Burg Ostrc na Ivanscici

Na jednoj istaknutoj "čuki" na zapadnom dijelu Ivanščice smjestio se burg Oštrc. Svima koji s podnožja planine pogledaju prema njemu odmah će biti jasno kako je dobio ime. Izgledom najšpičastiji vrh Ivanščice je upravo onaj na kojem stoji Oštrc.

Prije nego se "bacim" na burg, htjela bih se prisjetiti zgode prvog traženja Oštrca tamo negdje oko 2000-te. U doba kad nije bilo gps-ova (s kartama ili bez), pametnih telefona i sličnih pomagala. Tj. bar nisu bili dostupni prosječnom Hrvatu. Najbolje što je čovjek mogao naći je bila planinarska ili, eventualno, neka topografska karta. Mi smo tada bili oboružani Smandovom planinarskom kartom Ivanščice i Ladom Nivom. Još se s nostalgijom sjetim tog džipeka i kuda je on sve prošao... a onda se prisjetim potrošnje benzina pa me nostalgija prođe. :-D No, uglavnom, krenuli mi Ladom s namjerom da ćemo ići autom dokle se može (to je bila moja off-road faza) pa dalje pješke. Do zaseoka Jakopići (sjeverno od Završja Loborskog) smo došli iz centra Lobora skrenuvši desno kod crkve sv. Ane kao da ćemo prema Majci Božjoj Gorskoj (danas na raskrižju kod crkve postoji tabla za MBG te planinarska oznaka za Majer na stupu), no čim se dođe na V križanje treba skrenuti desno. Ako me pamćenje dobro služi, negdje piše Oštrc (na zidu ili postoji znak). Prošavši kroz Jakopiće, krenuli smo šumskom cestom uzbrdo. Znala sam da moramo proći pored planinarske kuće na Majeru. Kako smo ju profulali, ni danas mi nije jasno. To što smo smo profulali stazu za Oštrc još i razumijem jer tko zna da li je tada bilo kakvog znaka, strelice, markacije, ičega. I to je samo put(eljak) koji se odvaja lijevo od šumske ceste. Ali ne vidjeti cijelu livadu s kućom... misterij koji nikad neće bit riješen. I vozimo se mi tako šumom, a na jednom dijelu je cesta postala tak uska i zarasla da smo autom skoro pa krčili put, da bi na kraju, nakon tko zna koliko truckanja "bespućem" Ivanščice, izbili na lijepu široku cestu. Di smo, šta smo, upitnici lete oko glave.... i krenuli desno uzbrdo. Idemo vidit.... jer karta više nije služila ničemu. Nismo imali pojma di smo.... i nakon 5 minuta vožnje – gle čuda! Evo nas na vrhu Ivanščice!!! Bar nešto. :-D Umjesto na Oštrcu, foto session na vrhu pa spuštanje u Lepoglavu i nazad za Zagreb..... i dalje zbunjeni k'o foke kako smo samo na vrh dospjeli. Da stvar bude bolja, zadnji puta kad sam bila na Oštrcu išli smo skroz do vrha tom šumskom cestom koja vodi dalje ispod burga. Dakle, logično bi bilo da sam i Ladom prošla istim putem. Koji je sad izgledao puno prohodniji i širi. Možda su ga ipak tijekom cca 13 godina malo uredili. A meni ni dan danas nije jasno gdje se Majer bio sakrio. :-)

jedna "vintage" s izleta - Lada, Biddy i ja (lipanj 2002.)

No, sad su markacije puno bolje nego prije pa se ipak čovjek ne može tak lako "zgubit". Tj. ne toliko zgubit koliko profulat cilj :-D Pa vratimo se, dakle, i mi našem cilju – burgu. Ako dolazite automobilom iz Lobora, možete parkirati na proširenju nakon zavoja prije Jakopića te dalje pratiti markacije. Ili pak možete parkirati u centru Lobora pa dalje pješice (od raskrižja kod crkve do Jakopića ima oko 1.8 km, a ukupno do Oštrca oko sat i pol hoda). Ako imate terensko vozilo, možete njime šumskom cestom sve do Majera.  
Od Jakopića do Oštrca će vam trebati oko 50 minuta do sat vremena. Ako nastavite putem prema sjeveru, i dalje prateći markacije, za oko sat i pol možete doći na vrh Ivanščice. Nama je ukupno trebalo 2h15min do vrha ne računajući pauzu na Oštrcu, ali s uključenim usponom i silaskom s njega. GPS track puta možete naći na stranici Planinarenje.hr (svaka čast vlasnicima i administratorima stranice na zaista dobroj bazi podataka planinarskih puteva s opisima, slikama i gps tragovima).

od Oštrca prema vrhu

od Oštrca prema vrhu

Planinarski dom Pasarićeva kuća na vrhu Ivanščice

Kako je već rečeno, burg je smješten na jednom vrhu JZ Ivanščice, na visini od 736 m čime je najviši među burgovima SZ Hrvatske. Položaj na kojem se nalazi kontrolira cijelo Hrvatsko Zagorje, a djelomično i krajeve prema Lepoglavi. Put koji i danas iz Lobora i Martinščine vodi do burga je isti kao i u srednjem vijeku. Sam burg je najpristupačniji sa SZ strane kuda ide i prilazna staza koja se odvaja od šumske ceste (10 minuta uspona). Ispod burga, desno od ceste, nalazi se nevelika, ali lijepa livada Majer s istoimenom planinarskom kućom (otvorena od 01. 04. do 31. 10. nedjeljom i praznikom).

planinarska kuća na Majeru

planinarska kuća na Majeru

Prilazeći burgu stazom sa sjeverozapada prvo dolazimo do male, uske ulazne kule građene od kamena lomljenca s klesancima na uglovima. Na njoj su sačuvane dvije strijelnice, a tu se nalazi i žig HPO. 

ulazna kula (s prilaznog puta)

unutrašnjost ulazne kule (žig HPO je ispod strijelnice)

Prolaskom kroz kulu ulazimo u podgrađe: burg se, naime, sastoji od dva dijela – glavnog dijela na najvišoj točki brijega i podgrađa na nižem platou. Podgrađe je okruženo jakim zidovima građenim slično kao i ulazna kula. Desno od kule se mogu uočiti tragovi neke prostorije/zgrade dok se dalje prema jugu pružaju slabo vidljivi ostaci zidova.

obrambeni zidovi podgrađa (sjeverna strana, s prilaznog puta)

ostaci zidova na JZ (pogled od četverokutne branič kule)

Na najvišoj točki brijega se nalazi uski plato s dvije kule i zgradama za stanovanje. Sjeverna okrugla kula je sačuvana tek djelomično i to u najdonjem dijelu. Vanjski plašt zida kule je građen od priklesanog kamena lomljenca dok je jezgra od nabacanog lomljenca vezanog mortom. S obzirom da se kružne kule u kontinentalnoj Hrvatskoj javljaju tek u 15. st., sa sigurnošću možemo reći da ova kula nije starija od tog doba. 

ostaci sjeverne kule (u pozadini hrbat i vrh Ivanščice)

južni vanjski plašt sjeverne kule

Između sjeverne i južne kule plato je bio zatvoren istočnim obrambenim zidom, sagrađenim na samom rubu litice, danas sačuvanim samo u tragovima. To je bio najnepristupačniji i najsigurniji dio burga pa su uza zid bile smještene zgrade za stanovanje (vjerojatno palas) koje su se pružale cijelom dužinom platoa između kula. I one su sačuvane samo u temeljima. Na neizgrađenom dijelu platoa se vjerojatno nalazilo unutrašnje dvorište.
 

plato između sjeverne i južne kule, vjerojatno unutrašnje dvorište

Južna kula četverokutnog oblika je, uz ulaznu kulu, najbolje sačuvani dio burga. Građena je slično kao i sjeverna s jezgrom od nabacanog kamena lomljenca i vanjskim plaštem koji je danas posve otpao osim na zapadnoj strani gdje još stoji dio zapadnog zida. Zid je očuvan do visine od oko 2 kata. 

južna kula, pogled sa sjevera

južna kula, zapadno pročelje s otvorom za top

U visini prvog kata se nalazi dobro sačuvani otvor za top na kojem se, s vanjske strane, nalaze dvije kamene gotičke profilacije (ovdje kao spolije – građevni materijal u sekundarnoj uporabi). 

otvor za top, vanjska strana

otvor za top, unutrašnja strana

otvor za top, nadvoj

otvor za top, gotička profilacija kao spolija

G. Szabo smatra da je četverokutna kula kasnije nadograđena te da je u početku jedina branič kula bila ona sjeverna. Četverokutna kula, prema njemu, niti oblikom niti veličinom ne pristaje uz ostale građevne dijelove, a jugozapadni obrambeni zid oko gornjeg platoa se nastavlja dalje ispod kule i spaja s istočnim zidom (vidljivo ispod ruševina kule). S istočne strane kule se, u visini prizemlja, primjećuju neke dogradnje, a pregradnji ima i u unutrašnjosti. Zbog svega toga, moguće je da je na istom mjestu stajala originalna branič kula oko koje se smjestio ostatak burga. Ta je kula kasnije mogla biti ili zamijenjena novom ili samo pregrađena (nadograđena). Početkom stoljeća kula je još bila relativno dobro sačuvana, ali se do danas nažalost prilično urušila. Još samo mala napomena – uz Židovinu, Oštrc je jedini burg na Ivanščici koji ima pravu branič kulu.

južna kula, južna strana :-)

južna kula, JI ugao

Kada je točno Oštrc sagrađen, nije poznato. No, s obzirom na njegov smještaj, sigurno je nastao nakon provale Mongola. Jer se romanički burgovi (iz razdoblja prije mongolske provale) nalaze na nižim nadmorskim visinama dok su gotički (građeni nakon Mongola) iz straha smješteni, kak bi rekli, što više to bolje (vidi post Burg, kaštel, dvorac....). U svom djelu "Castle and society in medieval Hungary (1000.-1437.)" E. Fügedi iznosi mišljenje da je Oštrc, zajedno s Kostelom, sagradio župan Farkaš koji 1247. od kralja dobiva dozvolu da podigne burg koji je već počeo graditi na svom posjedu. Nije sigurno da li se ta dozvola odnosi na Kostel ili možda na Oštrc. 

tlocrt Oštrca (G. Szabo)

U povijesnim ispravama Oštrc se spominje kao Oztruz, Oztruch, Ostercz, Oztrocha. E. Laszowski navodi kako je ime sigurno postalo od brda koje je oštro tj. čunjoliko.

Brdo Oštrc se prvi puta spominje 1258. kao međaš zemalja crkve Sv. Jurja u Belcu. 1334. se, u zborniku goričkog arhiđakona Ivana, spominje crkva sv. Martina pod Oštrcem (kapela sv. Martina u Martinščini). G. Szabo piše da se Oštrc, kao castrum, prvi puta spominje 1330. u vlasništvu Petra Güssinga zajedno s Krapinom i Kostelom.

južna kula (pogled sa sjeverne kule)

1399. vlasnicima posjeda postaju knezovi Celjski (Herman II. i njegovi sinovi Ludovik i Fridrik II.) kad im kralj Sigismund Luksemburški daruje cijelu Zagorsku županiju s burgovima Krapinom, Loborom, Oštrcem, Belcem, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom te selom Trnovcem. Oštrc ostaje u vlasništvu Celjskih do njihovog izumrća 1456. Nakon smrti Ulrika II., posljednjeg Celjskog, Oštrc drži njegova udovica Katarina Branković. To je bilo doba borbi između novog kralja Matije Korvina i njemačkog cara Friedricha. Car je tada svom vrhovnom kapetanu Ivanu Vitovcu naredio zauzeće svih utvrda Celjskih u Hrvatskoj. Uskoro se Vitovac spominje kao vlasnik Oštrca pa postoji mogućnost da mu je udovica Katarina prodala posjed. Vitovac se potom priklanja kralju Matiji koji ga postavlja za bana i 1463. izdaje darovnicu kojom mu prepušta Zagorsku županiju sa svim utvrdama. Nakon Vitovčeve smrti, posjed drže njegovi sinovi, a kad su se ovi odmetnuli od kralja Matije i priklonili caru Maksimilijanu (Friedrichovom sinu), Matija ih proglašava izdajnicima i oduzima im posjede. 1494., četiri godine nakon smrti kralja Matije, vlasnikom Oštrca postaje njegov sin Ivan Korvin koji ga 1496. daruje Nikoli Mladinčiću, porijeklom iz Dalmacije, za njegove zasluge no izgleda da ga ubrzo otkupljuje nazad jer Ivan ponovno daruje Oštrc već 1497., ovaj puta Marčinku od Supan-potoka (tj. od Predryhova) i njegovom ocu Šimunu Zdarišiću. O porodici Marčinko nema mnogo podataka, ne zna se koliko dugo su držali Oštrc te što se događalo s utvrdom sve do druge polovine 16. st. Vjerojatno je u nekom trenutku burg ponovno došao u ruke Ivana Korvina te, nakon njegove smrti, u vlasništvo udovice Beatrice Frankopan koja se preudala za markgrofa Jurja Brandenburškog. Markgrof Brandenburški, poznati rasipnik, založio je Oštrc 1513. Ljudevitu Pekriju Petrovinskom, a već sljedeće godine sklapa markgrof ugovor s vojvodom Lovrom Illočkim kojim mu prepušta zagorske burgove, među kojima i Oštrc. No, ne bi Juraj Brandenburški bio Juraj Brandenburški da ne ide suprotno od svoje riječi te se pobunio protiv uvođenja vojvode Lovre u posjed pa je Oštrc na kraju ostao u rukama Ljudevita Pekrija. Njegova kći Jelena udaje se za Mirka Bradača Ladomirskog čime dio oštrčkog posjeda dolazi u ruke obitelji Bradač. Potom, ženidbenim vezama, pravo na dio posjeda stječe i obitelj Kastelanfi. 1568. kralj Maksimilijan daruje Oštrc Stjepanu i Margareti Bradač te Nikoli, Sofiji i Ivanu Berzaju kao i Petru Kastelanfiju. Uslijedile su višegodišnje zavade i parnice oko vlasništva između obitelji Bojničić, Berzaj, Kastelanfi, Heršić, Kerečenji, Bradač... uslijed svega toga, predmet rasprave – burg Oštrc – je zapušten i prepušten propadanju te se sredinom 17. st. spominje kao ruševina (castrum dirutum).

Posjed kasnije dolazi u vlasništvo grofova Keglevića i pripojen je Loboru.

IZDVOJENA LITERATURA:
E. Laszowski: Gradina Oštrc u Zagorju, Prosvjeta, Zagreb, 1912.
G. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.
*moj diplomski* ;-)