Lipa - Tepcina špica - Velika Pec

Nije dobro uvijek se kretati istim putevima. Treba ponekad nešto i promijeniti i izaći iz rutine. Pa se i ja tako nedavno zaputih do istočne Medvednice u (ponovni) obilazak Lipe i Tepčine špice, a usput je nekako neplanirano “uletila” i Velika Peč, jedno zaista fascinantno mjesto.

Lipa se odlikuje planinskim livadama, posebnom florom i lijepim vidicima. U njoj su dva istoimena vrha – dva Roga (749 m i 709 m), a na nižem se nalazi planinarski dom i željezna piramida. 

pogled na Planinu Donju s početka uspona

Uspon na Lipu započeli smo u Planini Donjoj. To je najkraći pješački put dok cestovnog prilaza nema. Uspon traje oko 1 h i prilično je strm. Za one koji poznaju Bikčevićevu stazu (na središnjoj Medvednici) koja od Blizneca ide do pl. doma na Puntijarki, treba reći da mi se ovaj uspon čini puno strmiji. :-/

motivi na početku uspona

gospodarska zgrada na prvom dijelu uspona

prvi dio uspona (preko livada)

Na livadi ispod P. D. Lipa nalazi se Kapelica hrvatskih mučenika sagrađena 2000. godine. Sama je livada bila prekrasan prizor i, s rascvjetalom trešnjom na jednom kraju, stvarno je bila melem za oči i psihu :-).

Kapelica hrvatskih mučenika

livada ispred kapelice

Od kapelice je 2-3 min uspona do P.D. na Lipi, sagrađenog 1967., te proširenog 1972.  Dom je otvoren vikendom i blagdanom.

planinarski dom "Lipa"

Na vrhu Roga, 30 m iznad pl. doma, nalazi se željezna piramida postavljena 1970. S piramide se pruža lijep pogled na Zagorje i Posavinu te hrbat Medvednice prema zapadu.

željezna piramida na Rogu

Nakon kratkog odmora na Lipi (inače, bio je radni dan i dom je bio zatvoren), krenuli smo put Tepčine špice. Ovaj je dio puta vrlo ugodan i lagan jer je većinom položen ravno uz tek poneki blagi uspon ili silazak. 

put Lipa - Tepčina špica

Na oko pola puta do Tepčine špice, nalazi se hrpa kamenja s drvenim križem i natpisom (na kamenu) “Brdo ukazanja”. Ne želim ulaziti u vjerske rasprave pa neću komentirat. Samo ću reći  da smo se lijepo nasmijali, načudili, poslikali i krenuli dalje.

fascinantno brdo ukazanja :-)

Odmah iza fascinantnog brda odvaja se puteljak na desno do izvora Rumlec. Do njega ćete doći … pa … možda i za manje od 1 minute :-). To je mali izvor desno od puta.

izvor Rumlec

Nastavljamo dalje prema Tepčinoj špici i zaobilazimo ju sa zapadne strane da bi se na nju uspeli prilaznim putem na sjevernoj strani. 

pristupni put na Tepčinu špicu

Tepčina špica je brdo visine 642 m. Na vrhu brda je plato na čijem su JZ i JI dijelu vidljivi slabi ostaci nepoznatog burga. Prema priči, burg se zvao Karivaroš, a danas to ime nosi selo u podnožju brijega. Današnje ime možda dolazi od naziva “tepčija”. Prema  M. Buchbergeru (autor članka “Tajna Tepčine špice”), tepčija je naziv kojeg je u 11. st. nosio visoki kraljev dužnosnik. dok je prema Hrvatskom enciklopedijskom riječniku tepčija dvorska titula u Osmanskom carstvu koja bi odgovarala palatinu. Nekako mi se čini da bi ovdje bila primjenjivija druga opcija  jer je vjerojatnije da naziv potječe iz vremena turskih osvajanja (ili nakon njih) nego iz 11. st. Na platou je lako uočljivo razbacano kamenje, a ako obratite pažnju, uočit ćete i brojne komade žbuke. Manja arheološka istraživanja provedena su na lokalitetu 1988. i 1998. godine. Njima je potvrđeno postojanje utvrde na ovom mjestu, ali točna datacija i dalje nije sasvim sigurna.

slabi ostaci nepoznatog burga na vrhu Tepčine špice

Nakon “kampiranja” i ručka na Tepčinoj špici, i odbijanja prijevoza nepozvanom putniku krpelju koji se pokušao prošvercat na ruksaku, zaputili smo se nazad prema Lipi. Iako smo hodali već kojih 4 sata, meni nikako dosta pa odlučim da idemo do Velike peči (za one koji ne znaju, to je špilja) jer tko zna kad ću se opet nać u ovim krajevima. Sama pomisao na ponovni uspon na Lipu mi je u tom trenutku bila prilično neprivlačna! Put za Veliku peč se odvaja prema sjeveru ispod višeg brda Rog. Tu je i oznaka “Velika peć, 25 min”. To mi se činilo sasvim kratko i privlačno. Lijep, širok put vodi do tamo, sigurno neće biti naporno. Eh da, nakon kratkog vremena, lijep i širok put se pretvorio u uski puteljak. 

put za Veliku peč koji se već polako pretvara u kozju stazu

Ma nema problema, puteljak uglavnom ide ravno… A onda se počeo prvo spuštat pa penjat da bi na kraju izbio na vrh Velike peči (što u tom trenutku nisam povezala) – mali plato odakle je zaista prekrasan pogled prema Zagorju, na Tepčinu špicu, Rog i okolne brežuljke. Puno zelenila i plavog neba. Odmor za dušu.

pogled s vrha Velike peči na Tepčinu špicu

I di je sad ta Velika peč? Na jednoj stijeni piše “Velika peč, 10 min” sa strelicom koja pokazuje negdje dolje, dalje prema sjeveru. A tamo je pisalo 25 min, a mi smo već skoro toliko hodali do tog vrha. Ovo mi je bio prvi put u životu da je označeno planinarsko vrijeme bilo kraće od meni potrebnog vremena. Obično određeni put prijeđem za 1/2 ili čak 1/3 navedenog vremena! Ali dobro, što je još 10 minuta. I tu je počelo narodno veselje. To više nije bio put, nego kozja staza. I to u stilu staze za kozu koja prakticira slobodno penjanje ili alpinizam. Za kozu samoubojicu :-D. Put je izrazito uzak i gotovo okomit, pri spuštanju se OBAVEZNO treba držati za stabla i grmlje, a na mjestima je put osiguran užetom. Treba se spuštati oprezno da se čovjek ne otkotrlja dolje do Zagorja. Ok, ne baš do Zagorja, ali do Planine Gornje bi mogao :-) . 

kozja staza :-)

gdjegdje se treba i "na guzi" spuštat (šteta što slike ne odaju pravo stanje stvari)

ali nije sve tako "crno" - pogled sa staze nadoknađuje "patnje"

Kad se spustite do kraja, slijedi zaobilaženje istaknute stijene po putiću širine ... ma ako ima 40ak cm, ima puno. Uz to, stijena fino “strši” do pola staze. Ovdje je put osiguran žičanim užetom. Preporučam jako dobro držanje jer se lako može noga omaći, a onda “zbogom zauvijek!”. 

zadnja etapa staze s istaknutom stijenom

treba se dobro držat da ne bi bilo kotrljanja do dna :-D

No, nakon neposredne opasnosti, slijedi nagrada! U stijeni se otvara ulaz u špilju. Nije pretjerano velik, ali je veći od očekivanog. Iskreno, mislila sam da će to biti neka špiljica u koju ni dijete ne bi moglo ući, a kad ono pristojna špilja dubine oko 10 m i visine oko 7 m (mjereno odokativnom metodom ;-) ). I opet kraći odmor, izrada foto-dokumentacije i psihička priprema za uspon nazad.

ulaz u špilju

Kad smo napokon krenuli, prvo sam si mislila kak je puno lakše ići gore tim više kaj se ide “četveronoške” pa ruke puno pomažu. ALI, nakon prve trećine puta, povukla sam što sam rekla. Bole noge, ruke nešto manje, zadnji atomi snage nestaju u trenu… Da se išlo samo na Veliku peč, vjerojatno ne bih imala takve probleme. Ali nakon, sad već skoro 5-satnog planinarenja, stvarno mi je bilo dosta. No, uspjela sam doći do onog platoa na vrhu s početka priče o Velikoj peči. I uslijedilo je drugo kampiranje. Ostaci empanada, čipsa i čokolade brzo su našli put do mog želuca. 

"kampiranje i hranjenje" na vrhu Velike peči ;-)

Nakon klope i izležavanja od 10-ak minuta, svijet se činio puno ljepšim. Pogled je sada bio još bolji nego prije, nebo s pokojom “ovčicom” prekrasno i baterije su se vrlo brzo dovoljno napunile da me dovedu do auta i omoguće vožnju do Zagreba. Usprkos naporu i totalnoj iscrpljenosti, ovaj je izlet bio jedan od boljih u zadnje vrijeme. Uspjela sam vidjeti nešto meni novo na Medvednici, nešto što se definitivno isplati pogledati. Ali za isto je potrebna spretnost i bar mala kondicija. Prilaz Velikoj peči nije za svakoga, pri spustu je nužan veliki oprez bez obzira na dob i penjačke sposobnosti, no isplati se. Svakako. :-)

Kapelica hrvatskh mučenika i trešnja u cvatu (na povratku)

pogled na sv. Jurja i brdo Gradec u pozadini (također položaj nekog burga)

Ako imate vremena, vrijedi posjetiti crkvu sv. Jurja u Planini Donjoj (uspon počinje točno preko puta brijega na kojem stoji crkva). Crkva je sagrađena u 1. pol. 13. st., a vjerojatno su je podigli “križonosci (križari) sv. Groba Jeruzalemskog” (srednjovjekovni red koji je imao svoje središte u Glogovnici). U 17. st. je “sva popucana i ruševna” pa je tijekom stoljeća obnovljena, ali gotičkom razdoblju nesumnjivo pripadaju masivni zvonik i profilirani dovratnik glavnog portala.

sv. Juraj u Planini Donjoj

View Lipa-Tepčina špica-Velika peč in a larger map

Vratite nam Medvedgrad !!!!!

Ne postoji Zagrepčanec koji nije čuo za Medvedgrad. Ili ga vidio, barem izdaleka. Zbog toga što se nalazi blizu gradskog centra i što je lako dostupan (pristup autom), poklanjamo mu mnogo više pažnje nego drugim burgovima. Tako je Medvedgrad, uz Trakošćan, sigurno najpoznatiji burg u SZ Hrvatskoj. 

Pa haj’mo prvo nešto naučiti o njemu:

-nalazi se na južnim obroncima središnje Medvednice, na brijegu Malom Plazuru visine 593 m

-u povijesnim izvorima se spominje kao Medved i Medevar

pogled na Medvedgrad sa SZ

arhitektura:

-burg se sastoji od “gornjeg grada” (jezgre burga) s unutrašnjim obrambenim zidom, te vanjskog obrambenog zida i jarka koji ga okružuje s tri strane (na sjeveru je prirodna strmina), a ulaz u vanjskom zidu se nalazio na sjeveru

ulaz u sjeverni dio burga

-građen je od kamena lomljenca i opeke

-“gornji grad” se sastoji od južnog dijela s dvorištem i (južnom) branič-kulom gdje je bio ulaz te odvojenog sjevernog dijela s dva palasa, kapelom, (sjevernom) branič-kulom i gospodarskim zgradama

istočni palas (lijevo), zapadni palas (desno) i južna branič kula (u pozadini)

-zapadni palas je veći od istočnog, povezani su lukom i ukrašeni kamenom plastikom

-kapela sv. Filipa i Jakova je mala osmerokutna građevina  s poligonalnom apsidom romaničko-gotičkog (prijelaznog) stila: romanički je portal, prozorska ruža i ostali detalji, dok je gotički tlocrt (na ovoj je kapeli prvi puta u nas upotrijebljen osmerokutni oblik za lađu te poligonalni oblik za svetište)

kapela sv. Filipa i Jakova, pogled s JZ i sa SZ

kamena plastika kapele: polukapiteli portala, svetište i rozeta nad portalom

-sjeverna branič-kula je očuvana u visini prizemlja, prvo je bila samostojeća građevina (do kraja 14. st.), dok su gospodarske zgrade dograđene kasnije

pogled s juga na sjevernu branič-kulu

povijest:

 

pogled sa sjevera na južnu branič-kulu

-nije poznato točno vrijeme njegove gradnje – smatra se da je sagrađen nakon provale Mongola 1242.

-kao graditelj se obično navodi zagrebački biskup Filip, no istraživanja na Medvedgradu upućuju na to da je burg počeo graditi kralj Bela IV. da bi ga kasnije predao biskupu Filipu koji dovršava gradnju (za one koji žele znati više o istraživanju Medvedgrada: Drago Miletić & Marina Valjato-Fabris, Kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, Zagreb 1987.)

-u 13. st. je u vlasti zagrebačkog biskupa, a krajem stoljeća često mijenja gospodare

-1291. dolazi u ruke Babonića

-1328. burg u ime kralja zauzima ban Mikac

-1398. od kralja ga dobiva obitelj Alben

-1436. Medvedgrad kupuju knezovi Celjski

-1457. (nakon pogibije posljednjeg Celjskog) vlasnik je kralj Matija Korvin i sin mu Ivaniš, a nakon Ivaniševe smrti vlasnik je Juraj Brandenburški (drugi muž Ivanove udovice)

-slijede česte promjene gospodara, a među vlasnicima su i obitelji Zrinski i Erdödy

-posljednji stanovnici Medvedgrada su Ambroz Gregorijanec i njegova obitelj koji obnavljaju burg 1574.

-1590. potres teško oštećuje Medvedgrad koji se više ne obnavlja te je posve napušten i 1642. se spominje kao ruševina

OBNOVA MEDVEDGRADA I U ŠTO GA PRETVORIŠE

-1979. su započela arheološka istraživanja i konzervatorski radovi kojima je obnovljena kapela sv. Filipa i Jakova, južna branič kula, a potom i većina drugih dijelova burga – mnogo truda i vremena je tijekom 80-ih u obnovu Medveda uložio Drago Miletić, naš poznati burgolog.

cisterna

-1994. je na Medvedgradu postavljen “Oltar domovine” što je ovaj spomenik kulture pretvorilo u utvrdu pod opsadom naoružanih vojnika. Time ne samo da je uništen “srednjovjekovni duh” građevine već je dugo vremena jedan od omiljenih ciljeva zagrebačkih planinara i izletnika bio gotovo nedostupan. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj kada sam, krajem 90-ih, došla na Medvedgrad nakon dugo, dugo vremena da bi me posvuda, kao pas, pratio vojnik s prstom na okidaču puške, mitraljeza…čegagod (ne razumijem se baš u vatreno oružje). I ide on za mnom i “kvoca”:

“Ne gazite travu!”

Pogledam ja dolje, a pod mojim nogama blatna, siva zemljica s pokojim opuškom. Vjerojatno njegovim. Ili njegovog kolege.

“Ma koju travu?” – upitam – “Ovo je blato!”

“Nema veze.” – on će – “Ne smijete gaziti tuda.”

Ajd’ dobro, pomislih, ne prepiri se s čovjekom koji drži prst na okidaču. Možda je “trigger happy”. I odoh dalje pa sjedoh na zid. Onaj isti na kojem smo prije par godina svi mi izletnici i planinari sjedili i ležali, gledajući Zagreb u daljini. I evo opet one napasti s puškom:

“Zabranjeno je sjediti na zidu!!!!!” – zaurla on.

Ma jesi li ti normalan, čovječe? – pomislih pa mu rekoh već iznervirana: “A kaj bu se dogodilo zidu ak sednem na njega? Jel bu se raspal? Pretvorio u prah?”

“Ne bu, ali nema sjedenja na zidu.” – odbrusi on i nastavi dalje nešto trkeljati po svom. A meni dosta svega, pošaljem ga u sebi “negdje” i ode ja. I tako me Medvedgrad nije vidio sljedećih 5 godina, a možda i koju više.

Srećom, danas barem više nema gospode s puškama koji su pratili svaki vaš korak i zbog kojih ste se osjećali kao da činite nešto loše i protuzakonito samim dolaskom i obilaskom jednog spomenika kulture. No, to ne znači da je Medvedgrad postao ono što je nekad bio: dostupan svima, u svako doba i bez glupavih ograničenja. Ovaj je blog nastao upravo zbog toga što sam “poljubila” hladna, željezna vrata Medvedgrada (za koja nisam ni znala da postoje jer ih nije bilo kad sam zadnji puta bila gore) u po’ bijela dana!

ulaz u gornji dio burga: prije (bez željeznih vrata) i poslije (sa željeznim vratima)

 

Medvedgrad ima radno vrijeme? I to do 16 h radnim danom? Kad su ljudi na poslu? Pa tko je tu lud? Tek poneki umirovljenik, student ili nezaposlena osoba zaluta gore prije 16 h. Eventualno netko s fleksibilnim radnim vremenom. U zadnje vrijeme svaki dan hodam na potezu Šestine – Kraljičin zdenac i tek iza 15:30 ljudi počinju s usponom. Kad završe s poslom, logično. Takvo mjesto poput Medvedgrada trebalo bi biti dostupno posjetiocima od 8/9 h ujutro do zalaska sunca. OK po zimi raditi do 16 h kad je već mrak u 16:30, ali sada? U praktički ljetno doba? Kad šuma vrvi ljudima? Pa dan je skoro do 20:30! Nije bolja situacija ni vikendom kada je Medvedgrad otvoren od 10 do 17 h. Excuse me???? Jesu li oni normalni ili što? To je SRAMOTA!!!!! Samo jednom otiđite na Sljeme vikendom u 17 h pa ćete ostati zapanjeni kad vidite koliko ljudi tek kreće prema vrhu (ili nekom drugom odredištu). Ljudi su poručali, odmorili se i onda se idu prošetati. I što ako žele do Medvedgrada? Ništa, nula, mogu to odmah zaboravit. A također treba spomenut i ranoranioce. Ja sam spavalica, ali mnogi nisu. Uvijek se čudim kad vidim koliko se naroda spušta sa sljemena oko 10 h kad mi (standardno) tek krećemo u naš pohod. I oni ostaju kratkih rukava.

radno vrijeme (nečiji komentar ispod je za svaku pohvalu! :-) )

Zaključak: radno vrijeme Medvedgrada je totalni promašaj i još jedna u nizu brojnih sramota i gluposti. Možda zatvaranje tijekom noći i nije loša ideja, ipak ima svakakvih huligana, ali normalno i pošteno radno vrijeme bi bilo npr. radnim danom  od 10 do 18/19 h, a vikendom od 8/9 do 19/20 h. Suvenirnica i kafić ne moraju radit ako ne žele, ali pristup unutrašnjosti burga bi trebao biti omogućen.

Također bih htjela napomenuti da je naplaćivanje 15 kn za ulaz u južnu branič kulu čista pljačka. Bezobrazluk. To je previše s obzirom da je kula samo vidikovac, da nema npr. mini-izložbu ili nešto slično unutra. Da bi se spriječilo besmisleno trčanje gore-dolje po kuli, slažem se s naplatom simbolične cijene od npr. 5 kn za sve ili 5 kn za đake, studente i umirovljenike te 10 kn za odraslu osobu. Djeca u pratnji 1 odrasle osobe besplatno. Samo pomnožite 15 s 4 (četveročlana obitelj) i to vam je 60 kn. Za taj iznos, oni se u bilo kojem planinarskom domu mogu počastiti štrudlom i kavom ili pak pojesti grah (cijena štrudle se kreće od 7 do 12 kn, kava je prosječno 7 kn, a grah od cca 12 kn nadalje ovisno o dodacima – kobasica, zelje, repa….). Pa se onda zapitamo tko će dati toliki iznos za popet se na kulu samo zato da gleda Zagreb i to u današnje doba kad ljudi gledaju u kojem je dućanu mlijeko jeftinije za 5 lipa! Ali uz nižu cijenu, sigurno bi se našlo više zainteresiranih što bi samim time rezultiralo i većom zaradom. No, tko je još čuo za logiku i matematiku u Hrvata?

natpis na ulazu u južnu branič-kulu

Oltar domovine

Ne mogu se suzdržati, a da ne napišem par riječi (rečenica) o Oltaru domovine. Da se razumijemo, nemam ništa protiv spomenika (skuplture) kao takvog, ali njemu nije mjesto na Medvedgradu. I to ne izražavam samo svoje mišljenje, nego i svih onih s kojima sam razgovarala o toj temi (a takvi NISU malobrojni). Ta skulptura se  nikako ne uklapa među zidine jednog burga. Beton? Staklene kugle? Sama poanta spomenika koja nema nikakve veze s Medvedgradom, niti on ima ikakve veze sa samostalnom Hrvatskom. Možda Oltar domovine u svom obliku ne bi loše izgledao na nekoj livadi, po mogućnosti na blagoj kosini, i vjerojatno bi se dobro uklopio u okolinu. E sad, da li bi ta livada bila negdje u gradu, u parku Maksimir ili čak na vrhu Medvednice, manje je važno. Bitno je jedino da je interpolacija Oltar domovine – Medvedgrad izrazito loša, gotovo bez ukusa za lijepo, a o dodatnim problemima koje je stvorila (stvara) da ne govorimo. Tj. već smo o tome govorili maloprije. Pitanje je samo koliko će desetaka ili stotina godina proći da netko (mjerodavan) to i sam uvidi. Žalosno. :-(((

I za kraj da se pozabavim meni najsmiješnijom stvari. Ona se zove “informativna tabla”. Evo je:

kliknnite na sliku za veći prikaz!

Osim što ova famozna tabla daje toliko malo podataka da prosječna osoba zna više nego što na njoj piše (wow, rima! :-) ), puna je grešaka i besmislenih izraza. Iliti, u svakoj od čak! tri (3) rečenice ponešto ne valja. Krenimo od prve:

-već je sam izraz “srednjovjekovni utvrđeni grad Medvedgrad” na početku rečenice smiješan. O ponavljanju riječi “grad” u nazivu burgova već sam pisala (više o tome ovdje). Od ovoga bi bolji (čitaj: smiješniji) naziv bio samo “srednjovjekovna utvrda stari grad Medvedgrad”. Zaplete vam se jezik od tolikog ponavljanja riječi “grad” :-D. Toliko nabrajanje raznih termina u jednom izrazu, kojim želimo definirati građevinski oblik “burg”, je nepotrebno. Prihvatljive opcije: 

• srednjovjekovni Medvedgrad (kad baš žele to “srednjovjekovni” ubacit),  
• burg/plemićki grad/stari grad/zamak Medved (ovdje nema ponavljanja riječi “grad” s obzirom da i “burg” i “zamak” označavaju isto što i “plemićki grad” tj. “stari grad”, a nema ni vremenske oznake “srednjovjekovni” jer se burgovi grade samo i jedino u srednjem vijeku – kao što nije potrebno reći “antički rimski hram” jer se zna da je on iz razdoblja antike),  
• srednjovjekovna utvrda Medved  (ovdje imamo oznaku vremenskog razdoblja jer sama riječ “utvrda” ne upućuje niti na jedan određeni period, ali isto tako nije potrebno dodavati sufiks –grad na kraju imena)

-kroz cijeli tekst nailazimo na više različitih izraza za jednu te istu stvar: srednjovjekovni utvrđeni grad, srednjovjekovna utvrda i samo utvrda. Što ne bi bilo bolje, jasnije i jednostavnije odabrati jedan naziv (bilo to burg, plemićki grad, stari grad ili srednjovjekovna utvrda) i koristiti ga kroz cijeli tekst? Ne može nešto prvo biti srednjovjekovni utvrđeni grad, pa srednjovjekovna utvrda pa samo utvrda. Kao da npr. neku manju crkvu u istom tekstu zovemo “crkva”, “crkvica”, “kapela”. Il’ je jedno il je drugo. Ne može oboje. Naziv treba odabrati na početku teksta i onda ga se držati k’o pijan plota, a ne glavinjati okolo kroz terminologiju! :-)

-u prvoj rečenici nailazimo i na te popularne Tatare. Opet ti famozni Tatari! I o tome sam već pisala (više ovdje) pa neću ponavljati. A svaka čast za Upravu Parka prirode što “zna” da nisu Tatari nego Mongoli! Da nije smiješno bilo bi sramotno i žalosno.

-u drugoj se rečenici spominje “klasična srednjovjekovna utvrda”. Burgovi iliti srednjovjekovne utvrde su moja specijalnost. Područje interesa. U prijevodu, pročitala sam tonu (stručne i manje stručne) literature na tu temu. Ali još nisam čula da postoji “klasična” i samim time i “neklasična” srednjovjekovna utvrda. Il’ je srednjovjekovna tj. burg (ili wasserburg ili varijacija na temu) ili nije (tj. pripada nekom drugom razdoblju). Ja bih napisala da Medved posjeduje (doslovno) sve arhitektonske elemente jednog burga (bez klasičan, neklasičan ili neki deseti). A onda slijedi nabrajanje. Ako se navode 2 branič kule, zašto ne piše da postojei  2 palasa? Usto, rečenica je tako koncipirana da bi netko neupućen mogao pomisliti da burg uvijek ima 2 branič-kule (a može biti i bez nje).

-kapela sv. Filipa i Jakova je romaničko-gotička (kako sam gore napisala) i ima elemente i jednog i drugog stila tako da mi nije jasno zašto je ovo “romaničko” izbačeno kad se njezin značaj temelji upravo na tom prijelaznom stilu

-također, ne želim umanjiti vrijednost Medvedgrada, ali o bivanju najznačajnijim primjerom burga u kontinentalnoj Hrvatskoj bi se dalo raspravljati. Tim više što Medved nije očuvan nego rekostruiran, što se ne bi moglo reći za npr. Trakošćan i Stari grad u Varaždinu koji možda imaju nove elemente dograđivane tijekom stoljeća, ali su u potpunosti očuvani. Ako se htjelo reći da je najznačajniji primjer burga očuvanog u IZVORNOM obliku i bez kasnijih dogradnji, onda je tako trebalo i napisati.

-i posljednja kritika na tablu: prijevod na engleski je smijurija za sebe, a posebno se ističe izraz “guard towers” koji jasno ukazuje na to da prevoditelj ne zna ništa o terminologiji srednjovjekovne arhitekture (a ako ne zna, trebalo je pitati nekoga tko zna). Naime, branič-kula se na engleskom kaže “keep”. Upravo je “keep” najraniji tip zidanog burga u Europi. Samostojeća branič-kula koja porijeklo vuče od sličnog drvenog utvrđenja “motte”. 

zgodan i prilično jasan crtež drveno-zemljane utvrde tipa "motte and bailey" (jasno je označen naziv branič-kule = "keep")

Probajte u Google Images upisati “castle guard tower” i “castle keep” pa ćete vidjeti razliku u slikama. “Guard tower” se može primijeniti na nekakvu stražarnicu, ali ne i na branič-kulu. Nipošto.

Zaključak: jedino što na tabli valja je tlocrt i to samo zato što ga nije izradio autor table, već on prikazuje stanje nakon istraživanja 1986. (izvor: D. Miletić, M. Valjato-Fabris: Kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu). Svaka čast, palac gore! Samo nastavite tako, a mi ćemo i dalje tražit (točne) informacije negdje drugdje!

I na kraju nam preostaje samo da se vratimo na apel iz naslova:

VRATITE NAM MEDVEDGRAD! Onakav kakav je nekad bio. Dostupan svima i u svako doba s neokaljanim duhom prošlosti.

View Medvedgrad in a larger map

Tatari? Ne, Mongoli.

napomena: ovdje govorimo o Tatarima tj. Mongolima koji su u 13. st. harali zapadnom Azijom i istočnom Europom; o daljnjem razvoju navedenih naroda ovdje nema govora i on nije bitan za poantu priče :-)

Tatari, Tatari! Ima li itko tko ne zna da su Tatari poharali cijelu istočnu Europu u 13. st.? A vjerojatno ima i onih koji znaju i poneku legendu o tome. No ono što većina ne zna, ali ne svojom krivnjom, je da su Tatari samo jedno od brojnih plemena koja je, pod zajedničkim imenom “Mongoli”, ujedinio Džingis-kan 1206. stvorivši prvo Mongolsku državu, a potom i Mongolsko carstvo. I tako je danas u Hrvatskoj nacionalno raširena zabluda da su nas napali (samo) Tatari, a zapravo su bili Mongoli. To vam otprilike dođe kao da kažete da su se Englezi i drugi Europljani, pri osvajanju Novog svijeta, borili samo s npr. Siouxima, a ne s brojnim drugim plemenima koja znamo pod zajedničkim imenom “Indijanci”. Nije baš isto, ali shvatit ćete što želim reći. Nazivajući Tatarima sve pripadnike jednog carstva sasvim drugog imena činimo jako veliku grešku jer zanemarujemo druge, između ostalog i ono glavno pleme po kojem je cijeli savez (carstvo) i dobio ime. Evo još jednog primjera koji će mnoge dirnuti “u živac”. Kako bi bilo da netko sve narode u bivšoj Jugoslaviji uporno naziva imenom samo jednog naroda pa da za sve nas kaže npr. “To su Makedonci”, a tu smo svi. I Hrvati, i Slovenci, i Srbi, i Bosanci, i Makedonci, i Albanci itd. (ako sam nekog zaboravila, ispričavam se). Tako su i Tatari bili jedni od mnogih. Bili su brojni, bili su dobri vojnici, ali nisu bili jedini. Trebalo bi nazivati stvari njihovim točnim imenima, a u ovom slučaju to je “Mongoli”. A tko su zapravo bili ti Mongoli i otkud Tatari u cijeloj toj priči? Evo par povijesnih crtica o njima (iz razdoblja vezanog uz našu temu):

KONFEDERACIJE I KRALJEVSTVA U 12. st.

tabor mongolskog plemena

-konfederacija plemena pod nazivom “Monghgol” postoji od 8. st., a ona se u ranom 12. st. počinje pretvarati u državu poznatu pod imenom “Khamag Mongol” kojom upravlja kan (prvi poznati kan je Khabul-kan); zauzima područje dolina rijeka Onon, Kerulen i Tuul u planinama Hentei; ovoj konfederaciji pripada Temujin iliti Džingis-kan

-konfederacija Tatarskih plemena također postoji od 8. st., u 10. st. Tatari su podanici Kidanskog carstva, a nakon njegove propasti pritisak na Tatare vrši dinastija Jin te po njihovoj naredbi Tatari vode borbe s drugim Mongolskim plemenima; Tatari žive na području plodnih pašnjaka oko jezera Kolon i Buir te drže pod kontrolom trgovački put za Kinu

-Kereiti žive na području između planina Hentei i Hangai, sa sjedištem na prostoru današnjeg grada Ulan Batora

-konfederacija Merkita zauzima porječje rijeke Selenge

-plemena Hori Tumet (Buriat) nastavaju područje Bajkalskog jezera

-Naimani žive između Altajskog gorja i planine Hangai

-Ongutska plemena se nalaze sjeverno od pustinje Gobi

-ostala plemena su: Olhunoud, Bayud, Hongirad, Oin Irgen itd.

FORMIRANJE MONGOLSKE DRŽAVE

spomenik Džingis-kanu u Dadal-soumu

-glavnu ulogu u osnivanju Mongolske države je imao Temujin (1162.–1227.) koji je porazio i pokorio Merkitsku konfederaciju 1189. uz pomoć Kereitskog Tooril-kana. Nakon što je porazio Merkite, Temujinov ugled je naglo porastao pa se postepeno do 1201. brojna plemena i konfederacije pridružuju njegovoj državi

-Temujin je 1202. uspio u potpunosti pokoriti Tatare

-Kereiti su se istodobno okrenuli protiv Temujina kada je sin Tooril-kana, ljubomoran na Temujinovu moć, nagovorio oca na borbu protiv njega – borba je završila Temujinovom pobjedom i osvajanjem Kereitskog kanata

Džingis-kan

-1204. Naimani pokreću kampanju protiv Temujina i kao brojniji pobjeđuju, no Temujin noć nakon bitke naređuje svojim vojnicima da svaki zapali po 10 baklji čime vara naimanskog Tayan-kana i pobjeđuje u novoj bitci

-do 1206. sva plemena i konfederacije Mongolije se nalaze pod Temujinovim vodstvom

-skup mongolskih aristokrata na rijeci Onon postavio je 1206. Temujina za cara cijele Mongolije (Hamag Mongola) dodijelivši mu naslov Džingis-kan (Chinggis Khan, Genghis Khan)

FORMIRANJE MONGOLSKOG CARSTVA

mongolsko castvo u 13. st. (klikni na sliku za pokretanje interaktivne karte)

 -Džingis-kan i njegovi nasljednici osvajaju tijekom 13. st. gotovo cijelu Aziju i europski dio Rusije te šalju svoju vojsku sve do srednje Europe i JI Azije

Ogotaj-kan

-novoosnovani Mongolski kaganat i njegova snaga privlačni su mnogim susjednim narodima koji mu se dobrovoljno pridružuju dok su drugi pokoreni u borbama

-Džingis-kanovo 16-godišnje osvajanje rezultiralo je formiranjem Mongolskog carstva

-Džingis-kan umire 1227., a nasljeđuje ga Ogotaj-kan (Ogedei-kan)

-Ogotaj-kan dovršava osvajanje dinastije Jin (kraljevstvo Jurchen) te šalje Batu-kana na zapad gdje ovaj osvaja Bugarsko kraljevstvo i 14 Ruskih kneževina, te napada poljske kneževine, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, Moravsku (dio Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda) i dio Moldavije

-Ogotaj umire 1241. pod sumnjivim okolnostima te se sve mongolske trupe vraćaju s ratnih pohoda i to je spasilo Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo od novih napada

mongolska invazija na Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo 1241.

… i s time ćemo završiti kratki pregled mongolske povijesti. Iz njega se jasno vidi da osvajačke pohode po Europi nisu vodili Tatari nego Mongolsko carstvo u čijem se sklopu nalaze i Tatarska plemena.

Poanta ove priče:

Nije za zamjerit običnom čovjeku kada Mongole zamijeni s Tatarima. Možda je tako (krivo) učio u školi (takvo nešto ne bi uopće bilo čudno), vjerojatno je tako negdje pročitao (užas koliko je krivih podataka posvuda!), a kao što smo već rekli, nacionalno je raširena zabluda “Tatari = Mongoli”, pa nije ništa čudno što ljudi govore krivo. Njima se može oprostiti greška. ALI ono što je NEDOPUSTIVO, SRAMOTNO i gotovo nevjerojatno je da “stručne” osobe (stručne pod navodnicima jer zbog navedenog je vrlo upitna njihova stručnost) s diplomom iz humanističkih znanosti određene tematike masovno Mongole nazivaju Tatarima. Na tu, u ovom slučaju veliku, grešku naići ćete posvuda: u stručnim i popularnim člancima, u stručnim i manje stručnim knjigama, u turističkim vodičima, u dokumentarnim emisijama, na internetskih stranicama raznih institucija ili pak na službenim tablama/plakatima postavljenim na određenim punktovima (kod spomenika kulture, u nacionalnim parkovima/parkovima prirode i sl.). Time se samo još više učvršćuje ta općeraširena zabluda koju, čini mi se, nitko ni ne pokušava ispraviti. Čak ni oni koji su za to plaćeni. Tj., oni koji su plaćeni da pučanstvo informiraju o određenim stvarima. Ali s TOČNIM podacima. I tako smo mi valjda jedini narod na kugli zemaljskoj koji uporno jedan narod naziva imenom jednog plemena unutar tog naroda. Ma super, nema šta! Bitno da ljudi imaju diplome, a da nisu sposobni točno navesti nešto tako jednostavno. Podatak iz opće kulture. Nešto što se može naći na internetu doslovno s jednim klikom miša. Ali očito smo se našli pozvanima mijenjati povijest i povijesne podatke pa ćemo sve ostale pripadnike Mongolskog carstva ostaviti doma, u Mongoliji, a samo ćemo Tatare poslat da harače po svijetu. :-)

Stoga, ljudi, dajte Mongolima pravo i zovite ih onako kako se zapravo zovu:

M-O-N-G-O-L-I !!!!! So simple. ;-)

za one koji žele znati više, kao što smo rekli, dovoljan je jedan klik miša ;-) (engleska Wikipedija):

POVIJEST MONGOLIJE

MONGOLSKO CARSTVO

MONGOLI PRIJE DŽINGIS-KANA