gradnje (cisterciti su bili duhovni oci templara) – cistercitske graditelje su u Našice doveli templari. Kako je već spomenuto, visoke strijelnice na branič-kuli Bedemgrada su tipične za onodobne križarske utvrde u Svetoj Zemlji i u zapadnoj Europi dok se kod nas javljaju znatno kasnije

branič-kula, detalj strijelnica s vanjske strane

-Abe su početkom 15. st. sudjelovali u građanskom radu kao pristaše Ladislava Napuljskog protiv kralja Sigismunda Luksemburškog, pa zbog izdaje gube posjed 1403. kada kralj daje Bedemgrad obitelji Lacković.

-Lackovići već 1405. Bedemgrad i Našice mijenjaju s kraljem za posjed u Ugarskoj, pa kralj posjed prodaje 1407. palatinu Nikoli Gorjanskom i njegovom bratu Ivanu

-Gorjanski drže posjed tijekom cijelog 15. st., a nakon smrti posljednjeg Gorjanskog, Joba, njime gospodari njegova udovica, sestra Lovre Iločkog. Vlasnik posjeda je kratko vrijeme bio i Ivaniš Korvin, a nakon njegove smrti ga, 1506., preuzima Lovro Iločki.

-nakon nekoliko neuspješnih pokušaja tijekom više godina, Turci, pod vodstvom velikog vezira Ibrahim-paše, osvajaju burg 1541. na povratku sa zauzimanja Budima – sultan Sulejman tada daruje posjed Ibrahim-paši

-Turci drže Bedemgrad do 1687. kada general Dunewald osvaja bez borbe i Bedemgrad i Našice koje su Turci napustili

-u sljedećim desetljećima i stoljećima, Bedemgrad je u potpunosti napušten i prepušten propadanju dok se Našice razvijaju te 1811. moćni grofovi Pejačevići u njima podužu barkoni dvorac s perivojem koji je 1909. obnovljen da bi postao jedan od najljepših dvoraca u Hrvatskoj

I što još reći.... poslikali sve nanovo, fino se najeli i odmorili, i krenuli nazad prema Paulinovcu... Eh da, i to s parom sunčanih naočala viška koje smo našli u najvećem gustišu i kupinama. Pitamo se još uvijek kako su tamo dospjele. Mi smo se provlačili radi boljeg kuta za fotografiranje, ali to je naša profesionalna deformacija.... a netko drugi... i to žena.... hmmmm :-P Sve u svemu, lijep i nenaporan izlet. Obavezno posjetiti ako ste u okolici! :-)

Kruzni put "Dilj" - dan 2

Nakon vesele noći, uz brojne goste iz životinjskog carstva, rano buđenje negdje oko 6. Svježa priroda, sve miriši, sunce se polako diže tamo na istoku...

i šator se sprema...

Brzinski doručak, spremamo šator i razmišljamo kako sada dalje s obzirom da i dalje ne znamo gdje je ta famozna markacija. I taj još famozniji novi put. I opet krećemo malo gore, malo dolje, malo lijevo, malo desno... svugdje neprohodno prema sjeveru... Na mobitelu, na Google Maps, vidimo šumsku cestu koju bi trebao sjeći put za Sovsko jezero... da nam se barem nje dokopat. I odlučimo, idemo ravno gore kroz šumu, ma ako ima 200 m do nje... I krenusmo... joj kad se sjetim. Skoro 2 sata probijanja kroz gustiš, šikaru, granje... za pišljivih 200 m! Ovdje pokupih ogrebtinu koja mi stvori ožiljak koji imam još i danas. A samo je površinska bila! Svašta. Na kraju smo se dokopali ceste, mokri ko miševi, krepani ko psi i s pomalo iscrpljenim psovkama na račun markacija, staza, šume, šikare, šumara koji su uništili stari put, itd, itd. Al dobro... tu je cesta, pa idemo njome prema istoku i usput tražimo markaciju. I zaista, nakon 15ak minuta hoda, evo je! Izlazi iz šume normalan šumski put, staza... pitamo se još uvijek gdje počinje s donje  strane. Hm. Al sad smo bar bili na pravom putu, pa pravac za markacijom prema sjeveru i prema hrptu Dilj gore.
Nakon 20ak minuta stižemo na najviši vrh Dilja – Degman ili Jurje brdo (460 m) pod kojim se križaju planinarski putevi. Idemo desno, prema istoku i prema Sovskom jezeru te nakon sljedećih 15ak minuta dolazimo do još jednog raskrižja. 

raskrižje puteva nedaleko Sovskog jezera

 
Ovdje s juga prilazi put za Sovsko jezero iz sela Matković Mala. Naš put vodi lijevo i napokon, nakon još 15 minuta hoda, stižemo na Sovsko jezero (KT4)! Točno u podne.

pazite da ne zgazite žabice :-))))

Sovsko jezero

Sovsko jezero, sada iz drugog kuta

Sovsko jezero je inače vrlo lijepo mjesto. Divlje, a pitomo, pitoreskno, romantično, zaista krasno za piknik i odmor u prirodi, a nama se, onako iscrpljenima, u tom trenutku činilo ni manje ni više nego kao raj na zemlji. Jezero se nalazi u uvali okruženoj šumovitim humcima. Smatralo se da je ostatak Panonskog mora jer su u sedimentima nađeni fosili morskih zvijezda i školjaka. Tijekom ljeta, jezero posjećuju brojne ptičje vrste, prisutno je nekoliko vrsta žaba, te riba pa je mjesto popularno i među ribičima. U jezeru se nalazi izvor i ono nikad ne presušuje, bez obzira na oscilaciju vode tijekom godine.

žabica

još jedna žabica

biljčica

Uz jezero se nekad nalazilo selo Sovski dol koje se danas nalazi 3 km prema SI, a od njega do jezera vodi dobra makadamska cesta kojom mogu proći i autobusi (česti su školski izleti). Okoliš je uređen za posjetitelje: brojne su kupice i stolovi, mjesta za roštiljanje, četiri uređene “česme” tj. izvora (koliko sam ih ja uočila), lijepi vidikovac na brdu zapadno od jezera sa super pogledom na Požešku kotlinu i Papuk… Ma divotica!  :-)))

stari bunar

(četvrti) izvor na putu od jezera prema vidikovcu

pogled s vidikovca

vidikovac

Iako je bila nedjelja, nije bila gužva tj. većina posjetitelja je bila sjevernoj strani jezera, dok smo mi naš tabor udarili pod brajdom na južnom dijelu, tik uz česmu s finom hladnom vodicom koja nam je tako dobro došla s obzirom da smo naše zalihe već poprilično iscrpili. Ipak je plan bio doći na jezero (i do vode) dan prije. Slijedi odmor pa kuhanje špageta da povratimo malo snage. I neizostavna kavica i keksi su također bili na meniju. Odmor nakon ručka i već su 2 sata. Vrijeme da se krene dalje. A tako nam je bilo lijepo i ugodno tu, najradije bi ostali cijeli dan. Eh, da se sutradan nije trebalo ić radit, vjerojatno i bi. Vode ima, hrane smo također imali sasvim dovoljno... moglo se, da se moglo :-P. 

naš "logor" :-)

uređeni okoliš, stvarno lijepo

i još malo jezera, sad iz daljine ;-)

I krenusmo prema sljedećoj kontrolnoj točki – vrh Čardak (423 m). Put nas vodi kroz Fukin dol – kanjon u kojem je carstvo bršljana. I stvarno su strane kanjona skoro potpuno prekrivene tom puzavom biljčicom. Nastavljamo dalje, ponovno malo kroz gustiš i ne baš dobro održavan i markiran put, do hrpta Dilja (GPS je ponekad stvarno dobra stvar, ali ipak je najbolja kombinacija njega i karte).

zeleni tunel na putu prema Čardaku

E sad je dalje sve lako! Nastavljamo još oko sat i pol lijepom stazom po hrptu. Tu i tamo izlazimo na čistinu na mjestima gdje je šuma posjećena. Super pogled prema jugu, daleko u Bosnu, ali ne zastajemo baš. Malo smo na knap s vremenom, a i na suncu je opako vruće (za razliku od ove godine). Ponegdje se isto treba probijati kroz visoku travu, ali sve u svemu, dobar put, lijepo položen i nenaporan. I tako stižemo na Čardak (KT5) te radimo još jednu dužu pauzu i drugi gablec. Na Čardaku je vrh obilježen visokim betonskim geodetskim tornjem. Moram priznati da mi još nije jasan smisao tih tornjeva na vrhovima (Čardak, Brezovo polje na Psunju, Maksimov hrast na Požeškoj gori...)

vrh Čardak - betonski geodetski toranj

Sad smo već bolje volje, već smo pred zadnjom etapom puta. Krećemo prema jugu i prema Ljeskovim vodama, još jednom popularnom izletištu gdje se nalazi malo umjetno jezero, gdje stižemo za kojih 30-40 minuta. Pauza za kavicu i keksiće... 

spust s Čardaka prema Ljeskovim vodama

Ljeskove vode, pred kišu

Ljeskove vode

Gledamo sumnjičavo u crno nebo prema jugozapadu i mislimo si “Pa neće valjda kiša!” I naravno da hoće! Nije padala jako, ali dovoljno da nam pokvari posljednji dio puta, jer hodat kroz šumu po kiši (koja inače nije bila u prognozi, ali kad oni uopće pogode???) bez kišobrana ili kabanice nas baš i nije privlačilo. I odlučili smo promijeniti trasu i ići asfaltom prema glavnoj cesti Slavonski Brod – Vrpolje.  Za slučaj da se izlije kiša da možemo nekoga zaustavit za prijevoz :-) Opisivat hodanje po cesti stvarno nema smisla pa ću ovdje više-manje završiti našu priču...

zalazak....

Do doma smo stigli po mrklom mraku, zadnju dionicu nismo vidjeli, ali smo bar obišli sve KT. A za posjet izvoru Čapljevik i Šumi Striborovoj će se već nać vremena. Jednog lijepog dana. :-)