Burg Jelen aka Jelengrad

Dok me drži inspiracija ovih dana, treba iskoristit priliku. :-) Kako sam Jelengrad spomenula u prethodnom postu o Melenu, zaključih da će prvi sljedeći post biti upravo o njemu. Na Jelengradu smo ionako bili dan prije nego na Melenu (dakle, 15.02.2014.) pa su ta dva izleta kao neka cjelina. Iako su odredišta na potpuno različitim stranama.

A što se tiče prohujale godine, pretpostavljam da se ništa puno nije promijenilo od tada. ;-)

Burg Jelen (Jelengrad) nalazi se na JZ obroncima Moslavačke gore, oko 9 km zračne linije SI od Popovače (automobilom oko 25 km). Smjestio se na oniskom brežuljku, visine oko 300 m, zapadno iznad potoka Jelenska, a nedaleko mjesta Gornja Jelenska. Nalazi se na strateškom položaju iznad pretpostavljenog starog puta koji je povezivao Čazmu, Garić i Moslavinu.

Do njega je najlakše doći šumskom cestom iz Gornje Jelenske te se potom od ceste popeti strmim šumskim prosjekom s istočne strane (10-15 minuta hoda) – tako sam na Jelengrad došla prva dva puta prije dosta godina. Druga opcija je markirani planinarski put iz Moslavačke Slatine (u kojoj se nalazi i planinarska kuća) koji burgu prilazi sa zapada.

planinarska kuća Moslavačka Slatina

Ovaj put je dugačak oko 3 km (ovisno u kojem dijelu sela ste parkirali) i svladava visinsku razliku od svega 100 m u blagom usponu sve do 500 m prije burga kada slijedi nagli spust od 50 m n.v. Ovaj puta smo došli s te strane i bilo nam je potrebno nekih 45 minuta “s noge na nogu” – doslovno (za usporedbu Zagrepčanima, u kilometrima je to mrvicu manje nego udaljenost od Lagvića do Kraljičinog zdenca).

prilaz burgu sa zapada (kada se dolazi iz M. Slatine)

zapadni bedem burga

Burg se pruža u smjeru JJI – ZSZ (ili ako baš nećemo cjepidlačit, onda istok-zapad :-) ) u obliku nepravilnog izduženog pravokutnika i prati konfiguraciju izduženog platoa na kojem se nalazi. Plato okružuje dosta dubok obrambeni jarak.

jarak s južne strane (ispod južnog bedema)

južni bedem

novi, lijepo uređeni prilaz burgu da čovjek više ne mora glumit kozu ;-)

Burg je dugačak oko 65 m, a širok oko 13 – 15 m (vanjske dimenzije) dok su unutrašnje dimenzije nešto manje (dužina oko 60 m i širina oko 8.5 m do oko 13.6 m). Pristupni put je prilazio s istoka, a njime se prvo dolazilo do malog platoa s druge strane jarka nasuprot ulazne četverokutne kule (barbakan) u koju se ulazilo preko drvenog pokretnog mosta.

mali plato pred kulom (desno), jarak i ostatak ulazne kule (lijevo)

Kula je stajala pred istočnim dijelom burga i od nje se danas vrlo malo sačuvalo – preostao je dio južnog zida s čije je unutrašnje (sjeverne) strane sačuvan ležaj stožera pokretnog mosta.

Arheološkim istraživanjima, provedenim 2012. od strane Hrvatskog Restauratorskog Zavoda, od nasipa je očišćen donji dio istočnog pročelja i JI ugao kule te je ustanovljeno da je kula s južne strane bila ojačana kutnim kontraforom. Vrlo vjerojatno se sličan kontrafor nalazio i na sjevernom uglu kule. Čim sam uočila kontrafor, odmah mi se ukazala slika kule Malog Kalnika koja je također bila ojačana kutnim kontraforima, na jednak ili sličan način. :-)

ostaci ulazne kule i istočni dio burga, pogled s platoa

ostaci ulazne kule, dolje lijevo - kutni kontrafor

istočni dio burga s ulazom i ostaci kule
(tko se dobro zagleda u zid kule, uočit će ležaj stožera mosta)

Glavni ulaz u unutrašnji dio burga se nalazio na sredini istočnog (I-JI) pročelja, a vodio je u istočni dio burga koji je vjerojatno bio nenatkriveno dvorište.

ulaz, detalj

pogled u dvorište burga s ulaza

pogled od ulaza prema kuli

Vanjski su zidovi utvrde mjestimično sačuvani do debljine od skoro 2 m te do visine od oko 8 m što je vjerojatno gotovo puna izvorna visina. Zbog višestoljetnog propadanja nije sigurno da li su zidovi završavali ravno ili su možda imali krunište (npr. sjeverni zid koji je imao obrambenu funkciju). Građeni su od krupnijih komada tesanog kamena lomljenca vezanog mortom. U unutrašnjosti nisu sačuvani ostaci nikakvih pregradnih zidova osim u krajnjem zapadnom dijelu burga. S obzirom na veći broj sačuvanih rupa za ležaje drvenih greda, očito su bar neke prostorije bile građene od drveta. Jedna drvena prostorija se vjerojatno nalazila na sredini južnog zida gdje su sačuvane dvije pravokutne niše nad kojima se nalazi niz kvadratnih rupa od drvenih greda.

južni zid i vjerojatna pozicija drvenog objekta
(krajnje desno je jedini sačuvani objekt burga)

Za razliku od južnog zida, sjeverni zid je imao obrambenu funkciju. S njega se nadgledala cesta u podnožju te je bio uređen za obranu i nadzor. Na njemu su sačuvani cijeli nizovi rupa od greda i to u razini prvog te drugog kata. Grede su vjerojatno nosile drvenu galeriju – hodnicu. Zid je dodatno raščlanjen otvorima većinom obrambene namjene.

sjeverni zid (malo "izobličeni" stitch :-D ) sa sačuvanim otvorima, strijelnicama i rupama od greda

rupe od greda, vjerojatno galerije (hodnice) na 1. etaži

U prizemlju se može ustanoviti 7 otvora od kojih se 4 samo naziru jer su većim dijelom zatrpani (istraživanjima je ustanovljeno da se kasnosrednjovjekovna hodna razina nalazila 70 cm ispod današnje razine), dok su ostala 3 vidljiva otvora strijelnice.

strijelnice na 1. etaži, desno se vidi ulaz u stubište u debljini zida

U "međukatu" između prizemlja i prve etaže nalaze se 2 otvora od kojih je jedan odlično sačuvana strijelnica, a drugi je možda bio prozor. Na prvoj etaži se mogu ustanoviti 3 otvora – jedna strijelnica te jedan veliki i jedan mali otvor (prosjek) nepoznate namjene. U istočnom dijelu sjevernog zida, na prvoj etaži, nalazi se ulaz u sačuvano stubište unutar debljine zida kojem se vjerojatno pristupalo s drvene galerije. S obzirom da stubište u vanjskom bedemu znači slabljenje istog, unutrašnji zid prolaza je stoga tanji od vanjskog. Stubište ravnog kraka položeno je u smjeru istok-zapad, presvođeno je bačvastim svodom, a na njegovom se vrhu nalazi manji pravokutni podest na kojem je vjerojatno stajao top iliti podest je vjerojatno bio artiljerijski položaj (s obzirom da je, prilikom arheoloških istraživanja, u sondi točno ispod stubišta i podesta nađeno nekoliko topovskih kugli).

unutrašnjost burga, desno je otvor stubišta u sjevernom zidu

U zapadnom dijelu burga nalazi se jedini sačuvani objekt četverokutnog (trapezoidnog) oblika na dvije etaže. Prizemna etaža je nadsvođena bačvastim svodom dok je gornja etaža, naravno, bez krova, a sudeći po sačuvanoj peti svoda na južnom zidu, može se zaključiti da je i ona imala bačvasti svod.

jedini sačuvani objekt, pogled s istoka

objekt, pogled sa zapada

Na sjevernom pročelju objekta, u gornjem dijelu prizemne etaže, sačuvane su dvije kamene konzole. Možda se na njih naslanjala drvena građa nekog susjednog objekta.

jedna od konzola na sjevernom zidu objekta, detalj

Od ostalih kamenih zidova unutrašnjih prostorija sačuvan je samo mali komad zida, točno nasuprot ovog objekta, položen u smjeru sjever-jug i povezan sa sjevernim zidom. Vjerojatno se radi o ostaku istočnog pročelja nekog objekta (stambenog?). Moguće postojanje drugih objekata unutar zidina burga biti će moguće ustanoviti tek nekim novim arheološkim istraživanjima.

Općenito se smatra da je Jelengrad sagrađen u 2. pol. 13. st. tj. nakon mongolske provale iako na njemu nema vidljivih struktura iz tog doba. Isto će biti moguće potvrditi ili pobiti tek nakon arheoloških istraživanja. Ako je Jelengrad već postojao u to doba, vjerojatno je pripadao moslavačkom vlastelinstvu čije je sjedište bio burg Moslavina (njegovi slabi ostaci se danas nalaze u parku dvorca u Popovači u kojem je smještena neuropsihijatrijska bolnica dr. Ivan Barbot). Prvi poznati vlasnik posjeda Moslavine je knez Makarije de Monoszlo (Moslavački) no čini se da je već i njegov otac imao pravo ubiranja marturine s moslavačkog posjeda (marturina ili kunovina, jer se u početku ubirala u kožama kuna, je daća koju su plaćali kmetovi kao naknadu za korištenje vlastelinskoga zemljišta). Početkom 14. st. kao vlasnik posjeda Moslavine se spominje Petar II. Moslavački kojemu kralj Karlo Robert oduzima posjed, jer se priklonio Anžuvincima, te isti 1316. daje banu Ivanu Baboniću. 1327. ban Mikac posjed predaje sinovima Stjepana Babonića u zamjenu za oduzeti burg Steničnjak. Babonići ubrzo gube Moslavinu zbog sukoba s kraljem i priklanjanja Habsburgovcima. Nakon 1334. posjed je u vlasništvu sinova Stjepana II. Moslavačkog (Stjepana III. i Nikole III.). Stjepan II. je vrlo vjerojatno bio prvi nositelj imena Čupor Moslavački koje potom prerasta u ime jedne od najpoznatijih i najznačajnijih slavonskih plemićkih obitelji. Njihov posjed Moslavina rasprostirao se između rijeka Lonje, Čazme i Save, a u njegovom su sastavu bili burgovi Moslavina, Košut i Jelen. Sam Jelengrad se u izvorima prvi puta spominje tek u darovnici iz siječnja 1460. i to kao mjesto izdavanja isprave kojom Juraj, sin bana Pavla Čupora Moslavačkog, daje pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije (Bela Crkva na Moslavačkoj gori) svoje posjede u Gornjem i Donjem Kosovcu, Palačnu i Marijaševcu. Burg ostaje u vlasništvu Čupora do 1493. kada umire Stjepan VI., posljednji potomak obitelji, pa kralj Vladislav II. Jagelović daje sve njegove posjede u Hrvatskoj (Moslavinu i dio Sisačke Posavine) Tomi Bakaču-Erdödyju (suprotno Stjepanovoj oporuci). Jelengrad pada u ruke Turcima 1545., kad i cijela Moslavačka gora, nakon čega je prepušten propadanju. Na prijelazu 16. u 17. st. Turci gube kontrolu nad Moslavinom, no područje ostaje poprsište vojnih sukoba još idućih stotinjak godina, a sam burg više nikad nije nastanjen niti popravljan.

unutrašnjost burga, pogled od zapada prema istoku (ulazu) - isti dan, sat vremena razlike :-)

U izvorima se, tijekom stoljeća, javlja pod nazivima Zarwasky, (S)Zarwaskw, Sarwasko, Zaruaskeu, Zarwaskew, Gellen te napokon kao Jelengrad 1597. Ime Jelengrad vjerojatno potječe od mađarske riječi "szarvas" (jelen) dok riječ "kő" znači "kamen" – dakle mađarsko ime burga, Sarwasko (i druge inačice istog), doslovno znači "Jelenov kamen".

Uz Jelengrad se veže legenda o banu Bjelinu, njegovom gospodaru. Ban je jedne noći usnuo san da će postati kralj. Iako ga je njegova žena pokušavala razuvjeriti, ban je postao ospjednut mišlju da će jednog dana zasjesti na prijestolje. Stoga je počeo kovati urotu protiv kralja te je pokušao pridobiti svoje prijatelje plemiće obečavajući im bogatu nagradu kad postane kralj. No banica je potom usnula san u kojem Bog, na posljednjem sudu, nije htio oprostiti izdaju njezinu mužu. Ban se tada zamislio nad snom svoje žene te je uvidio veliki grijeh izdaje. Za pokoru, povukao se od svijeta u obližnji pavlinski samostan, no duša njegova ni ondje nije našla mira. Ban je tada pobjegao duboko u šumu gdje je godinama živio odsječen od svijeta sve dok ga nisu ubili neki razbojnici. Tijelo njegovo su našli pastiri koji ga i pokopaše, ali duša banova i dalje nije imala mira pa je lutala šumom u obliku vukodlaka sve dok ju vrazi ne odvedoše u pakao.

IZDVOJENA LITERATURA:
T. Pleše, P. Sekulić: Jelengrad i Košutgrad - dva moslavačka stara grada, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 30/2013.

Melen, drugacije Zajezda – tajanstveni Milengrad na Ivanscici o kojem tako malo znamo…

I eto tako opet prošlo vrijeme…. prošli mjeseci…. prošla godina…. ništa se napisalo nije iako materijala ima li ga, ima. I sve čekam kad ću uhvatiti malo više vremena da odradim bar neke od zaostataka. I ovaj post o sam napisala prije skoro godinu dana i sve sam, prije nego ga objavim, planirala otići do NSK po knjigu o Milengradu, ali nikako. Previše posla na sve strane i vrijeme proletilo. Pa na kraju zaključih da evo ide u objavu takav kakav je, a ako poželim jednog dana nešto nadodat, ako uopće zaključim da imam što nadodati, to ću lako učiniti. :-)

Dakle, prije godinu dana počeh pisati o Oštrcu na Ivanščici, no prije nego dovrših tekst, eto došlo lijepo vrijeme (vikend 15.-16.02.2014.) što je, naravno, značilo bezpogovorni izlazak u prirodu. Išlo se na burg Jelen iznad Popovače (o njemu drugi puta) te na Melen (Milengrad) na Ivanščici. S obzirom da je "pohod" na Melen bio puuuno zabavniji jer nam je taj dan sve išlo nizbrdo (osim nas dok smo išle uzbrdo :-D), odlučih se prvo posvetiti njemu.

Taj smo dan već na početku kasnile u polasku, no dobro… nije bila panika, nije nam se žurilo… I krenusmo prema autoputu, al kao idemo preko Dubrave do Sesveta da se ne spuštamo dolje na Ivanju Reku. Aha…da, malo sutra… Ne znam kako i što mi je bilo u glavi (očito niš), jel mi mozak preumoran od svega pa je još spavao ujutro, no završile mi na autoputu negdje prije Sesveta (u životu nisam na taj izlaz/ulaz ušla na AC) i to u smjeru prema – Ivanjoj Reci…. koju smo pokušavale izbjeći. I eto ti nekoliko nepotrebnih kilometara i nekoliko izgubljenih minuta…. I opet, sve pet, nema veze, laganini, ne žurimo. Ima vremena. I pravac do Brezničkog Huma pa na staru cestu prema Novom Marofu. Znam da moram skrenuti za Budinščinu, al naravno da na znakovima od Budinščine ni "B". Kako sam zadnjih 6-7 godina malo zahrđala što se Zagorja tiče (godine provedene u Slavoniji učinile su svoje), tako se nisam u prvi čas sjetila koje je pravo skretanje. Pa opet profulale kojih kilometar-dva… Polukružno okretanje nasred ceste i napokon smo na pravom putu. U Budinščini skrećemo prema sjeveru za Zajezdu. Prolazimo kroz selo i pored dvorca Zajezda. Iskreno, bile smo lijene izlazit iz auta i bolje ga poslikat. Dvorac je u još gorem stanju nego što je bio kad sam zadnji puta prošla tuda (pri prethodnom posjetu Melenu)… Otužna, standardna hrvatska priča zapuštene kulturne baštine.

Dvorac Zajezda je bio glavni dvorac obitelji Patačić koja se u 16. st. doselila iz Bosne. U baroknom stilu ga je sagradio nepoznati štajerski graditelj oko 1740. godine. Čine ga tri krila koja omeđuju unutrašnje dvorište koje pak s četvrte strane zatvara zid u čijoj je sredini veliki, barokni portal. Dvorac nikad nije imao pravi perivoj već samo omanji park ispred ulaza, vrt, voćnjak i prostor s gospodarskim zgradama. Mislim da nema smisla prepisivati ovdje litanije o dvorcu, pa koga zanima više, neka baci pogled u knjigu Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja Mladena Obada Šćitarocija.

Nastavljamo dalje autom, slijedeći zavojitu cestu, pored župne crkve Uznesenja BDM pa do križanja na kojem je nova kapelica sv. Barbare te spomenik ugljenokopu Zajezda u obliku rudarskog vagončića. Auto je najbolje parkirati upravo ovdje. Nikome ne smeta, a ima i više nego dovoljno mjesta na cesti.

pogled na župnu crkvu Uznesenja BDM od kapelice sv. Barbare

kapelica sv. Barbare i spomenik ugljenokopu

Al prije nego što smo se sparkirale, opet smo imale nekoliko uzaludnih pokušaja traženja puta, tj. početka puta, autom. Ono što je bilo sigurno je da treba ići od kapelice prema sjeveru (iliti skrenuti lijevo s glavne ceste). Nakon par metara, cesta se račva u 3 ceste – isprobale svaku i nigdje niti jedne markacije, nikakvog putokaza, ništa… A ja se zaista nisam mogla sjetiti s kojeg sam mjesta započela uspon prije 10 godina kad sam bila gore. Najpametnija odluka – ostaviti auto na početku račvanja pa dalje probati pješice. I još naišli neki ljudi, pitale mi… al uzalud. Kad netko, tko živi ispod burga, ne zna kako doći gore i gdje počinje put (a da ne spominjemo da očito stanuju vrlo blizu početka puta s obzirom na njihov smjer kretanja u slijepu ulicu u kojoj smo mi na povratku završile – iliti u kojoj počinje/završava put) pa dobijete informacije poput "Pa možete gore odavde (iliti iz ovog zaselka). Ili iz Grtovca. Evo tu gore vidite onu cisternu. Od nje dalje gore." Ali na upit kako doći do cisterne od mjesta na kojem stojimo, nismo dobile odgovor. Puno riječi u dosta rečenica, a niti jedan smisleni podatak. U ovom slučaju je bilo: "Seljaka pitaj, kartu čitaj." Jer bez gps-a (kao karte u malom) bi se pogubile još više. No prije nego smo se uspjele dokopat prave staze, još jedna nevolja. Ovaj puta pernata, na dvije noge i vrlo glasna. Iliti prvo se trebalo probit pored lude purice koja je izgleda baš nešto imala volju poginut trčeći za nama, pokušavajući nas "čvaknut", te je imala više sreće nego pameti kaj nije dobila planinarskim štapovima po glavi. Nije da smo ju htjele opalit, al tuka ko tuka, kaj ona zna, srlja ko guska u maglu ravno na štap. A nitko nije lud pustit ratoborno nastrojenu pticu da ga kljuca po nogama (ili nekim drugim dijelovima tijela :-P ). Nakon što smo odbile napad bijesne purice, završile smo u nečijem dvorištu ograđenom bodljikavom žicom. A s druge strane žice put udaljen nekoliko metara… vraćati se pored lude tuke ili preko bodljikave žice dalje? Izbor je, naravno, pao na ovo drugo. Preskočile ogradu, dokopale se puta i nastavile dalje do raskrižja. E sad, lijevo ili desno? Prvo krenule malo lijevo jer je to u pravcu burga, al naravno, put nije bio pravi i vratile se nazad. I nakon što smo tako izgubile još kojih 15ak minuta tražeći pravi put, napokon smo naišle na prvu markaciju na sljedećem križanju puteva. Finally! I krenule dalje po markacijama po hrptu uzbrdo. Jel treba napomenuti da su markacije u stilu trč-trč pa markacija te da su prosječno vjerojatno starije od mene?

jedna od brojnih "očuvanih" i "odlično vidljivih" markacija

I opet je to bilo više navigiranje po gps-u i po tome da sam znala gdje se točno Melen nalazi, nego orijentiranje po markacijama. Da smo samo njih pratile, Melen ne bi našle nikad pa ni onda. Od nekoliko raskršća putova, na skoro niti jednom nije bilo markacija. I tako dolazimo do početka hrpta na kojem stoji burg. Niti ovdje, naravno, nema nikakvog znaka da treba skrenuti lijevo. Hrpa šumskih puteva se isprepliće na jednom malom prostoru pa posjetitelj stvarno treba jako dobro znati u kom smjeru krenuti. Doslovno: okreni se prema zapadu (zapravo ZJZ) i idi ravno… daljnje snalaženje više nije problematično. Slijedimo stazu-cestu i dolazimo pred burg, no prije toga staza izlazi na novo uređeni šumski kolnik koji dolazi iz Grtovca za koji smo čule da postoji, ali nismo znale gdje počinje. Osim toga, namjera je bila pješačenje, a ne prilaz autom. Ali eto, za one koji žele lakši način pristupa – kolnik je dobar, širok… Vidjele smo da manji gradski auto može doći gore…(na službenim stranicama općine Budinšćina sam kasnije naišla na napis koji kaže: "sve što trebate jest uputiti se Avenijom Ivana Čarapa, za koju će vam svatko u Grtovcu znati reći gdje se nalazi…"). 
Kad smo išle gore prije godinu dana, na Google maps se cesta nije vidjela, ali sada se vidi (iliti obnovili su satelitske snimke) pa s bilo kojim pametnim mobitelom koji ima Google maps ne bi trebalo bit problema u nalaženju ceste. Prema okvirnom mjerenju, čini se da nema više od 1.5 km od središta Grtovca do burga. :-) Tako da preporučam ovaj pristup (autom ili pješice cestom) svima koji nisu pretjerano željni "skakutanja" po slabo markiranim stazama ;-) .

Melen

I napokon na cilju – Melen. Na otvorenom prostoru ispred burga Bratovština Milengrad iz Grtovca postavila je zgodnu sjenicu s nekoliko klupa. Također je posječeno nekoliko stabala koja su djelomično zaklanjala vidik na burg. 

pogled s istoka na sjenicu i burg

Bratovština je sudjelovala i u uređenju spomenute šumske ceste za prilaz vozilom. Članovi Bratovštine brinu se i oko održavanja burga i svaka im čast, kapa dolje – da je više takvih, ne bi imali toliko zapuštene kulturne baštine. Tako da je Melen mjesto gdje se sigurno pri posjeti nećete zapetljat u šikaru, polomit noge u skakanju preko zidina tražeći prolaz za uvući se unutra (većinu toga smo osobno iskusile pri posjeti npr. Kamengradu na Papuku), gdje možete uživati u lijepom pogledu te se, ko gospon čovjek, odmoriti na klupama pod sjenicom ili pak unutar zidina samog burga.

Melen, pogled s istoka

Melen, pogled s istoka (ili točnije istok-sjeveroistok :-) )

I sad, napokon, dolazimo do nečeg "konstruktivnog" – iliti same građevine :-) .

Burg Melen ili Milen, kako ga pogrešno naziva G. Szabo, te se to ime ustalilo među ljudima kao i u literaturi, pripada općini Budinščina, županija Krapinsko-zagorska, a nalazi se na vapnenačkom platou blizu kote 465, oko 2 km sjeverno od Zajezde, iznad potoka Melnice. Sam potok je vjerojatno dobio ime po melinima tj. mlinovima koji su se nalazili na njemu te bi se time i ime burga trebalo pisati kao Melen. Ponekad se on i u izvorima naziva Mellen aliter Zaiezda (Melen iliti/drugačije Zajezda).

Burg je skrovito smješten tako da ga se izdaleka jedva opaža, a kontrolirao je jedan od prijelaza preko Ivanščice. Sagrađen je na kraju hrpta odvojenog sa svih strana od gorskog masiva, na rubu provalije koja pruža odličnu prirodnu zaštitu. Tlocrtno ima oblik nepravilnog četverokuta približnih dimenzija (s uključenom debljinom zidova) u smjeru I-Z oko 30 m u sjevernom dijelu tj. oko 35 m s uključenom baterijskom kulom u južnom dijelu te u smjeru S-J u istočnom dijelu oko 32 m tj. oko 16 m u zapadnom dijelu, ali bez četverokutne kule.

tlocrt burga - preuzeto iz članka Zorislava Horvata
Neki pomoćni prostori u starim gradovima kontinentalne Hrvatske

Ulaz u burg se nalazi na SI, kod najdublje provalije koja je bila dodatno prokopana. Ulazilo se preko drvenog mosta kroz još uvijek dobro očuvana vrata. 

ulaz u burg

Istočni potez zidina je imao krunište, čiji se ostaci i danas uočavaju iznad ulaznog dijela, za dodatni nadzor prilaznog puta i ulaza u burg. 

ostaci kruništa te zazidani veliki prozori - pogled iz dvorišta

Na JI dijelu burga nalazi se polukružna baterijska kula naslonjena na zid s vanjske strane. Građena je od jednakog materijala i istovremena je s ostalim strukturama, a brani glavni ulaz te štiti najpristupačniju stranu burga. Na njezinoj sjevernoj strani, gdje je zid deblji od 2 m, nalazi se mali, sporedni ulaz. Iz istog razloga bolje obrane, pojačan je i polukružni JI zid između kule i JZ poteza zidina pred kojim je također umjetno prokopan jarak. Dalje na JZ se nalazi manja četverokutna kula koja je vjerojatno bila samo stražarnica s obzirom na nepovoljniji smještaj i lošu izvedbu.

baterijska kula na JI

Stambene prostorije se nalaze na najsigurnijoj, sjevernoj, strani burga i stoje na samoj stijeni iznad provalije, a djelomično su povezane s ulaznim dijelom. 

stambeni dio burga (lijevo) i dvorišni dio baterijske kule (desno)

stambeni dio burga, pogled iz dvorišta

Ulaz u burg vodi u prostoriju iz koje se pak izlazi u dvorište kroz prolaz s polukružnim nadvojem (danas napola zatrpan), dok se sa svake strane nalazi po jedna veća prostorija. 

izlaz u dvorište s polukružnim nadvojem

Zidovi između tih prostorija su vrlo slabo sačuvani. Desna je prostorija najveća i imala je svoj zaseban ulaz iz dvorišta. 

desna prostorija sa sačuvanim rupama stropnih/podnih greda

izlazi u dvorište iz desne prostorije

U lijevu se prostoriju ulazilo iz srednje. U njezinom su SZ kutu sačuvani ostaci kamina. Na prednjem (istočnom) zidu se nalazi po jedna strijelnica u prizemlju te na drugom katu dok su na cijelom potezu istočnog zida (kroz sve prostorije) vrlo dobro očuvani stariji zazidani prozorski otvori s polukružnim nadvojem koji su pretvoreni u male otvore ili puškarnice.

ostaci kamina u lijevoj prostoriji

zazidani prozori na drugom katu desne prostorije

zazidani prozori na drugom katu - lijeva prostorija i ulazna prostorija

zazidani prozori - lijeva prostorija i ulazna prostorija

Na zapadni zid ove prostorije veže se druga stambena prostorija u kojoj je sačuvan izlaz nad stijenu, sličan balkonu (vrlo "vrtoglavo" za osobe koje pate od akrofobije). Na njezinom zapadnom i južnom zidu, s dvorišne strane, sačuvane su rupe od greda koje su nosile drvenu galeriju preko koje se ulazilo u prostoriju na prvom katu. U većini prostorija su također, s unutrašnje strane, sačuvane rupe podnih (stropnih) greda između katova.

stambeni dio burga - lijevo je prostorija s "balkonom"

prostorija s "balkonom" (lijevo) s vidljivim rupama od greda galerije

izlaz iz prostorije na "balkon"

ulaz u prostoriju s "balkona"

Na burgu su sačuvani tragovi postojanja zahoda s konzolnim kućicama iz druge pol. 15. i početka 16. st. Mjesta nekadašnjih zahoda, njih 4, potvrđuju okomiti otvori u zidu, kamene konzole te zazidani gotički kameni dovratnik zahoda u SI stambenoj prostoriji, desno od kamina. Na sjevernom zidu prostorije s "balkonom" sačuvane su dvije grube, neoklesane kamene konzole te mali ostatak zida kućice zahoda. Svi zahodi su bili smješteni nad provalijom što je bilo vrlo praktično (znamo iz kojeg razloga ;-) ). Bili su raspoređeni uza stambene prostorije, a jedan se nalazio u dnu dvorišta, uz prostorije za služničad.

zazidani dovratnik zahoda u SI prostoriji (lijeva p.)

kamene konzole kućice zahoda na sjevernom zidu prostorije s "balkonom"

Na dvorišnom zidu baterijske kule, u visini prvog kata, nalaze se dvije kamene konzole (datirane u 1. pol 16. st.) koje su nosile manju napu i dimnjak kaljeve peći. Peć se nalazila s druge strane zida, unutar stambene prostorije na prvom katu, a ložila se izvana kroz i danas sačuvani otvor. Do ložišta se dolazilo preko drvene galerije (vidljive su rupe od greda) koja je ondje bila izvedena upravo u tu svrhu. Ovakva izvedba je omogućavala posluzi loženje peći, a da se pritom ne ometaju stanovnici ili kvari zrak dimom.

kamene konzole nape kaljeve peći i otvor za loženje

kamene konzole nape kaljeve peći i otvor za loženje

Unutrašnje dvorište je veliko i u njemu nema nikakvih tragova zidova osim posve neznatnih na zapadu dvorišta, okomito na sjeverni zid. Na zapadnom su zidu sačuvana dva mala gotička prozora dok se na sjevernom zidu nalazi otvor koji gleda na samo stijenje – zahod za služničad. Danas se u dvorištu nalazi nekoliko drvenih stolova i klupa gdje se posjetitelj može lijepo odmoriti.

unutrašnje dvorište, gotički prozori i otvor zahoda (desno)

detalj gotičkih prozora

Iako se Melen nalazi na tipičnoj romaničkoj poziciji, te je vrlo vjerojatno postojao i prije nego što se njegovo ime spominje u pisanim izvorima 15. st., u njegovoj se strukturi nije sačuvalo gotovo ništa iz tog vremena. On nije klasičan burg (iako se nalazi na takvom položaju), ali nije niti kaštel (elementi tlocrta te baterijska kula) iako gotovo svi njegovi dijelovi potječu iz doba kada se već mijenja način ratovanja i sukladno s time i struktura burgova koji se sada pretvaraju, ako je to moguće, u kaštele. Cijeli objekt je izgrađen kao kombinacija napredne projektantske zamisli i vrlo jednostavne izvedbe bez gotovo ikakvih klesanih detalja. Kako je izgledao prije nego je dobio današnji izgled, nije nam poznato. Da li se radilo o drvenoj utvrdi ili ipak o kamenoj koja je u potpunosti pregrađena i dograđena, možemo saznati tek pomoću arheoloških istraživanja.

pogled na Grtovec iz dvorišta

Melen se u izvorima spominje kao Melen, Zayezda, a nalazimo i spomen oba naziva: Mellen Mellen aliter Zayezda. Ime Milengrad se ustalilo tek u novije doba. Još u 19. st. se ime grada pisalo kao Melen (npr. na nacrt ..... iz 1867. koji se danas čuva u Budimpešti – kroz hr zagorje na početku) Od prvog spomena posjeda 1309., isti je u vlasništvu obitelji Herkffy (Herković) koji ga te godine preuzimaju od Mikca, sina Lorandova. Obitelj je, prema posjedu, nosila naziv "de Zaiezda", a bila je u njegovom vlasništvu do 1536. kada se Katarina Herkffy udaje za Nikolu Patačića i donosi mu u miraz dio posjeda s burgom. Iako 1555. kralj Ferdinand I. izdaje darovnicu kojom Patačići postaju stvarni vlasnici posjeda, Melen ostaje i u posjedu obitelji Herkffy sve do njihovog izumrća sredinom 17. st. Burg se 1683. spominje kao ruševan (arx deruta).

IZDVOJENA LITERATURA (osim G. Szabo - Srednjovjekovni gradovi i moj diplomski):
Horvat, Zorislav: Grijanje u srednjovjekovnim burgovima kontinentalne Hrvatske; kamini, dimnjaci i kaljeve peći. // Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam. 3-4 (7-8), 1994.
Horvat, Zorislav: Neki pomoćni prostori u starim gradovima kontinentalne Hrvatske : zahodi, stubišta, pretprostori, rovovi i sl.. // Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam. 2 (10), 1995