Kulturna Patrola by Chippewa: Kruzni put "Dilj"

U spomen godišnjice našeg obilaska Kružnog puta “Dilj”… i žalosne činjenice da dnevnici još uvijek stoje u mojoj ladici iz čiste lijenosti…
Dilj-gora čini JI dio vijenca oko Požeške kotline i povezuje Požešku goru s Krndijom. S obzirom da dijeli Posavinu od Podravine, možda je po tome dobila ime jer se nekd zvala Dil-gora. Najviši vrh je Degman (471 m). Pruža se u smjeru zapad-istok, u dužini od 45 km. Nekad pokrivena slavonskim hrastovim prašumama, danas joj je veći dio pod ratarskim kulturama koje mjestimično, zajedno s naseljima, dopiru gotovo do hrpta koji je jedini pod šumskim plaštem.

Kružni put “Dilj” nastao je na osnovi Kružnog puta po Dilju koji je otvoren 1984. na 60-obljetnicu PD “Dilj-gora”. 1998. nastaje produžena trasa PD Đuro Pilar – jezero Petnja – Pljuskara – Sovsko jezero – Čardak – Ljeskove vode – Cerovac – izvor Čapljevik – selo Rastušje – izletište Šuma Striborova – PD Đuro Pilar ukupne dužine 42 km, a može se proći za 2 dana. (izvor: Dnevnik Kružni put po Dilju)

trasa kružnog puta "Dilj" (malo modificirana na kraju) - Google Earth

Mi smo odlučili odraditi put onako kako treba – odjednom, u krug. I natrpali smo ruksake zalihama hrane (možda i malo prevelikim) i zalihama vode (malo premalim, ali više od 12 litara nije stalo ni pod razno…), šatorom, vrećama za spavanje, rezervnom odjećom, kuhalom, lončićem… i još kojekakvim sitnicama koje bi čovjeku mogle zatrebati na takvom putu. Jedan ruksak nije baš bio sretan s time te je, vrlo brzo nakon polaska (prije nego što smo uopće došli do Petnje), malo “puko po šavovima”, doslovno… Srećom, tu se našao i moj stari “rambo” nož s “tajnim pretincem” u kojem se našla udica i flaks te smo nekako s time pokrpali ruksak i omogućili mu “preživljavanje” puta. Doduše, uz malo olakšavanje na štetu onog drugog ruksaka. No dobro… tome je ova tura bila "vatreno krštenje" i dobro ga je preživio :-)
U svakom slučaju, krenuli smo rano ujutro od planinarskog doma Đuro Pilar iznad Slavonskog Broda (kontrolna točka 1). Dom se nalazi na samo 169 m n/v, podignut je između dva svjetska rata, a ime je dobio po osnivaču HPD-a, rođenom u Slavonskom Brodu.

planinarski dom Đuro Pilar na Brodskom Vinogorju

Prva zapreka na koju smo naišli – dom zatvoren… zapravo, ništa čudno. Subota, rano jutro… možda sutra bude živih (yeah, right!)…. i krenusmo prema Petnji. Lagana šetnja prvo malo po asfaltu, ali vrlo brzo ulazimo u šumu i prilazimo Petnji s JI (KT 2). Dnevnik kaže da je za put od doma do Petnje potrebno 1:35 h. Nama je trebalo otrpilike toliko, ako zanemarimo “krpanje” ruksaka koje se odužilo. Jezero Petnja nastalo je izgradnjom brane u koritu potoka Petnje, na izlasku iz šumovite doline. Danas je popularno izletište, a održavaju se i ribička natjecanja. Iznad jezera nalazi se brdo Gradina na kojem se nekad nalazio burg: posjed se spominje 1282. kao possesio Pethna cum turri sive castro (posjed Petnja s kulom ili utvrdom/burgom). Od burga se danas nije ništa sačuvalo osim slabih i teško uočljivih tragova.

put prema Petnji

jezero Petnja

Kratak odmor, malo čokolade i krećemo dalje prema Pljuskari. Put i dalje nije naporan iako je vruće, sunce prži… puno ljepši rujan od ovogodišnjeg :-( . Prije Pljuskare prolazimo pored groblja s gotičkom crkvicom sv. Petra iz 13. st.

crkvica sv. Petra

Stižemo na Pljuskaru taman u vrijeme prikladno za ručak. Iako sam već duže vrijeme boravila u Slavoniji, ovo mi je bio prvi posjet Pljuskari… nekako je uvijek ostajala po strani. Nepravedno totalno jer mjesto je prekrasno. Pljuskara je zanimljiva zbog kanjona te dva (sezonska) slapa koji se nalaze oko 1 km od izlaza kanjona. 2000. godine započela je gradnja skloništa na vapnenačkoj stijeni iznad kamenoloma visokog 17 m, 10' od izvora zvanog Izvor života. Izvedbu je vodio Davorin Molnar pa se sklonište naziva i "Davorinovo sklonište".

planinarsko sklonište Pljuskara

Smještamo se za stol pored malog, slatkog skloništa i vadimo zalihe. Gladni k’o vukovi, navalismo na klopu. I desert. Pa preživanje nakon ručka…. i onda odlučim malo prošetati, baciti pogled niz ogradu pored skloništa da vidim što ima dolje… a pored skloništa neki čudan, zujav zvuk. Gledam okolo, ma što to zuji…. doslovno ono što bi na engleskom nazvali “humming”… *huuuuuummmmmm*… i dignem pogled na balkon skloništa. Bolje da nisam… gore užas, horor, strava… OGROMNO gnijezdo stršljena! Veliko k’o kuća (pretjerujem, al nije bilo daleko), a te grozne beštije lete okolo u nepoznatom broju. Inače ne volim ose, pčele…. a kad vidim stršljena, e na tom mjestu ne ostajem ni sekundu duže! A ovo je bila cijela kolonija, planet, galaksija! Jedino što sam uspjela promumljat je bilo ponavljanje nečega poput “stršljeni”, “invazija”… i ni ne sjećam se što. Napad panike, valjda. I moj dragi ode pogledat i vrati se još brže i, iako je slavonsko dijete naviknuto na “divljinu”, viče “pakiraj se, bježmo”. I bome jesmo, za manje od minute…

gnijezdo stršljena na skloništu

Srećom, stršljena danas više nema. G. Klem, koji se brine o Pljuskari i održava ju sasvim sam (svaka mu čast, skidamo kapu), je gnijezdo na proljeće uklonio. Srećom, rekoh… pa smo Pljuskaru mirne duše posjetili još par puta… Dnevnik kaže 1:20 h od Petnje do Pljuskare. Prilično točno. Onako lagano… bar po našim standardima.

I tako pobjegosmo mi i krenusmo prema Sovskom jezeru, tj. prvo prema Donjem Slatiniku. Veći dio puta prije izlaska na cestu Slavonski Brod – Našice ide kroz njive i voćnjake. Put je na tom dijelu bio malo zarastao, bome smo se dosta namučili probijajući se. Gotovo da bih rekla da je napornije probijat se kroz travurinu na ravnom nego se penjat po normalnom putu gotovo okomito uzbrdo… I negdje u cijeloj toj guštari sam “posijala” gornji dio trenirke. Srećom stare, i srećom mi nije trebala… Prelazimo cestu za Našice i slijedimo “legalnu” cestu do Donjeg Slatinika. Prema Dnevniku, do ceste za Našice treba 1h. Nama se to odužilo na 1:15h. Malo fotografiranja, malo više probijanja kroz šikaru…. i nestade vrijeme. Nekako mislim da borbu sa šikarom nisu imali na umu kada su određivali udaljenost :-).

na putu od Pljuskare prema cesti S. Brod - Našice

probijanje kroz travurinu

Vratimo se mi u Donji Slatinik…. G. Zubak iz PD “Dilj-gora” nas je upozorio na postojanje novih markacija na kraju sela jer je stari put trenutno (bio) neprohodan – šumari rušili drveće, nisu očistili put ili takva neka priča – i da moramo ići “tako, tako i tako”. I nacrtao nam gospodin put, ali nije pomoglo. kreni desno za nekom markacijom, kreni lijevo, pa prema sjeveru… pa markacija nestala, imamo zadnju, a nikako naći sljedeću … i tako se mi “muvali” okolo skoro dva sata i evo ga na – došla noć, put nismo našli, do Sovskog jezera nismo stigli, trebalo se utaborit bilo gdje. I našli iznad sela neku livadicu, ispod čeke (s nadom da “vlasnik” neće baš tu noć doći u svoj ubilački pohod i zamijenit naš šator za zalutalog slona ili pretilog vepra :-P) i iznad potoka. Bad idea… tijekom noći posjetilo nas je valjda sve četveronožno što obitava na tom području: lija, veprić, srna, vjerojatno je bilo tu i glodavaca raznih i tko zna čega još… šuškalo je cijelu noć i stalno sam imala fobiju da će doći zli lovac s puškom, no taj se (na njegovu sreću :-D) nije pojavio…